Ja imam 40 godina, prošle godine sam izgubila bebu u 36 nedelji trudnoće. To mi je bila prva trudnoća, ranije nisam ni pokušavala. Imam dva mioma, ali sam ostala u drugom stanju, i to kad sam najmanje očekivala, trudnoća je praćena, malo sam ležala i u bolnici, ali sve je bilo ok, beba normalno napredovala. U 36 nedelji trudnoće, odjednom, jak bol u grudima, svrab po koži, javljam se lekarima, jednom, drugom, trećem, kažu gastritis. Konačno nadjem moju doktorku, ona mi da uput za laboratoriju, uradim sutradan i onda nastaje pakao. Transaminaze mi uvećane 10 puta, hitno me voze za Beograd, tamo mi rade hitan carski i beba umire nakon dva dana. Šta se desilo, niko sa sigurnošću ne zna. Svi se slažu da je neki virus, probio posteljicu i napao bebu. Uradila sam kompletnu virusologiju, sve je negativno. Verovatno je neki od virusa koji nije tako čest i ne može se utvrditi. Sada pokušavam ponovo. Većina lekara mi predlaže da operišem miome pre toga. Posetila sam doktora koji radi laparaskopiju, on misli da to ne bi moglo obzirom na položaj mioma, kaže da pokušam da ostanem trudna, a ukoliko se odlučim na operaciju da radim klasičnu, mada i onda postoji opasnost da se povredi materica. Pakao kroz koji sam ja prošla ne može se opisati, naročito nakon smrti deteta, dok sam ležala na odeljenju carskih rezova na Gak-u u sobi sa porodiljama, gledala kako svakoj on njih nekoliko puta dnevno donose bebe na podoj, kako se raduju svojoj deci. Bol nikad neće da prodje, i sada često plačem, kad niko ne vidi. To može da razume samo neko ko je doživeo isto. Uz to imam još milion teških problema trenutno, pa je ceo ovaj životni period za mene užasan. Ali, šta bi bio čovek kad bi odustao. Verujem u bolje sutra, mada mi je svaki novi dan sve teži.
|