Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 28 Posta ] 
Idi na stranicu   1, 2  Sledeća
Autor Poruka
 Tema posta: Nauchimo nesto o nashim kostima
PostPoslato: Pon Feb 16, 2009 6:19 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Sa nadom da cemo postati lepljivi pochinjem novu temu, za sve one koji zele da prochitaju neshto vishe o anatomiji i fiziologiji lokomotornog sistema ljudkih bica.

Pocecemo od kostiju


Koštano tkivo


Koštano tkivo je specijalizovano vezivno tkivo, koje se sastoji iz ćelija i vanćelijskog matriksa. Izrazitu čvrstinu i tvrdoću koštanom tkivu daje specifična struktura vanćelijskog matriksa koji sadrži visok procenat minerala.

Kosti predstavljaju organe skeletnog sistema i u njihovoj izgradnji, pored koštanog tkiva, u manjoj meri učestvuju i druga vezivna tkiva, epitelno tkivo, glatke mišićne ćelije i nervno tkivo. Skelet čoveka izgrađen je najvećim delom od koštanog tkiva i zajedno sa mišićima čine
muskulo-skeletni sistem. Pojava skeleta tokom evuolucije omogućila je značajno uvećanje mase organizama, a u sprezi sa mišićima, i pokretljivost.

Glavna uloga kosti je u izgradnji skeleta koji pruža potporu i omogućava održavanje telesnog oblika i kretanje, štiti vitalne organe u kranijumu i grudnoj duplji i koštanu srž smeštenu u kostima.

Takođe, kosti su važne u metabolizmu minerala, posebno kalcijuma koji je uskladišten u kostima (99% od ukupne količine kalcijuma u telu).


Klasifikacija koštanog tkiva


Pre svega, koštano tkivo se deli na zrelo (lamelarna ili sekundarna kost) i nezrelo (fibrozna ili primarna kost).

Kod lamelarne kosti, koja predstavlja normalan zreo oblik koštanog tkiva, mineralizovani matriks se sastoji iz koštanih listića (lamela), u kojima su kolagena vlakna pravilno raspoređena u vidu paralelnih snopova. Specifičan raspored lamela pruža najveći otpor dejstvu fizičkih sila.

Kod nezrele ili fibrozne kosti, vanćelijksi matriks je nepravilnog izgleda pošto su kolagena vlakna međusobno isprepletana. Ovaj tip koštanog tkiva sadrži 4 puta više nasumično raspoređenih osteocita, brže se stvara i ima viši stepen obnove. Normalno se sreće u toku osteogeneze kao primarna kost, a zamenjuje ga lamelarna kost tokom 4. i 5. godine uzrasta deteta.

Kod odraslih, ovaj tip koštanog tkiva se zadržava u alveolarnim nastavcima viličnih kostiju, na mestima pripoja tetiva i ligamenata, slušnim koščicama i u predelu epifiznih ploča tokom rasta. Takođe, pojavljuje se u toku zarastanja preloma ili u patološkim stanjima koja stimulišu stvaranje koštanog tkiva, kao što su različite metaboličke bolesti, neoplazme ili zapaljenja.

Fibrozna kost je znatno slabija od lamelarne i ispoljava izotropne mehaničke karakteristike, tj. mehaničko ponašanje je slično bez obzira na pravac dejstva sile. Nasuprot njoj, lamelarna kost ispoljava najveću snagu paralelnu sa pravcem pružanja kolagenih vlakana.

S druge strane, tkivo zrele, lamelarne kosti pojavljuje se u dva osnovna oblika:

kompakta ili kortikalna kost i spongioza ili trabekularna kost, koje se mogu razlikovati golim okom na preseku kosti i na radiografijama. Kompakta se nalazi na površini kostiju i predstavlja gusto, solidno koštano tkivo prožeto mikroskopski vidljivim kanalićima.

Meko-tkivni elementi (krvni kapilari, ćelije) zauzimaju svega 10% ukupnog volumena kompakte. Spongioza se sastoji od koštanih gredica i pločica raspoređenih u vidu sunđeraste mase sa brojnim šupljinama u kojima je smeštena koštana srž ili druga meka tkiva, koja čine 75% volumena spongioze. Najveći deo koštanog tkiva (80%) čini kompakta, dok trabekularna kost učestvuje sa svega 20% u ukupnoj masi tvrde supstance čitavog skeleta.

Kompakta i spongioza su različito zastupljene u zavisnosti od vrste kosti. Sve kosti se na osnovu oblika dele na duge, kratke, pljosnate i nepravilne. Kod dugih kostiju, kao što su tibia, femur ili metakarpalne kosti, jedan od dijametara (dužina) znatno nadmašuje ostala dva. Kod svake duge kosti razlikuju se centralna osovina, dijafiza i dva proširena okrajka, epifize, koje su sa dijafizom povezani pomoću metafiza. U središnjem delu dijafize nalazi se centralna šupljina.

Spolja je kost prekrivena specifičnim fibroznim omotačem, periostom, izuzev u predelima pripoja tetiva i ligamenata, ili na zglobnim površinama gde je prekrivena artikularnom hrskavicom (bez perihondrijuma). Prema medularnom kanalu i šupljinama u spongioznoj kosti, koštane površine su prekrivene endostom. Najveći deo dijafize čini kompakta, dok se tanka spongioza proteže prema medularnom kanalu.

U epifizama i metafizama je obrnut raspored, centralni delovi ispunjeni su spongiozom, dok se na periferiji nalazi tanka kompakata.
Kod kratkih kostiju, slično kao i kod epifiza, spolja se nalazi tanka kompakta, dok središnji deo sačinjava spongioza. Kod pljosnatih kostiju kompakta je predstavljena sa dve relativno debele ploče povezane međusobno spongiozom (diploe), dok se kod nepravilnih kostiju zapažaju kombinacije predhodno navedenih tipova.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 12:45 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Periost


To je vezivno-tkivna struktura koja oblaže kost sa spoljašnje strane i pripaja se za nju putem penetrirajućih snopova kolagenih vlakana, nazvanih Šarpejeva (Sharpey) vlakna. Sastoji se iz dva dela: spoljašnjeg sloja koga čini gusto nepravilno vlaknasto vezivno tkivo i unutrašnjeg (cambium), koji je rastresitije građe, više vaskularizovan i celularan. Sadrži ćelije koje mogu da se diferentuju u osteoblaste. Periost je razvijeniji kod dece, s obzirom na njegovu ulogu u rastu kosti u debljinu. Takođe, ima važnu ulogu u srastanju koštanih preloma. Periost nedostaje na mestu pripoja tetiva, kao i na površinama prekrivenim zglobnom hrskavicom.

Sezamoidne kosti, takođe ne poseduju periost. Spoljašnji deo pljosnatih kostiju lobanje prekriven je periostom, dok je unutrašnji prekriven tvrdom moždanicom.

Unutrašnje koštane površine prema kostnoj srži obložene su tankim specijalizovanim vezivnim tkivom, koje sadrži osteoprogenitorske ćelije i osteoblaste i koji se naziva endosteum.


Koštani matriks


Matriks zrele kosti, kao što je pomenuto, deponovan je u obiku koštanih lamela koje se sastoje od organskog dela u kome su u vidu kristala organizovane mineralne materije.
Neorganski deo sačinjava oko 65% mase sveže kosti, organska nešto više od 20%, dok oko 10% mase čini voda.
Organski deo matriksa (osteoid) sastoji se najvećim delom iz proteina kolagena (90%) prisutnog u vidu kolagenih vlakana i manjeg dela različitih glikoproteina, proteoglikana i lipida koji čine amorfnu komponentu matriksa ili osnovnu supstancu.
U okviru osnovne supstance najzastupljeniji je mali protein, osteokalcin koji je specifičan za kost i čini 1-2% ukupne mase proteina.
Osteokalcin, polipeptid od 49 amino kiselina (Mr=5.800), sintetišu praktično isključivo osteoblasti, a doprinos od strane odontoblasta (ćelija koje stvaraju dentin u zubima) je zanemarljiv. Mada tačna funkcija nije još uvek poznata, prisustvo tri gama-karboksiglutaminske kiseline, ukazuje na visok stepen vezivanja za kacijum, odnosno hidroksiapatit. Vitamin K je esencijalan za njegovu biosintezu, koju stimuliše vitamin D3.
U matrisku se u nešto manjoj meri nalaze i osteonektin (povezuje mineralne kristale za matriks), osteopontin (važan za adheziju ćelija za matriks), koštani sijaloprotein (modulator mineralizacije), glikoprotein-75 asociran kostima (vezuje kalcijum), adhezivni proteini (fibronektin, vitronektin i trombospondin), proteini bogati leucinom (osteoadherin – adhezivni protein i osteoglicin – vezuje TGFβ/BMP), kao i mali proteoglikani (dekorin i biglikan), lipidi, itd. Uloga navedenih supstanci nije sasvim jasna, niti su sve dovoljno okarakterisane, ali smatra se da su neophodne za proces mineralizacije koštanog tkiva.
Pored navedenog, u malim količinama prisutni su i različiti faktori rasta i citokini, kao što su: faktor transformacije rasta β (TGF-β), insulinu slični faktori rasta (IGF), interleukini (IL-1, IL-6) i koštani morfogenetski proteini (BMP 1-6). Oni doprinose diferencijaciji, aktivaciji i proliferaciji koštanih ćelija, kao i obnavljanju koštanog tkiva.

Kolagena vlakna se najvećim delom sastoje od molekula kolagena tipa I, a u veoma maloj koncentraciji nalaze se i kolageni tipa III i V. Kolagen tipa V nalazi se u unutrašnjosti fibrila, dok se kolagen tipa III nalazi na periferiji. Kolageni fibrili ispoljavaju tipičnu poprečnu ispruganost na elektronskim fotomikrografijama. Vlakna daju čvrstinu koštanom tkivu na sličann ačin kao što armiranom betonu daje čelična armatura. Kolagena vlakna predstavljaju osnovu za mineralizaciju, koja izgleda da započinje na mestima intermolekulskih lateralnih razmaka (pora).

Neorganski deo matriksa sastoji se od kristala sličnih hidroksiapatitu, samo što za razliku od čistog hidroksiapatita, u koštanim kristalima se pored kalcijuma i fosfata nalaze karbonati, natrijum citrat, magnezijum, u manjoj meri fluoridi, kao i veliki broj dvovalentih katjona u tragovima (gvožđe, bakar, olovo, mangan, aluminijum, itd.).

