Na Banjici mi je skolioza liječena od moje jedanaeste godine. Prvo sam nosio 9 gipsanih midera, a zatim kad je postignuto poboljšanje Milvoki mider. Poboljšanje se nastavilo dok nisam dobio drugi mider za koji se sjećam da mi nekako nije "sjedao" na kukovima. Možda sam se naglo promijenio od uzimanja mjere (kalupa) do primjene. Onda je došlo do pogoršanja koje nije zaustavljeno ni vraćanjem na gipseve, pa su mi nakon još 3 gipsa predložili operaciju. To prvo nisam prihvatio, ali sam u još jednom gipsu odlučio da pristanem. U to doba se nakon operacije 4 dana boravilo na intenzivnoj terapiji, a mjesec dana se ležalo. Ja sam prvih 10, možda i 15 dana imao jake bolove, koji su bili zastrašujući kad su me okretali. Kad sam dobio gips i mogao da se okrećem i sjedim u krevetu, bilo je dobro. Šav su mi uradili bez konaca izvana, pa je ožiljak trebao biti neupadljiv, ali moj organizam je izbacivao neke unutrašnje konce koji je trebalo da se razlože. To je trajalo mjesecima uz infekcije ispod gipseva, tako da su na ožiljku ostale rupe i proširenja. Krivina je prilično ispravljena, ali sa druge strane se nešto gubi na estetskom učinku jer se izravna lordoza i kifoza - prirodna ulegnutost u lumbalnom i izbočenost u torakalnom dijelu kičme. U svakom slučaju dalje pogoršanje skolioze je zaustavljeno i imao sam toliko sreće da organizam nije odbacio šipku i da se nisam povrijedio. A inače sam baksuz, mali broj skolioza koje se liječe se pogorša toliko da je potrebna operacija. Ja sam operaciju izbjegavao zbog šipke koja podrazumijeva priličnu ukočenost trupa i osjetljivost na povrede. Dok su me nagovarali, obećavali su da će mi šipku za par godina izvaditi, ali kasnije kad sam zapitkivao rekli su - ma nee, šipka se ne vadi. Sad mi je u stvari skoro svejedno i teško bih se i odlučio na toliku operaciju bez obzira na rezultat, ali kad sam imao 20 godina mnogo bi mi značilo vađenje šipke i očekivano vraćanje gipkosti. Ni danas nisam načisto da li bih ja nekome preporučio da se operiše. Naravno, ne mislim da znam o tome više od doktora. Moja filozofija je da ono što ne boli ne treba dirati, a skolioza ne boli, ali znam i da postoji mogućnost da se pogorša do mjere da onemogućuje normalno funkcionisanje unutrašnjih organa, a sama velika krivina uzrokuje dalje probleme na kičmenom stubu itd. A iz samo estetskih razloga - ne znam, to svako treba sam da odluči. Ja u stvari u svakodnevnom životu mogu prilično normalno funkcionisati. Kad malo povijem koljena mogu bez problema pokupiti nešto sa poda. Rijetko radim neki težak fizički posao, ali kad zatreba nešto pomjeriti ili prenijeti (namještaj i slično) - mogu. Naravno da sam uvijek oprezan. Moje iskustvo je takvo, da bolove uzrokuje nepovoljan položaj tijela. Povijenost u donjem dijelu leđa, bilo da se radi o sjedenju ili stajanju. Mislim da je sjedenje još gore! Neki slabiji bolovi su u stvari svakodnevni. Ne samo bolovi u leđima, više u lumbalnom dijelu, već i bolovi okolnih mišića i zglobova. Zbog nemogućnosti prirodnog raspoređivanja opterećenja, dijelovi tijela koji pruzimaju teret koji bi inače ublažila savitljiva kičma - bole. Na te slabe bolove se lako navići i ne obraćajući pažnju više ih i ne osjetiš. Rijetko se dogodilo da se zbog nečega jave neki jači bolovi, da li zbog dugotrajnog nepovoljnog položaja pri sjedenju ili spavanju ili naglog i nekontrolisanog pokreta. Ali i to kad prođe za par dana zaboraviš da je i bolilo. Ja sam se prvi put ozbiljno prepao da mi se otkačila šipka, a u stvari sam samo spavao na vrlo tvrdoj površini. Ignorisanje jačih bolova naravno ne preporučujem. Ja sam prošle godine imao pneumotoraks pa me prilično jako bolilo u grudima, ali kako je bol bio duboko, bliže leđima, mislio sam da je kičma. Shvatio sam da je nešto drugo tek kad sam se nakon 24 sata počeo gušiti jer je kolabiralo plućno krilo zbog vazduha koji je iscurio u grudnu šupljinu. Prije mjesec dana mi je operisana stomačna hernija, "laka" operacija bez naročitih bolova. Ali izbjegavajući naprezanje trbušnih mišića izgleda da sam povrijedio kičmu, tako da su nekoliko dana nakon operacije počeli veoma jaki bolovi u lumbalnom dijelu. Jednostavno nije bilo ležećeg ili sjedećeg položaja koji bi mi odgovarao, a kad ustanem - kao da sama zemljina teža i vazdušni pritisak nastoje da me uvrnu i saviju prema naprijed, odnosno slome! Par dana dok je to (povreda, upala?) bilo najgore, imao sam i malo povišenu temperaturu, 37,3. Sama ta operacija hernije je prošla bolje nego što sam mislio da je moguće. Rana potpuno suva od početka do kraja, bez imalo upale. Pneumotoraks je samo ilustrativan primjer, a za ovo mi sigurno treba savjet. Izuzev ova dva skorašnja slučaja, nisam bio kod doktora od '89.! Zadnjih par godina ne radim, tako da mnogo vremena provodim u udobnom skoro poluležećem položaju, sa jastucima raspoređenim iza leđa, pa se ne mogu baš nešto žaliti ni na slabe bolove. Volim da hodam, bukvalno imam fizičku potrebu za kretanjem i ako samo jedan dan ne pješačim sat - dva sigurno će me boliti i leđa i zglobovi. Od previše hodanja me leđa ne bole jače nego što inače boli upala mišića, a od previše ili neudobnog sjedenja - boli i te kako. Sve u svemu, ne mogu reći da sam previše loše prošao. Ko zna šta bi bilo da nisam operisan, a mislim da sam ozbiljnu krizu kao poslije operacije hernije imao svega nekoliko puta. Sa šipkom se može normalno živjeti, uz malo pažnje i odricanja. Smatram da je sve ostalo individualno i subjektivno.
|