Kristali imaju izgled iglica, tankih pločica ili listića dužine 10 nm i dijametra 1,5-3 nm. Oko samog kristala nalazi se hidratisana ljuska kroz koju se vrši razmena jona sa kristalom.
Kristali hidroksiapatita nalaze se vezani za kolagena vlakna, čije prisustvo je neophodno i za sam proces mineralizacije. Pored kolagenih vlakana, za ovaj proces neophodni su i već pomenuti nekolageni proteini koštanog matriksa.
Neorganski deo matriksa obavlja dve osnovne funkcije: daje izrazitu čvrstinu kostima i kompresivnu snagu, ali služii kao rezervoar jona kalcijuma, fosfata, magnezijuma i cinka.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 12:53 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Ćelije koštanog tkiva


U koštanom tkivu nalaze se dve osnovne ćelijske populacije. Jednu čine ćelije koje učestvuju u stvaranju i održavanju koštanog matriksa (osteoblasti i osteociti), dok druge, osteoklasti, omogućavaju resorpciju koštanog matriksa i na taj način remodelaciju koštanog
tkiva. Pored ovih ćelija, u unutrašnjem sloju periosta i endosteumu nalaze se progenitorske ćelije koje mogu da se diferentuju u osteoblaste.

Osteoprogenitorske ćelije


Smeštene su u unutrašnjem celularnom sloju periosta, oblažu Haversove kanale i endosteum. Vretenastog su oblika i sadrže svetla okruglasta jedra. Njihova oskudna citoplazma sadrži malu količinu granulisanog endoplazminog retikuluma i slabo razvijen Goldžijev aparat, uz prisustvo veće količine slobodnih ribozoma. Potiču od mezenhimske matične ćelije i imaju sposobnost diferencijacije u osteoblaste. Međutim, u određenim uslovima, posebno u prisustvu niskog parcijalnog pritiska kiseonika, mogu da se diferentuju i u hondroblaste, te da stvaraju hrskavični matriks.


Osteoblasti


Ostoblasti nastaju od osteoprogenitorskih ćelija i imaju ulogu u sintezi praktično svih organskih komponenti koštanog matriksa, uključujući molekule kolagena, nekolagenih proteina i proteoglikana. Uvek se nalaze na koštanim površinama koje prekrivaju u grupama, a imaju kockast ili nisko prizmatičan oblik. To su jasno polarizovane ćelije, čija se jedra nalaze udaljena od koštane površine na koju izlučuju i deponuju organski materijal. U citoplazmi sadrže dobro razvijene sekretorne organele, granulisani endoplazmin retikulum i Goldžijev aparat, kao i male sekretorne vezikule sa flokulentnim sadržajem (konstitutivni tip sekrecije). Ćelije su međusobno povezane neksusima, posebnim tipom ćelijskih veza koje omogućavaju međućelijsku komunikaciju, propuštajući male molekule iz jedne ćelije u drugu. Izlučen organski deo matriksa (osteoid), koji se nalazi uz osteoblaste, nešto je svetlije
boje u odnosu na dublje delove matriksa koji je mineralizovan. U toku procesa mineralizacije, soli kalcijuma deponuju se u osteoid, ali osteoblasti koji ostaju na površini uvek su odvojeni od mineralizovanog matriksa tankim slojem nemineralizovanog osteoida. Deponujući osteoid,
osteoblasti se polako udaljuju jedan od drugoga (iako ostaju povezani dugačkim citoplazmatskim produžecima i neksusima) i bivaju okruženi matriksom sa svih strana. Tada se transformišu u zrele koštane ćelije, osteocite.

Kada osteoblasti koji se nalaze na površini prekinu sa lučenjem matriksa i pređu u mirujuće stanje, oni se smanjuju i tada se nazivaju koštane oblažuće ćelije ili površinski osteociti. Morfološki ih je teško razlikovati od osteoprogenitorskih ćelija, ali razlikuju se po tome što im nedostaje sposobnost za deobu. S druge strane, mogu ponovo da se aktiviraju i da stvaraju koštani matriks. Ovi mirujući osteoblasti su takođe odvojeni od mineralizovanog matriksa tankim slojem osteoida debljine 1-2 µm. Pored toga, deo osteoblasta po obavljenoj funkciji isčezava putem programiranog procesa ćelijske smrti, apoptozom.

Osteoblasti poseduju receptore za hormon paratiroidne žlezde (parathormon, PTH) na ćelijskoj membrani. PTH po vezivanju za receptore inhibira sintezu alkalne fosfataze, a stimuliše osteoblaste da oslobađaju faktore kojima stimulišu aktivnost osteoklasta (vidi kasnije), koji onda vrše resorpciju koštanog matriksa. Istovremeno, osteoblasti luče enzime koji uklanjaju osteoid, te na taj način ogoljuju mineralizovani matriks koji tada privlači steoklaste. Na osteoblaste deluje i 1,25(OH)2 vitamin D3, koji stimuliše sintezu osteokalcina. Takođe,
glukokortikoidi, estrogen, leptin, insulin, prostaglandini i faktori rasta ostvarjuju svoj efekat na osteoblastnu aktivnost.
Stvaranje koštanog matriksa je dvofazan proces. Najpre osteoblasti luče osteoid, koji naknadno mineralizuje. Kako je koštano tkivo mineralizovano, ono može da se uvaćava jedino dodavanjem novog koštanog matriksa na površinu već postojećeg. Na taj način kost raste iskuljučivo putem apozicije.

Tako, pre početka stvaranja novog koštanog matriksa, na koštanoj površini prvo se zapažaju preosteoblasti i osteoblasti, koji tek posle oko 9 dana od pojavljivanja započinju da luče osteoid. Sinteza osteoida traje sledećih oko 10-15 dana, pre nego što on počine da mineralizuje. Mineralizacija se odvija na spoju osteoida i tek mineralizovanog matriksa, region nazvan mineralizacioni front ili lamina limitans, koji je udaljen od osteoblasta 8-10 µm.

Proces mineralizacije napreduje dok čitav osteoid ne postane mineralizovan. Jedino tanak deo osteoida ostaje nemineralizovan oko samih ćelija.

Sam proces mineralizacije povezan je i sa kolagenim fibrilima. Na mestima intermolekulskih zjapova uočavaju se prvi kristali hidroksiapatita, koji se posteopeno nakupljaju i maskiraju strukturu kolagenih fibrila ispunjavajući i interfibrilarne prostore. Pretpostavlja se da određeni nekolageni proteini, neophodni za proces mineralizacije, se vezuju za kolagene fibrile, upravo na mestima intermolekulskih zjapova, te omogućavaju precipitaciju kalcijumovih i fosfatnih jona i stvaranje kristala.

Iako se mineralizacija odigrava kontinuirano, sam proces može da se podeli u dve faze, primarnu i sekundarnu fazu mineralizacije. Primarna mineralizacija traje nekoliko dana i dovodi do 70% od ukupnog stepena mineralizacije. Sekundarna mineralizacija, koja se odvija tokom sledećih nekoliko meseci obezbeđuje kompletiranje ovog procesa.

Osteociti


To su zrele koštane ćelije koje nastaju od osteoblasta kada se ovi, deponujući matriks, potpuno okruže sa njim. Osteociti su najbrojnije ćelije u kostima. Pravilno su raspoređene u mineralizovanom matriksu, smeštene u malim šupljinama, koje se nazivaju lakune. Osteociti
pružaju brojne tanke citoplazmatske produžetke kojima se povezuju sa istim takvim produžecima drugih osteocita. Na taj način su svi osteociti u okviru jednog osteona međusobno povezani i komuniciraju putem već opisanog tipa komunikacijskih veza, neksusa. Ovi produžeci ispunjavaju tanke koštane kanaliće (canaliculi ossei) koji međusobno povezuju susedne lakune i Haversov kanal. Tako, osteociti putem ovih kanalića dobijaju neophodne hranljive materije i gasove iz kapilara koji se nalaze u Haversovim kanalima.

Ovakva povezanost osteocita u okviru jefnog osteona čini ih najozbiljnijim kandidatima za mehanosenzornu ulogu u detekciji potreba za povećanu produkciju ili razgradnju koštanog tkiva prilikom funkcionalne adaptacije skeleta ili potreba za reparacijom usled nastalih mikrooštećenja. Osteociti svakako detektuju promene protoka intersticijumske tečnosti u koštanim kanalićima nastalih zbog dejstva mehaničkih sila,odnosno reaguju na promene koncentracije hormona, kao što su estrogen i glukokortikoidi, koji utiču na njihovo preživljavanje a cirkulišu u istoj tečnosti. Zbog toga, oštećenje međusobne povezanosti osteocita verovatno povećava i koštanu fragilnost.
Osteociti su značajno manjeg volumena od osteoblasta, telo im je vretenastog oblika i ispunjava lakunu u kojoj se nalazi. U citoplazmi sadrže znatno slabije razvijene sekretorne organele, granulisan endoplazmin retikulum i Goldžijev aparat. Međutim i pored znatno manje aktivnosti u odnosu na osteoblaste, njihovo prisustvo u koštanom tkivu je neophodno za održavanje viabilnosti, jer uklanjanjem osteocita koštani matriks brzo biva razgrađen.


Osteoklasti


Osteoklasti su ćelije koje nastaju fuzijom mononukleusnih progenitora monocitno-makrofagne ćelijske porodice. Njihova osnovna funkcija je resorpcija kosti, pa tako zajedno sa osteoblastima imaju centralnu ulogu u stvaranju skeleta i regulisanju ukupne mase kosti.
Osteoklasti su krupne, pokretljive, multinukleusne ćelije koje sadrže od 2 do 50 jedara, veličine oko 150 µm. Pored većeg broja jedara, osteoklasti sadrže veliki broj mitohondrija i dobro razvijen Goldžijev aparat, što doprinosi njihovoj acidofiliji na histološkim preparatima.

Kada su aktivni, pripojeni su za koštanu površinu pomoću integrinskih molekula, tako da kontaktna površina ima kružan oblik i odvaja centralni deo gde se odvija resorpcija od ostalog dela površine ćelije. Citoplazma u zoni kontakta sadrži brojne mikrofilamente (aktinske filamente) koji stvaraju gustu vlaknastu strukturu u vidu prstena. Deo plazma membrane okružen aktinskim prstenom se uvećava ugrađivanjem membranskih vezikula, te ima naboran izgled.

Putem vezikula u membranu se ugrađuju protonske pumpe (vezikularna ATP-aza) i izlučuju brojni hidrolitički enzimi uključujući katepsin K (cistein-proteaza koja prevalentno razgrađuje kolagena vlakna pri kiselom pH). Osteoklasti razgrađuju kost i stvaraju udubljenje, resorpcionu lakunu ili Haušipovu (Howship) lakunu.

Resorpcija koštanog tkiva je višefazni proces koji započinje proliferacijom nezrelih prekursora osteoklasta, njihovom diferencijacijom u osteoklaste i konačno se završava razgradnjom neorganskog i organskog dela koštanog tkiva. Razvoj osteoklasta na samom početku prati razvoj moncitno-makrofagne loze, za čiju proliferaciju ideterminaciju je neophodna aktivacija gena PU.1. Nedostatak ovog gena je letalan za miševe, kojima nedostaju prekursori i makrofaga i osteoklasta.

Za razvoj osteoklasta neophodno je prisustvo mezenhimskih stromalnih ćelija (stroma kostne srži) ili osteoblasta, odnosno njihovih prekursora. Ove ćelije eksprimiraju dva različita molekula čije prisustvo je neophodno za nastanak osteoklasta, faktor stimulacije makrofagnih kolonija (M-CSF) i ligand (RANKL) za receptor aktivacije nukleusnog faktora kapa B (NF-κB) (RANK). M-CSF je sekrecioni produkat (solubilni citokin) koji je neophodan za sazrevanje makrofaga, i koji vezujući se za receptor c-Fms na prekursorima osteoklasta obezbeđuje sinale za njihovo preživljavanje i proliferaciju. Pored ovog solubilnog faktora, za nastanak osteoklasta neophodan je kontak između osteoklastnih prekursora i ćelija strome ili osteoblasta, na čijoj površini se nalazi RANK ligand.

Vezivananje ovog liganda za RANK (receptor) na površini osteoklastnih prekurzora, dolazi do aktivacije NF-κB, transkripcionog faktora koji dovodi do ekspresije odgovarajućih gena neophodnih za diferencijaciju osteoklasta. Generisani miševi kojima nedostaje RANKL nemaju funkcionalne osteoklaste i razvijaju težak stepen osteopetroze.
Pored ćelija strome i osteoblastnih prekursora, aktivisani T limfociti takođe eksprimiraju RANKL, tako da je na taj način otkrivena molekularna veza između aktivnosti imunskog sistema i razgradnje koštanog tkiva. Na taj način, aktivacijom osteoklastogeneze nastaje prateća destrukcija zglobova u reumatoidnom artritisu. Preko povećanja ekspresije RANK liganda deluje i veći broj osteoklastogenih agenasa, kao što su na primer parathormon (PTH) i 1,25-dihidroksivitamin D3.

S druge strane, sekcrecija jednog drugog proteina, osteoprotegerina (OPG) ima inhibitorno dejstvo na aktivaciju osteoklasta. Naime, OPG je solubilni receptor mamac, proteinski molekul koji se vezuje za RANKL, te tako sprečava njegovo vezivanje za RANK i aktivaciju osteoklasta. Kod transgenih miševa sa povećanom ekspresijom Opg gena, te povećanom koncentracijom cirkulišućeg OPG javlja se težak stepen ostoeopetroze zbog sprečavanja terminalne diferencijacije osteoklasta. Opg gen normalno eksprimiraju veći broj različitih tkiva i njegovo fiziološko dejstvo je u sprečavanju osteoklastogeneze. Na taj način, ravnoteža ekspresije RANKL i OPG određivaće veću ili slabiju aktivaciju osteoklastogeneze.

Neki citokini, takođe imaju pozitivan efekat na osteoklastogenezu, kao što su interleukin-1 (IL-1) i faktor tumorske nekroze (TNF) koji svoj efekat ispoljavaju putem povećanja ekspresije M-CSF u ćelijama strome kostne srži. Ovaj njihov efekat inhibira estrogen.
Razgradnja kosti započinje pripajanjem osteoklasta za ogoljen koštani mineralizovani matriks. Priljubljivanjem za koštanu površinu stvara se izolovan vanćelijki deo između dela ćelije okružene pripojem i same koštane površine. Kontaktna zona citoplazme, kao što je već
pomenuto, sadrži snopove aktinskih filamenata u kojoj nema organela, pa se naziva svetla zona.

Mesta pripoja sadrže tačkaste protruzije plazma membrane (bogate aktinskim filamentima) i nazivaju se podozomi.
Ovakve strukture nalaze se i kod nekih drugih ćelija u toku pripoja za podlogu, kao što su makrofagi. Pored aktina, podozomi sadrže i druge citoskeletne proteine kao što su vinkulin, talin i α-aktinin, koji povezuju integrine (transmembranske proteine) sa aktinskim filamentima. Sa spoljašnje strane, integrinski molekuli se čvrsto pripajaju za matriks, ostavljajući prostor između membrane i matriksa od samo 10
nm. Nije sasvim jasno da li čvrsto slepljivanje osteoklasta za matriks ima ulogu u potpunom odvajanju resorptivne mikrosredine od okolnog vanćelijskog prostora da bi se omogućila koncentrisanje molekula u ovom delu ili jednostavno pripoj aktivira osteoklaste da započnu proces resorpcije.

Pripajanjem osteoklasta za matriks i obrazovanjem pripojne prstenaste formacije, deo membrane okružen prstenom počinje da se uvećava i stvara brojne prstolike izvrate, naboranu membranu, koja predstavlja jednu od specifičnih fenotipskih karakteristika aktivnog osteoklasta.
Resorpcija matriksa započinje najpre demineralizacijom, a kasnije i razgradnjom organskog dela matriksa.

Demineralizacija se odvija zahvaljujući acidifikaciji ograničene vanćelijske mikrosredine ograničene podozomalnim pripojem, naboranom membranom i koštanom površinom. Acidifikaciju omogućava prisustvo protonskih pumpi na naboranoj membrani (vakuolarne H
-adenosin trifosfataze (H-ATPaze)).

Vodonikove jone (protone) obezbeđuje citoplazmatski enzim karboanhidraza II, koji od CO2 i vode, stvara bikarbonatne jone i
vodonikove jone. H-ATPaza pumpa protone (H) u spoljašnju sredinu, dok istovremeno da bi se intracelularni pHosteoklasta održao u fiziološkim granicama, sa suprotne strane na plazma membrani vrši se energetski zavisna razmena jona hlora (koji ulazi u ćeliju) za bikarbonatni jon (koji izlazi iz ćelije). Konačno, elektroneutralnost prezervira prisustvo membranskog jonskog kanala za hlor na naboranoj membrani, koji oslobađa jone hlora u vanćelijski prostor. Značajne energetske zahteve ovih procesa obezbeđuju brojne mitohondrije u osteoklastima.
Konačni rezultat ovih jonskih transportnih događaja je sekrecija HCl u resorptivnu mikrosredinu, što snižava pH na
približno 4.5.
Kiselost sredine dovodi do rastvaranja koštanih minerala, a tek kasnije demineralizovan organski deo kosti biva razgrađen oslobađanjem lizozomskih proteaza, pre svega katepsina K koji razgrađuje kolagen. Pored katepsina K, oslobađaju se i katepsin B i L, kao i matriksne
metaloproteinaze, čija uloga nije u potpunosti rasvetljena. Nastale degradacione produkte osteoklasti unose putem endocitoze, zatim ih transportuju na suprotnu stranu i oslobađaju van ćelije (proces poznat pod imenom transcitoza).

Po prestanku resorpcije, osteoklast se odvaja od kosti i kreće ka nekom drugom mestu gde započinje novi ciklus degradacije ili umire putem programirane ćelijske smrti, apoptoze.
Iako način na koji se zaustavlja proces resorpcije nije u potpunosti rasvetljen, pretpostavlja se da prisustvo visoke koncentracije jona kalcijuma u blizini resorptivne površine osteoklasta deluje na specifične receptore koji zaustavljaju proces resorpcije i dovodi do odvajanja osteoklasta od površine. S druge strane, estrogen i bifosfonati
koji imaju inhibitorno dejstvo na razgradnju koštanog matriksa, deluju delimično i putem indukcije apoptoze osteoklasta. Osteoklasti poseduju i receptore za kalcitonin, hormon koga luče parafolikularne ćelije tiroidne žlezde i koji dovodi do deaktivacije osteoklasta.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 12:56 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
LOKOMOTORNI SISTEM


Skelet čovečijeg organizma predstavlja skup velikog broja kostiju medusobno povezanih spojevima, zglobovima. Kosti i zglobovi čine pasivni deo lokomotornog sistema. Aktivni deo lokomotornog sistema predstavlja mišićni sistem čijom akcijom dolazi do pokreta. Pokret, nastao dejstvom mišićnog sistema, ispoljava se promenom položaja pojedinih delova ili čitavog tela, u odnosu na prirodno okruženje. Svi pokreti koje organizam izvodi odigravaju se suprotno dejstvu sile zemljine teže, pa se lokomotorni sistem naziva i antigravitacioni sistem.

Osteologija - Ova nauka izučava koštani sistem, skeletčovečijeg tela. Koštani sistem ima mehaničku ulogu, koja se sastoji u zaštiti i potpori mekih tkiva i organa. Pored toga, kosti učestvuju u metabolizmu mineralnih materija. Kosti se razvijaju iz mladog vezivnog tkiva koje se naziva mezenhim i u kojem se razvijaju dve vrste ćelija, mlade koštane ćelije, osteoblasti i velike koštane ćelije, osteoklasti. Osteoblasti dovode do stvaranja koštanog tkiva a osteoklasti su ćelije koje dovode do promena grade koštanog tkiva. Obe vrste ćelija deluju neprekidno i uporedo, što je važno za normalan razvoj i oblikovanje ovog tkiva.Površina svake kosti je pokrivena, tankom, beličastom vezivnom opnom koja se naziva pokosnica (periost).

Delovi kostiju koji su u sastavu zgloba, nisu pokriveni pokosnicom već zglobnom hrskavicom (cartilago articularis). Kosti su izgrađene od dve vrste koštanog tkiva, zbijenog i sunđerastog.

Zbijeno koštano tkivo (substantia compactd), gradi površni sloj kostiju a sunderasto koštano tkivo (substantia spongiosa) se nalazi u dubljim slojevima kostiju. Zbijeno koštano tkivo grade kružno raspoređeni koštani slojevi (koštane lamele) izmedu kojih se nalaze uzdužni kanalići kroz koje, u dubinu kosti, prodiru krvni sudovi.

Sunderasto koštano tkivo je izgrađeno od koštanih gredica i listića, koji okružuju šupljinice, različitog oblika i veličine, nazvane areole. U ovim šupljinicama nalazi se koštana srž (medulla ossium) koja se deli na crvenu koštanu srž odgovornu za stvaranje krvnih zrnaca i krvnih pločica i žutu koštanu srž koja je pretežno ispunjena masnim materijama.

Skelet odraslog čoveka ima više od 200 kostiju koje se, na osnovu građe dele na, duge, kratke, pljosnate i mešovite. Duge kosti imaju središnji deo, telo (corpus) i dva okrajka (extremitas), gornji, proksimalni (extremitas proximalis), i donji, distalni okrajak (extremitas distalis).

Primer za duge cevaste kosti su: ramena kost (humems) i butna kost (femiir). Kratke kosti se nalaze u predelu šake i stopala. Pljosnate kosti imaju znatnu površinu, ali nemaju debljinu. U ove kosti se ubrajaju kosti krova lobanje. Ove kosti su izgrađene uglavnom od sunđerastog koštanog tkiva, koje se nalazi izmedu dva sloja zbijenog koštanog tkiva.

Kosti glave
Kosti glave čine kosti lobanje (ossa cranii) i kosti lica (ossa faciei).

Kosti lobanje
Kosti lobanje (ossa cranii) izgraduju koštanu lobanjsku duplju na kojoj se opisuju krov (calvaria) i baza lobanjske duplje (basis cranii). U lobanjskoj duplji smešten je mozak (encephalori). Neparne kosti lobanje su, čeo na kost (os frontale), sitasta kost (os ethmoidale), klinasta kost (os sphenoidale) i potiljačna kost (os occipitale). Parne kosti lobanje su slepoočna kost (os tempomle) i temena kost (os parietale).

Čeona kost (os frontale) učestvuje u izgradnji prednjeg dela krova i baze lobanje. Ova kost se nalazi iznad kostiju lica a ispred ostalih kostiju lobanje. Sastoji se iz vertikalnog dela, Ijuska čeone kosti (squama frontalis) i horizontalndg dela koji ima središnji, nosni deo (pars nasalis) i dva bočna, orbitalna dela (partes orbitales) koji grade krov očne duplje (orbitd). Oba orbitalna dela su napred povezana nosnim delom čeone kosti dok su pozadi razdvojeni medusobno sitastim urezom (incisura ethmoidalis). U sitasti urez se uvlači horizontalni deo sitaste kosti (lamina cribrosa ossis ethmoidalis). U donjem delu čeone kosti, nalazi se čeoni sinus (sinus frontalis).

Temena kost (os parietale) je u obliku četvrtaste koštane ploče i nalazi se u središnjem delu krova lobanje, odnosno iza čeone kosti (os frontale), ispred potiljačne kosti (os occipitale) i iznad slepoočne kosti (os temporale).

Potiljačna kost (os occipitale) izgraduje zadnji deo krova i baze lobanje. U središnjem delu ove kosti uočava se veliki , kružni otvor (foramen magnum) preko kojeg su neposredno spojena lobanjska duplja i kičmeni kanal. Potiljačna kost ima bazilarni deo, dva bočna i ljuskasti. Bazilarni deo (pars basilaris) je u obliku četvrtaste koštane ploče i nalazi se ispred velikog otvora (foramen magnum). Na gornjoj strani bazilarnog dela nalazi se uzdužni žleb (clavus) na kome leže produžena moždina (medula oblongata) i moždani most (pons), a prolazi bazilarna arterija (a. basilaris). Njegova donja strana gradi svod ždrela. Bočni delovi (partes laterales) leže spolja od velikog otvora, i na njihovim donjim stranama nalaze se zglobna ispupčenja (candyli occipitales) koji se spajaju sa prvim vratnim pršljenom (atlas). Ljuskasti deo (squama occipitalis) se nalazi pozadi velikog otvora (foramen magnum).

Sitasta kost (os ethmoidale) je deo prednje lobanjske duplje, očne i nosne duplje. Posmatrana spreda ova kost je u obliku terazija, tako da se na ovoj kosti opisuju horizontalni, vertikalni i dva bočna dela. Horizontalni je rešetkasta pločica (lamina cribrosa) na kojoj se nalaze brojni sitni otvori (foramina cribrosa) za prolaz mirisnih živaca (nn.olfactori). Vertikalni deo je rešetkastom pločicom podeljen na gornji manji deo , petlova kesta (crista galli) koji leži u lobanjskoj duplji, i donji veći deo, uspravni list (lamina perendicularis) koji gradi koštani deo nosne pregrade. Bočni delovi, labirint (labyrinthus ethmoidalis), desni i levi, nalaze se između očne i nosne duplje. Na unutrašnjoj strani bočnih delova nalaze se gornja i srednja nosna školjka (concha nasalis superiorir et media). Librinti se sastoje iz velikog broja sitnih, koštanih šupljina koje grade sitasti sinus (sinus ethmodalis).

Klinasta kost (os sphenoidale) je neparna kost koja je poput klina umetnuta između susednih kostiju. Ispred nje su čeona i sitasta kost, bočno su slepoočne kosti i pozadi je potiljačna kost. Ova kost je deo građe zidova srednje lobanjske duplje, očne i nosne duplje. Klinasta kost je u obliku leptira raširenih krila, pa se na njoj opisuju telo i tri parna nastavka, mala krila, velika krila i krilasti nastavci. Telo klinaste kosti (corpus sphenoidale) je središnji deo ove kosti koji ima oblik šuplje kocke. Gornja strana tela je izdubljena u malu jamu (fossa hypophysiallis) u kojoj se nalazi hipofiza. Zadnja strana tela se spaja sa bazilarnim delom potiljačne kosti. Od bočnih strana tela polaze mala i velika krila klinaste kosti. Donja strana tela gradi zadnji deo krova nosne duplje i od nje polaze krilati nastavci (processus pterygoidei). U unutrašnjosti tela klinaste kosti nalazi se klinasti sinus (sinus sphenoidalis). Mala krila (alae minores) polaze sa dva korena između kojih se nalazi kanal vidnog živca (canalis opticus) kroz koji prolazi vidni živac (n.opticus). Velika krila (atae majores) polaze sa tri korena sa bočnih strana tela klinaste kosti između kojih se nalaze tri otvora, prednji, kružni (foramen ovale) kroz koji prolazi gornjovilični živac (n.maxillaris), srednji, ovalni (foramen ovale) kroz koji prolazi donjovilični živac (n.mandibularis) i zadnji (foramen spinosum) kroz koji u lobanju ulazi srednja moždanična arterija (a.meningea media).

Slepoočna kost (os temporale) je parna kost koja izgrađuje bočne delove lobanje i srednji deo baze lobanje. Slepoočna kost se sastoji od tri dela, ljuskastog, bubnog i petroznog. Ljuskasti deo (pars squamosa) ima uspravni deo koji izgrađuje bočni deo na čijoj se spoljašnjoj strani vidi donjovilična jama (fossa mandibularis). Bubni deo (pars tympanica) predstavlja tanku koštanu pločicu koja zajedno sa ljuskastim delom izgrađuje spoljašnji slušni otvor i kanal (porus et meatus acusticus exenus) Petrozni deo, piramida (pars petrosa) je najveći deo koji ima oblik trostrane piramide čija je baza okrenuta pozadi i upolje a vrh napred i unutra. U petroznom delu slepoočne kosti smešteni su srednje i unutrašnje uho. Kroz njega prolazi kanal unutrašnje karotidne arterije (canalis caroticus) i kanal VII moždanog živca (canalis facialis) kroz koji prolazi istoimeni živac. Zadnja ivica petroznog dela, zajedno sa bočnim delom potiljačne kosti, gradi jugularni otvor (foramen jugulare) kroz koji se iz lobanje pružaju IX, X, XI moždani živac (n.glossopharyngeus, n.vagus i n.accessorius) i završni deo sigmoidnog venskog sinusa (sinus sigmoideus) na koji se nastavlja unutrašnja jugularna vena (v.jugularis interna)

Kosti lica (ossa faciei)
Kostur lica izgrađuje 15 kostiju, od kojih su 3 neparne i 6 parnih. Neparne kosti lica su:donja vilica (manidibula), ralo (vomer) i podjezična kost (os hyoideum). Parne kosti lica su: gornja vilica (maxilla), nepčana kost (os palatinum), jabučna kost (os zygomaticum), nosna kost (os nasale), suzna kost (os lacrimale) i donja nosna školjka (concha nasalis inferior). Kosti lica su čvrsto spojene sa kostima lobanje tako da zajedno učestvuju u izgradnji očne duplje (orbita), nosne duplje (cavitas nasi), usne duplje (cavitas oris), slepoočne jame (fossa temporalis), podslepoočne jame (fossa infratemporalis) i krilastonepčane jame (foss pterygopalatina).

Gprnja vilica (maxilla) je parna, središnja kost lica na kojoj se opisuju telo i četiri nastavka. Telo gornje vilice (corpus maxillae) ima oblik šuplje trostrane piramide čija baza (facies nasalis) gradi spoljašnji zid nosne duplje. Vrh je upravljen upolje, prema jabučnoj kosti. Gornja strana (facies orbitalis) izgrađuie pod očne duplje. prednja (facies anteriar} se nalazi pod mekim delovima lica, a zadnja (facies infratemporalis) gradi prednji zid potslepoočne jame (fossa infratemporalis). U unutrašnjosti tela gornje vilice nalazi se gornjovilični sinus (sinus maxillaris). Nastavci gornje vilice su čeoni (processus frontalis), jabučni (processus zygomaticus), nepčani (processus palatimis) i zubni nastavak (processus alveolaris). Zubni nastavak i zubi zajedno obrazuju zubni luk gornje vilice (arcus alveolaris).

Donja vilica (mandibula) je neparna kost lica koja se sastoji od tela i grane donje vilice. Mesto spoja tela i grane gradi ugao donje vilice (angulm mandibulae). Telo donje vilice (corpus mandibulae) ima potkovičast oblik. Na gorniem delu tela (pars aheolaris) nalazi se 16 zubnih jamica (alveoli dentales) u kojima su smešteni zubi donje vilice. Grana donje vilice (ramus mandibulae) je četvrtasta kaštana ploča postavljena u sagitalnoj ravni. Na njenoj unutrašaioj. strani vidi se otvor (foramen mandibulae) koji se nastavlja u istoimeni kanal (canalis mandihulae). Kroz ovaj kanal prolaze vaskujarno-živčani elementi donje vilice (a. v. i n. alveolaris inferior). Na gornjoj ivici grane vide se dva koštana nastavka: prednii, koronoidni (processus coronoideus) i zadnji, kondilarni nastavak (processus condylaris) na kojem se vide glava (caput mandibulae) i vrat donje vilice (collum mandibulae).

Kosti trupa
Kičmeni stub (colitmna vertebralis) predstavlja deo skeleta koji se pruža od baze lobanje, zadnjom stranom vrata i trupa do karličnih kostiju. Kičmeni stub izgraduju 33 - 34 kičmena pršljena (vertebrae), koji su međusobno spojeni. Pršljenovi se dele na 7 vratnih (vertebrae cervicales), 12 grudnih (vertebrae thoracicae), 5 slabinskih (vertebrae tumbales), 5 krsnih (vertebme sacrales), koji su međusobno srasli u krsnu kost (sacmm) i 4 - 5 trtičnih (verlebrae coccygeae).

Na svakom pršljenu razlikuju se, telo, lukovi, pršljenski otvor i nastavci. Telo (corpns vertebrae) je prednji, najmasivniji deo pršljena valjkastog oblika. Nalazi se ispred kičmenog otvora. Telo pršljena je sve masivnije što se pršljenovi nalaze na nižem delu kičmenog stuba. Luk pršljena (arcus verlebrae) je zadnji deo koji se sastoji iz dva dela, korena (pedicuhts amis vertebrae) koji polazi sa zadnje-bočnog dela tela pršljena, i pločice luka (lamina arcus vertebrae) postavljena iza korena luka.

Pršljenski otvor (formen vertebrale) se nalazi u sredini pršljena. Nastavci pršljena su, parni, poprečni (processus transversus), zglobni gornji i donji (processus articularis superiores et inferiores), i rtni, neparni nastavak (proces-sus spinosus.

Vratni pršljenovi imaju najmanje pršljensko telo, pršljenski otvor je trouglast, a poprečni nastavci imaju otvor (foramen transversarium) kroz koji prolaze kičmene arterije (a. vertebralis). Prvi (atlas)i drugi (axis) vratni pršljeni se bitno razlikuju od ostalih vratnih pršljenova.

Grudni pršljenovi poseduju zglobne rebarne jamice (foveae costales) na bočnom delu tela, uz gornju i donju ivicu za spoj sa glavom rebra. Takođe, na njihovim poprečnim nastavcima postoje zglobne jamice (foveae costales procesus transversales) za spoj sa kvržicom rebra.

Slabinski pršljenovi su masivnih tela, dugih i debelih poprečnih nastavaka koji predstavljaju zakržljala slabinska rebra. Krsni pršljenovi su medusobno koštano srasli tako da grade krsnu kost (sacrum). Krsna kost je trouglastog oblika sa bazom okrenutom naviše. Na njoj postoje: baza (basis ossis sacri), strane, prednja (facies petvica) i zadnja (facies dorsalis) i vrh (apex ossis sacri) koji se spaja sa trtičnom kosti. Trtični pršljenovi su takođe međusobno srasli, grade trtičnu kost (os coccygis), koja predstvlja završni deo kičmenog stuba.

U središnjem delu kičmenog stuba nalaz se kičmeni kanal (canalis vertebralis), u kome je smeštena kičmena moždina (medulla spinalis). Posmatran u celini kičmeni stub imal oblik izduženog slova S.

Na njemu se nalazel četiri krivine, vratna i slabinska, ispupčene napred, i, grudna i karlična ispupčene nazad. Između dva susedna pršljenska luka, nalaze se otvori (foramina intervertebralia) kroz koje kičmeni kanal napuštaju kičmeni živci (nn. spinales). Duž zadnje strane kičmenog stuba pruža se rtni greben koji grade rtni nastavci pršljenova.

Kosti grudnog koša
Grudna kost (sternum) izgraduje središnji deo prednjeg zida grudnog koša. Ova kost se svojim gornjim delom spaja sa ključnim kostima, a bočno sa prvih sedam rebarnih hrskavica. Grudna kost se sastoji iz gornjeg dela, ručice (manubrium sterni), tela (corpus sterni) i mačnog nastavka (processus xiphoideus).


Rebra (costae) su duge kosti kojih ima 12 pari, u obliku su luka ispupčenog upolje. Prvih 7 pari rebara su prava rebra (costae verae). Osmi, deveti i deseti par su lažna rebra (costae spuriae). Jedanaesti i dvanaesti par rebara su slobodna rebra (costae fluctuantes).Na svakom rebru razlikuju se telo i dva okrajka. Telo rebra (corpns costae) je srednji, izduženi deo, na kojem se razlikuju spoljašnja i unutrašnja strana, gornja i donja ivica. Okrajci rebra su: prednji, koji se spaja preko rebarne hrskavice sa grudnom kosti i zadnji, na kojem se razlikuju: glava rebra (caput costae), vrat (collum costae) i kvržica rebra (tuberculum costae). Prvo rebro je najkraće rebro.

Kosti gornjih ekstremiteta (ossa membri superioris)
Kosti gornjeg ekstremiteta ili ruke. čine kosti ramenog pojasa (cinsnlum membri superioris) i kosti pokretnog dela ruke (paa libera membri superioris). Kosti ramenog pojasa su ključna kost i lopatica, a kosti pokretnog dela ruke čine: ramena kost, žbica, lakatna kost i kosti šake.

Ključna kost (clavicula) je postavliena horizontalno između grudne kosti i lopatice. Ključna kost ima telo i dva okrajka.Telo (corpus claviculae) ima dve strane gornju i doniu (facies superior et inferior) i dve ivice prednju i zadnju (margo anterior et posterior). Okrajci su unutrašnji (extremitas sternalis) i spoljašnji (extremitas acromialis).

Lopatica (scaoula) je pljosnata. trouglasta kost koja je priljubliena uz zadnji zid grudnog koša. Lopatica ima dve strane. prednju (jacies costalis) koia je izdubljena u podlopatičnu jamu (fossa subscapularis) i zadnju (facies dorsalis) koja je grebenom lopatice (spina scapulae) podeljena na gornji, manji deo, nadgrebenu jamu (fossa suprasmnata) i donii veći deo, podgrebenu jamu (fossa infmspinata). Spoljašnji deo grebena lopatice proširen je u vidu četvrtaste ploče koia se nazivainatplećak (acromion). Ivice lopatice su gornja, spoljašnja i unutrašnja (margo snperior, lateralis et medialis). Uglovi lopatice su gornji, donji i spoljašnji (angulus superior, inferior et lateralis). Na spoljašnjem uglu se nalazi lopatična čašica (cavitas glenoidalis), a iznad i ispred nje je kljunski nastavak (processm coracoideus)

Ramena kost (humerus) je duga kost koja povezuje lopaticu sa kostima podlakta. Na njoj se razlikuju telo i dva pkrajka. Telo (corpus humeri) ima tri strane, prednju i unutrašnju (facies anteromedialis), prednje spoljašnju (facies anterolateralis) i zadnju (facies posterior) i tri ivice prednju, spoljašnju i unutrašnju (margo anterior, lateralis et medialis). Okrajci ramene kosti su gornii i donji. Gornji okrajak (extremitas superior) se sastoji od glave (caput humeri), vrata (collum humeri), velike kvrge (tuberculum majus), male kvrge (tuberculum minus) i međukvržnog žleba (sulcus intertubercularis). Donji okrajak ramene kosti (extremitas distalis) grade srednji, zglobni deo (condylus humeri) koji se sastoji od glavice ramene kosti (capitulum humeri) i kolotura ramene kosti (trochlea humeri) i dva bočna, nezglobna dela, epikondilusi, unutrašnji (epicondylus medialis) i spoljašnji (epicondylus lateralis).

Žbica (radius) je duga, spoljašnja kost podlakta čiji se gprnji okrajak spaja sa ramenom kosti i gornjim okrajkom lakatne kosti, a donji okrajak sa kostima ručja i donjim okrajkom lakatne kosti. Sastoji se iz tela i dva okrajka. Telo žbice (corpus radii) im tri strane: prednju, spoljašnju i zadnju (facies anterior, lateralis et posterior) i tri ivice prednju, unutrašnju i zadnju (margo anterio, nterosseus et posterior). Na gornjem okrajku (extremitas superior) vide se glava (caput radi), vrat (collum radi) i kvrga žbice (tuberositas radii). Na donjem okrajku (extremitas inferior) vide se zglobne površine za spoj sa kostima ručja i donjim okrajkom lakatne kosti, i šiljasti nastavak (processus stylideus).

Lakatna kost (ulna) je duga, unutrašnja kost podlakta čiji se gornji okrajak spaja sa ramenom kosti i gornjim okrajkom žbice a donji okrajak sa kostima ručja i donjim okrajkom žbice. Ova kost ima telo i dva okrajka. Telo Lakatne kosti (corpus ulnae) ima tri strane, prednju, unutrašnju i zadnju (facies anterior, medialis et posterior) i tri ivice, prednju, spoljašnju i zadnju (margo anterior, interosseus et posterior). Na gornjem okrajku (extremitas superior) vide se lakatni nastavak (olecranon), kljunasti nastavak (processus coroneideus) i koloturalni urez (incisura trochlearis). Na donjem okrajku (extremitas inferior) vide se glava lakatne kosti (caput ulnae) i šiljasti nastavak (processus styloideus)

Kosti šake (skeleton manus) izgrađuje 27 kostiju koie čine kosti ručja, kosti doručja i kosti prstiju.

Kosti ručja (ossa carpi), koiih ima 8, raspoređene su u dva reda: gornji proksimalni i donji distalni. Gornji red izgrađuju: čunasta kost (os scaphoideum), polumesečasta kost (os lunatum), troroglja kost (os triquetrum) i graškasta kost (os pisiforme). Donji red izgrađuju: trapezna kost (os trapezium), trapezoidna kost (os tmpezoideum), glavičasta kost (os capitatum) i kukasta kost (os hamatum).

Kosti doručja (ossa metacarpi). Ima ih 5, a obeležavaju se rimskim rednim brojevima od I-V. počevši od palca.

Kosti prstiju šake (ossa digitonim manus). Koštanu osnovu prstiju grade male kosti koje se nazivaju članci (phalanges) koie čine proksimalne (phalanx proximalis), srednje (phalanx media) i distalne (phalanx distalis). Svi prsti šake imaju po 3 članka, osim palca koji ima 2 (proksimalni i distalni).

Kosti donjeg ekstremiteta (ossa membri inferioris)
Kosti donjeg ekstremiteta ili noge, čine kosti karličnog pojasa (cingulum membri inferioris) i kosti slobodnog dela noge (pars libera membri injerioris). Kosti karličnog poiasa su predstavljene karličnom kosti a kosti slobodnog dela noge su: butna kost, čašica, golenjača, lišnjača i kosti stopala.

Karlična kost (os coxae) je parna, masivna kost nepravilnog oblika, koja učestvuje u izgradnji zldova karlice (pelvis). Karlične kosti se napred međusobno spajaju a pozadi se krsna kost (sacrum) u vidu klina zavlači između karličnih kostiju. Tokom razvoja i rasta karlična kost se prvobitno sastoji iz tri kosti, bedrene (os ilii), preponske (os pubis) i sedalne kosti (ps ischj). Ove tri kosti su prvobitno razdvojene hrskavicom u obliku slova Y koja okoštava izmedu 15 - 20 godine života. Na karličnoj kosti postoje dve strane i četiri ivice. Na spoljašnjoj strani, u srednjem delu, nalazi se duboka jama, zglobna čašica (acetabulum) koja služi za zglobljavanje sa glavom butne kosti (caput femoris). Iznad acetabuluma nalazi se krilo bedrene kosti na kojem se pripajaju sedalni mišići (mm. glutei) a ispod njega je veliki, zaporni otvor (foramen obturatorium) zatvoren zapornom opnom (membrana obturatoria). Na unutrašnjoj strani nalazi se lučna linija (linea arcuata). Iznad lučne linije nalaze se, napred, bedrena jama (fossa iliaca), a pozadi, zglobna uvasta površina (facies auricularis) za spoj sa krsnom kosti. Ispod lučne linije je zaporni otvor (foramen obturatorium). Prednja ivica karlične kosti je izdubljena i preko nje prolaze krvni sudovi i živci, prema butu, namenjeni donjem ekstremitetu. Gornja ivica je ispupčena i odgovara karličnom grebenu (crista iliaca). Na zadnjoj ivici vide se dva ureza, veliki i mali sedalni urez (incisura ischiadica major et minor) između kojih se nalazi sedalna bodlja (spina ischiadica). Donja ivica pozadi prelazi u hrapavo sedalno ispupčenje (tuber ischiadicum).

Karlica (pelvis) - Koštanu karlicu izgrađuju, napred i bočno, obe karlične kosti (os coxae) a pozadi krsna (sacrum) i trtična kost (os coccygis}. Karlica je podeljena graničnom linijom (linea terminalis) na gornji, širi deo, veliku karlicu (pelvis major) koja pripada trbušnoj duplji, i donji, uži deo, malu karlicu (pelvis minor) u kojoj su smešteni organi karlične duplje.

Butna kost (femur) je duga kost koja se gornjim krajem spaja sa karličnom kosti, a donjim sa čašicom i gornjim krajem golenjače. Na butnoi kosti se opisuju telo i dva okrajka. Telo (corpus femoris) je srednji dugi deo, koji ima prednju, spoljašnju i unutrašnju stranu (facies anterior, lateralis et medialis) i tri ivice-spoljašnju, unutrašnju i zadnju. Jasno uobličena ivica je samo uadnja, hrapava linija (linea aspera). Na gornjem okrajku (extremitas superioris) se razlikuju: glava (caput femoris), vrat (collum femoris). velika (trachanter minor) i mala kvrga (trochanter minor). Donji okrajak (extremitas inferior) je masivniji od gornje. na niemu se vide dva koštana ispupčenja, spoljašnje (condylus lateralis) i unutrašnje (condylus medialis). Ova dva kondila su napred spojena glatkom čašičnom površinom (facies patellaris), a pozadi su razdvojeni dubokom međukondilarnom jamom (fossa intercondylaris).

Čašica (patela) je mala, sezamoidna kost bademastog oblika koja se nalazi u tetivi m. guadriceps femoris, ispred donjeg okrajka butne kosti.

Golenjača (tibia) je duga, unutrašnia kost potkolenice koja se svojim gornjim okrajkom spaja sa butnom kosti i lišnjačom, a donjim okrajkom sa lišnjačom i skočnom kosti. Na golenjači se opisuju telo i dva okrajka. Telo (corpus tibiae) ima 3 strane: spoliašniu, unutrašnju i zadnju (facies lateralis, medialis et posterior) i tri ivice: prednju, spoljašnju i unutrašnju (margo anterior, interosseus et me dialis). Gornji okrajak (extremitas superior) je masivniji i na njemu se vide dva koštana ispupčenja, spoljašnje (condylus lateralis) i unutrašnje (condylus medialis). Na prednjoj strani ovog okrajka nalazi se golenjačno ispupčenje (tnberositas tibiae). Donji okrajak (extremitas inferior) poseduje zglobne površine koje služe za spoj sa donjim okrajkom lišnjače i skočnom kosti. Na njegovom unutrašnjem delu vidi se koštani nastavak, unutrašnji gležanj (malleolus medialis).

Lišnjača (fibula) je duga, spoljašnja kost potkolenice čiji se gornji okrajak spaja sa golenjačom a donji sa golenjačom i skočnom kosti. Na lišnjači se razlikuju telo j dva okrajka. Telo (corpus fibulae) ima tri strane, spoliašnju. unutrašniu i zadnju (facies lateralis, medialis et posterior). Na gornjem okrajku (extremitas superior) vidi se glava (caput fibulae) i vrat lišnjače (collum flbulae). Donji okrajak (extremitas inferior) je spoljašnji gležanj (malleolus lateralis) koji se zglobnjava sa donjim okrajkom golenjače i skočnom kosti.

Kosti stopala (ossa pedis)- U stopalu ima 26 kostiju raspoređenih u tri grupe, kosti nožja, donožja i prstiju stopala.

Kosti nožja (ossa tarsi) sačinjava sedam kostiju koje su raspoređenc u dva reda, zadnji i prednji. U zadnjem redu nalaze se petna (calcaneus) i skočna kost (talus). U prednjem redu nalaze se kockasta kost (os cuboideum), čunasta (os naviculare) ispred koje se nalaze tri klinaste kosti - unutrašnja, srednja i spoljašnja (os cuneiforme mediale, intermedium et laterale).

Kosti donožja (ossa metatarsi) su 5 kostiju koje sačinjavaju donožje i one se obeležavaju rimskim brojevima (I-V). Prva kost donožja pripada palcu.

Kosti prstiju stopala (ossa digitorum pedis) grade članci prstiju (phalanges), kojih ima 14. Članci se dele na proksimalne (phalam proximalis), srednje (phalam media) i distalne (phalanx distalis). Svi prsti imaju po tri članka osim palca (halux) koji ima dva članka (proksimalni i distalni)

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 12:58 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Zglobovi

Zglob (lat: arthrosis, articulatio, junctura) predstavlja spoj dve ili više kostiju.

Postoje dve vrste spojeva elemenata skeleta: sinartroze i diartroze.

Sinartroze (lat: synarthroses) su kontinuirani spojevi kostiju, gde se između zglobnih elemenata nalazi potporno tkivo. U zavisnosti od vrste ovog tkiva, sinartroze se dele na vezivne i hrskavičave spojeve.

Diartroze (lat: diarthroses) su spojevi kostiju, kod kojih postoji šupljina između zglobnih površina i tzv. zglobna čahura. Ova vrsta spoja se naziva takođe i sinovijalni zglob.


Vezivni spojevi

Vezivni spojevi (lat: articulationes fibrosae) su vrsta zgloba, kod koga se između zglobnih elemenata nalazi tanki sloj vezivnog tkiva ili jake fibrozne veze. Postoje tri vrste ovog zgloba:

* šav,
* klinasti spoj i
* sindesmoza.


Šav (lat: sutura) je fibrozni spoj između pljosnatih kostiju lobanje. Razlikuju se tri vrste šava: ravni šav (lat: sutura plana) koji spaja jednostavne ravne ivice kostiju, zupčasti šav (lat: sutura serrata) kod koga su zglobne ivice kostiju nazupčene i ljuskasti šav (lat: sutura squamosa) gde su ivice kostiju veoma stanjene i u toku zglobljavanja preklapaju jedna drugu.


Klinasti spoj (lat: gomphosis) je vrsta zgloba koji povezuje koren zuba sa čašicom (alveolom). Zub je poput klina usađen u šupljinu alveole i sa njom je povezan preko periodontalnih vlakana.


Sindesmoza (lat: syndesmosis) se odlikuje prisustvom jakih ligamenata koji povezuju međusobno udaljene kosti. Sindesmoza može biti fibrozna i elastična.


Hrskavičavi spojevi


Hrskavičavi spojevi (lat: articulationes cartilagineae) su vrsta kontinuiranog zgloba, kod koga potporu čini hrskavičavo tkivo. Vremenom se broj ovakvih spojeva smanjuje, jer se hrskavica postupno zamenjuje koštanim tkivom. Razlikuju se primarni (sinhondroza) i sekundarni hrskavičavi spoj (simfiza).


Sinhondroza (lat: synchondrosis) je tranzitorni (prolazni) spoj kostiju izgrađen od hijaline hrskavice, koja omogućava rast i razvoj skeleta. Vremenom se ona zamenjuje sinostozom, kada dođe do okoštavanja hrskavičavog tkiva.


Simfiza (lat: symphysis je trajni spoj kostiju građen od fibrozne hrskavice.


Sinovijalni zglobovi

Zglob kolena

Sinovijalni zglobovi (lat: articulationes synoviales) se karakterišu prisustvom zglobnih površina kostiju, zglobne čahure, zglobne šupljine i određenog broja sporednih delova.


Glavni delovi

Zglobne površine (lat: facies articulares) su delovi kosti koji učestvuju u formiranju zgloba. Prekrivene su tankim slijem hijaline hrskavice (debljine 2-5 mm) koja ublažava pritisak i štiti zglob. Obično je jedna zglobna površina ispupčena (konveksna) a njoj analogna je udubljena (konkavna), tako da odgovaraju jedna drugoj.

Zglobna čahura (lat: capsula articularis) je vezivna membrana koja povezuje zglobne elemente i hermetički zatvara zglobnu šupljinu. Njen spoljašnji sloj je fibrozna opna koja se pričvršćuje na pokosnicu, a unutrašnji sloj je sinovijalna opna. Sinovijalna opna je tanka, ružičasta i glatka, a građena je od rastresitog veziva sa prisutnim elastičnim vlaknima, krvnim sudovima i živcima. Ona luči zglobno mazivo (sinovijalnu tečnost) koja vlaži i podmazuje zglobne površine.

Zglobna šupljina (lat: cavitas articularis) je pukotina lokalizovana između zglobnih površina, zatvorena zglobnom čahurom i ispunjena sinovijalnom tečnošću.


Sporedni delovi

Zglobni kolut
Ligamenti stopala


Zglobne veze (lat: ligamenta) osiguravaju kontakt zglobnih površina i ograničavaju ili čak sprečavaju pokrete zgloba. Mogu biti ekstrakapsularne i intrakapsularne.

Zglobni kolut (lat: discus articularis) je vezivno-hrskavičava pločica koja je postavljena između zglobnih površina i u potpunosti ih razdvaja. Ona omogućava zglobljavanje površina koje nisu podudarne, povećava broj kontakata i ublažava silu udaraca.

Meniskus (lat: meniscus articularis) je takođe vezivno-hrskavičava tvorevina koja ima oblik srpa. Na njemu se razlikuju središnji deo i dva roga.

Zglobna usna (lat: labrum articulare) prati ivicu konkavne (udubljene) zglobne površine i na taj način je produbljuje.

Masni jastučići (lat: corpora adiposa) su prisutni kod nekih zglobova između fibrozne i sonovijalne opne zglobne čahure. Oni sprečavaju nastajanje vakuuma unutar zgloba u toku pokreta.

Zglobni mišići (lat: musculi articulares) su vlakna susednih mišića koja se pripajaju na čahuri zgloba, a koja imaju ulogu da sprečavaju uklještenje čahure između zglobnih površina.


Inervacija i vaskularizacija

Sinovijalni zglobovi su dobro snabdeveni krvnim sudovima koji se izdvajaju iz periartikularne arterijske mreže i završavaju u čahurama i zglobnim telima. Prati ih mreža venskih i limfnih sudova.

Nervna vlakna za zglobove potiču od živaca koji inervišu okolne mišiće, a mogu da budu senzitivna i vazomotorna. Prva prenose osećaj bola, a druga oživčavaju zglobne arterije.

Pokreti

Postoje četiri osnovne vrste pokreta sinovijalnih zglobova tj artrokinematichki pokreti u zglobu:

* klizanje ili translacija,
* ugaoni pokret ili angulacija (pregibanje, opružanje, odmicanje i primicanje),
* obrtanje ili rotacija (supinacija, pronacija, everzija, inverzija),
* kruženje ili cirkumdukcija (složeno kretanje).


Podela

U zavisnosti od broja kostiju koje ulaze u njihov sastav, zglobovi se dele na: proste (lat: articulatio simplex) i složene zglobove (lat: articulatio composita).

Prema obliku zglobnih površina i broju osovina oko kojih se mogu vršiti pokreti, oni se dele na:

* ravni zglob (lat: articulatio plana),
* zglob šarke (lat: ginglymus),
* točkasti zglob (lat: articulatio trochoidea),
* bikondilarni zglob (lat: articulatio bicondylaris),
* jajasti zglob (lat: articulatio ellipsoidea),
* sedlasti zglob (lat: articulatio sellaris),
* loptasti zglob (lat: articulatio spheroidea) i
* zdelasti zglob (lat: articulatio cotylica).


Slika

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 3:47 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Dosta o anatomiji i fizilogoji, da pochenmo sa mojim omiljenim delom :)

Patologija kostanog sistema lokomotornog sastava


Tri najcesce bolesti kostiju, zglobova i vezivnog tkiva:

1. osteoporoza
2. rahiticnost kostiju
3. reuma i njene vrste

Pored ovih oboljenja postoji josh mnoga patoloshka stanja, privremena ili trajna. Mogu biti podeljenja sa vishe osnova.

Razlikujemo

-mehanichke, nastale pdejstvom neke sile na kostano tkivo, sile koja je veca od elastichne sposobnosti kosti (prelomi, krash, blast povrede),
-biohemijske, izazvane dejstvom mikroorganizama (tuberkuloza kostiju)
-metabolichke (osteoporoza, osteomalacija, Pegetova bolest, morbus Birger, giht)
-maligne (prelomi i osteoplazije usled pojave tumora u ktkivu kosti), -cistichne, beningni tumor (patoloski prelomi, kontrakture),
-degenerativne promene (artroze, artrogrifoza, RA)
-idiopatske povrede (nepoznatog uzroka).


Najchesce povrede su ipak mehanichke, pa cemo prvo o njima.

Mehanichka povreda kostiju i zglobova je svaka ona koja nastane dejstvom neke spoljne sile u toj meri da dodje do prekorachenja sile elastichnosti kosti, zgloba i dodje do povrede.

Povrede mogu biti pojedinachne, ali su najcheshce kombinovane, zbog pripoja i nachina prenoshenja dejstva sile sa jednog segmenta na drugi, pa imamo kostano-zglobne, kostano-ligamentne povrede....

Najlakshe povrede su one kod kojih nema prekida kontinuiteta kostoju ili ligamenata i strukture zgloba.



Iščašenje zgloba

Od povreda, dešavaju se još i luksacije i subluksacije.

Iščašenje, luksacija je gubitak međusobnog kontakta između dva zglobna tela. Ako se zglobna tela delimično dodiruju, stanje se naziva subluksacija. Kad se dogodi iščašenje, jedna od kostiju koje čine zglob bude izbačena iz svog prirodnog i normalnog položaja u zglobu usled jakog istezanja i kidanja ligamenata. Mišići i tetive koje okružuju zglob obično se istegnu prilikom iščašenja. Javljaju se otok i bol, često deformacija zgloba. Aktivni pokreti nisu mogući dok su pasivni bolni i ograničeni.

Sumnja na iščašenje postavlja se nakon razgovora s bolesnikom o nastanku poremećaja i simptomima. Sumnja se potvrđuje pregledom i rendgenskom snimkom zgloba. Kod dece uvek treba snimiti isti zglob druge strane.

Prva pomoć kod iščašenja zgloba

Odmah posle iščašenja potrebno je staviti led na zglob kako bi se smanjili bol i otok. Zglob treba da se učvrsti, transportom imobilizacijom i bolesnika hitno prevesti u najbližu zdravstvenu ustanovu. Nestručne osobe ne smeju da pokušavaju da nameste zglob.

Lečenje iščašenja zgloba

Repozicija, nameštanje zgloba se radi što je pre moguće, a potom se radi kontrolni rentgenski snimak da bi se potvrdila uspešnost nameštanja.
Zglob se u fiziološkom položaju učvrsti gipsom koji se skida posle 1-2 nedelje u zavisnosti od stanja.

Posle skidanja gipsa uvek treba sprovesti fizikalnu terapiju da bi se ojačali mišići i smanjila mogućnost za ponovna iščašenja. Proces zarastanja ligamenata traje još dugo nakon što se povuku simptomi iščašenja.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 4:38 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Prelom kosti


Prelom ili frakura je povreda pri kojoj dolazi do prekida kontinuiteta kosti. Najčešće nastaje delovanjem spoljne sile, padom ili udarcem. Prema odnosu preloma i mekog tkiva prelom može biti otvoren i zatvoren. Otvoren prelom je povreda kod koje postoji prekid u kontinuitetu kože iznad kosti zbog pomeranja delova kosti. Zatvoreni prelom je prelom kod kojeg je očuvan kontinuitet kože.

Na prelom treba posumnjati nakon traume kada je neki deo tela bolan, nepokretan, otečen. Kod malog deteta treba posumnjati na slomljenu kost kad dete povredjeni deo tela ne koristi nakon pada ili ako jako i dugo plače kad se dodirne povredjeni deo. Teško je razlikovati iščašenje od preloma kosti na prvi pogled, međutim oba su stanja hitni slučajevi i tako ih treba i tretirati.

Posmatranjem se utvrđuju spoljašnje promene, pregledom se utvrđuje bolnost i pokretljivost. Treba izmeriti oba oba ekstremiteta da bi se utvrdilo eventualno skraćenja kostiju. Rentgenski snimak je glavna dijagnostička pomoć. Omogućuje sigurnu dijagnozu i temelj je za planiranje lečenja. Potrebno je snimiti kost u najmanje dve projekcije. Neophodan je celokupan pregled lekara da se utvrdi da li postoji oštećenje još nekog organa.


Šta ne sme da se radi pri sumnji na prelom kosti?

- NE pomerati bolesnika dok se potpuno ne učvrsti i imobiliše povredjeni deo tela pomoćnim metodama imobilizacije (daščice,presavijene novine...)
- NE pomerati bolesnika sa slomljenim kukom, karlicom ili natkolenicom ako nije neophodno. Ako ga treba pomeriti, najbolje je vući ga za odeću gornjeg dela tela, a nikako ne dizati povredjenog
- NE pomerati bolesnika kod kojeg se sumnja na povredu kičme sve dok ne stigne medicinski obučeno osoblje, ne pokušavati ni u kom slučaju nameštanje kičme
- NE pokušavati da se ispravi slomljena kost ili zglob ili da se promeni njihov položaj osim ako cirkulacija izgleda ugrožena
- NE testirati funkciju povredjenih delova tela
- NE davati povredjenom ništa da jede i pije
- NE dirati ranu koja se pojavila usled otvorenog preloma kosti, ranu, samo je prekriti sterilnom gazom


Prva pomoć kod preloma


Proverite povredjenom disajne puteve i cirkulaciju. Ako je potrebno, treba započeti veštačko disanje, masažu srca ili zaustavljanje krvarenja. Treba pozvati hitnu pomoć ili povredjenog odvesti u zdravstvenu ustanovu ako može da hoda, (ako je prelom ruke, ako se povredjeni dobro oseća).

Učvrstite deo tela u položaju u kojem se nalazi. Za imobilizaciju se mogu koristiti savijene novine, daščiće, trougao iz automobila. Svaki tvrdi predmet je potrebno omotati najpre zavojem, vatom ili komadom odeće kako ne bi nastale dodatne povrede. Pre postavljanja imobilizacije ne skida se odeća i obuća da ne dodje do nepotrebnih bolova. Potrebno je imobilizovati dva susedna zgloba. Može da se stavi led da se smanji bol i otok.

Nakon imobilizacije potrebno je proveriti cirkulaciju. Pritisne se koža na delu tela ispod imobilizacije. Ona prvo pobledi, a nakon dve sekunde se boja mora vratiti. U slučaju da se boja ne vrati, ako je koža hladna i plava, ako se pojavljuje trnjenje ili bockanje ili nema pulsa na arterijama, znači da ste previše stegli, pa treba popustiti stisak. Ako se sumnja na povredu glave, vrata ili kičme povredjeni se ne sme pomerati.


Lečenje preloma


Nakon što je bolesnik stigao u zdravstvenu ustanovu, potrebno je isključiti povrede koje ugrožavaju život. Ako je potreban hirurški zahvat za lečenje preloma, obavlja se nakon što se bolesnikovo stanje stabilizuje. Otvoreni prelomi mogu biti inficirani pa je potrebno obraditi ranu. Pre pokušaja nameštanja kostiju u prvobitni položaj treba napraviti rentgenski snimak u najmanje dve projekcije.

Nakon nameštanja kostiju, sledećih dva-tri dana treba pažljivo posmatrati bolesnika i zabeležiti svaki ispad osećaja ili cirkulacije. Ako se nakon postavljanja gipsa javi bol ili smetnje cirkulacije, potrebno je vratiti se u zdravstvenu ustanovu gde se gips iseče i stavlja ponovo. Nekad je potrebna i operacija.

Nakon skidanja gipsa i hirurškog zahvata potrebno je sprovesti fizikalnu terapiju.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 5:57 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Sub Feb 14, 2009 10:11 pm
Postovi: 11
Odlican, vrlo razumljiv text!
K'o ima volje i strpljenja - definitivno ce nesto nauciti iz njega!

Samo nastavite Tamara, pa da i ovo prilepimo! :)


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Uto Feb 17, 2009 11:41 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Čet Jan 10, 2008 9:15 pm
Postovi: 139
Lokacija: Zrenjanin
Svaka cast tamaraft toliko lepo i opsirno pises,da mojoj cerki nije ni potrebna knjiga.Od kako si nam pomogla za refert ona prati tvoje postove i sve skida kad joj nesto treba.HVALA :P :P :P


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 5:37 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Degenerativna oboljenja zglobova

Artroze zglobova spadaju u grupu najčešćih bolesti.

Praktično nikada ne dovode do smrti pacijenta, ali su uzrok velikih tegoba (bolova, ograničenja kretanja i dr.) velikog broja ljudi.


Struktura zgloba

Zglob najmanje dve kosti prekrivene zglobnom hrskavicom i aparat za učvršćivanje zgloba (sinovija, kapsula, ligamenti).

Zglobna hrskavica je glatka, sjajna, bele boje, poluprovidna. Najdeblja je na mestu najvećeg pritiska, a na periferiji se stapa sa sinovijom zgloba. Sastavljena je od ćelija hrskavice i osnovne mase, hondromukoida koji je sastavljen od belančevine (proteina) i hondroitin-sumpome kiseline. Nema krvne sudove, ni nerve.

Funkcija joj je da svojom elastičnošću ublažava (amortizuje) pritisak koji se prenosi preko zgloba i da svojom glatkom površinom ovlaženom zglobnom (sinovijalnom) tečnošću omogućava pokrete u zglobu.

Na pritisak visina zglobne hrskavice se smanjuje i tako ublažava (amortizuje) opterećenja (sile) koje se prenose preko zgloba.
Hrskavica u zglobu trpi velika opterećenja, koja idu do 350 kg/cm2 u zglobu kolena.

Laka pokretljivost zgloba je obezbeđena glatkom površinom hrskavice i osobinom zglobne (sinovijalne) tečnosti da izuzetno dobro podmazuje površinu hrskavice.

S obzirom da nema krvne sudove i da je vezivna ploča između kosti i hrskavice praktično nepropusna, hrskavica se ishranjuje upijanjem (imbibicijom) hranljivih materija iz zglobne tečnosti. Zato je osetljiva na različite metaboličke i endokrine poremećaje.

Kost, na kojoj je hrskavica, ima svoju strukturu sastavljenu odćelija kosti i koštane mase.

Aparat za učvršćivanje zgloba se sastoji od kapsule, sinovije i veza (ligamenata). Kapsula je sastavljena od vezivnog tkiva koje je jako bogato kolagenim vlaknima, povezuje zglobne elemente i dozvoljava njihovo pokretanje.

Pojedini delovi su dodatno ojačani ligamentima (vezama).
Sinovija, ili sinovijalna membrana, oblaže unutrašnju površinu kapsule. Bogata je krvnim i limfnim sudovima i nervnim završecima. Proizvodi zglobnu (sinovijalnu) tečnost.

Zglobna (sinovijalna) tečnost je viskozna, bezbojna dožućkaste boje, specifične težine 1010 do 1012, alkalna je, tj. pH vrednost je 8,2 do 8,4.

Uloga joj je mehahička i nutritivna. Mehanički podmazuje zglobne (hrskavične) površine i omogućava lako pokretanje u zglobu. Svojim sastojcima omogućava ishranu zglobne hrskavice.



Bolesti zglobova

Bolesti zglobova se dele na: reumatske, zapaljenske artritise, artroze, metaboličke artropatije, neurološke artropatije, tumore, hemofilične artopatije i druge bolesti.

Reumatski artritisi mogu biti akutni, subakutni, hronični (poznat i kao reumatoid artritis), ankilozirajući rematizam kičme, psorijatični i palindromični (intermitentni).

Uzroci zapaljenskih promena u zglobu su gonokok, streptokok, bruceloza, tuberkuloza, sifilis, kao i zapaljenja u sklopu dmgih bolesti, npr. preikterična zapaljenja u zglobovima kod zarazne (infektivne)žutice, zapaljenja zglobova kod crvenke (rubeole) i dr.

Artroze se definišu kao oštećenja zglobne hrskavice, uz bujanje (proliferaciju) okrajaka kosti, bez zapaljenja sinovije, ili je to zapaljenje slabo i sekundarno.

Od metaboličkih artropatija je najčešća i najpoznatija podagra ili giht, tj. poremećaj metabolizma mokraćne kiseline (acidum uricum).
Oštećenja zglobova su i zbog raznih neuroloških poremećaja, najčešće zbog sifilitičnog tabesa i siringomijelije.

Tumori zglobova mogu biti dobroćudni (benigni) npr. sinoviomi, hemangiomi, lipomi, fibromi, osteohondromi, ili mnogo ređe zloćudni (maligni) npr. sinoviosarkomi, hondrosarkomi i dr.

Kod hemofilije dolazi i do ponavljanih izliva krvi u zglobove,što daje posebna oštećenja zglobova poznata pod nazivom hemofilična artropatija.
I različite druge bolesti mogu imati promene na zglobovima, npr. sarkoidoza, Sindrom Henoch-Schoenlein i dr.



Artroze

Artroze su hronična oštećenja zglobova za koje je karakteristično razorno (destruktivno) oštećenje hrskavice uz bujanje (proliferaciju) kostnih delova. Promene na sinoviji obično nisu prisutne, ali se mogu ponekada javiti, obično naknadno (sekundarno).

Osim termina artroze, koriste se i: degenerativni hipertrofični osteoartritis i degenerativni zglobni reumatizam.

Najčešće su na međupršljenskim zglobovima, kuku, kolenu, krajnjim zglobovima na prstimašake, i zglobovima palca našaci i stopalu.
Obično zahvataju jedan zglob, ali mogu zahvatiti i više.

Hrskavica je obično najviše oštećena u centru zglobne površine, tako da je površina hrskavice neravna, sa brazdama, udubljenjima i drugim oštećenjima. Promene na kostima se sastoje u promeni strukture kosti neposredno ispod hrskavice u smislu povećanja tvrdoće (osteskleroza) i bujanju perifemih delova kosti (osteofitoza).

Ispod sloja sa osteosklerozom postoji sloj sa razređenom građom (strukturom) kosti (osteoprozom) koja može biti toliko izražena da se stvaraju delovi bez kostne građe tj. pseudociste. Oštećenja sinovije i kapsule su otsutne ili se kasno javljaju.

Artroze se uglavnom javljaju posle četrdesete godine i njihova učestanost se povećava sa godinama. Češće su kodžena.

Osnovni simptom je bol kod pokreta.

Ograničenje pokreta je u početku blago a kasnije može biti izuzetno ozbiljno. Postiji tarež u zglobu (krepitacije). Nema znakova zapaljenja, tj. povišene temperature, povišene sedimetacije krvi i dr.

U najvećem broju slučajeva radi se o degenerativnom procesu na hrskavici, ustvari preranom starenju zahvaćenog zgloba.

Ove su promene anatomske, mehaničke, biološke i hemijske. Anatomski hrskavica postaje suva, rapava, sa izmenjenim sjajem, uz izmene u građi (histološkoj strukturi).

Mehanički hrskavica je manje elastična. Biološki smanjena je sposobnost hrskavice da koristi neophodne materije, tj. respiracija hrskavice. Hemijske promene su smanjena količina hondrotoin-sumpome kiseline kojaje bitan sastojak polimera kojičine hrskavicu.


Po istraživanjima patologa artroze postoje kod 95% osoba odčetrdeset godina, a praktično kod svih prekošesdeset godina. Uzroci ovakvog preranog starenja nisu dovoljno jasni.

Teorijski se radi o lošem kvalitetu hrskavice i ponavljanim mehaničkim povredama (traumama). Kao uzroci lošeg kvaliteta hrskavice se pominju endokrini razlozi, nasledna komponenta i oštećenja u prokrvljenosti (vaskularizaciji) zgloba.

Uticaj endokrinog sistema je kod loše funkcije jajnika (disfunkcija ovarijuma). U prilog ovome govori znatno veća učestanost artroza kod poremaćaja funkcije jajnika i dobro delovanje ženskih polnih hormona (estrogena) na artroze. Estrogeni, pored ostalih uloga,štite zglobove. Takođe poremećaji u fimkciji hipofize,štitastežlezde (tireoideje) i paratiroideje mogu uticati na artroze.

Pitanje naslednosti je davno uočeno, ali još uvek nije detaljno ispitano.
Vaskularne lezije uopšte, a posebno u predelu zgloba su jedan od elemenata koji utiče na pojavu artroza.

Sva ostečenja zglova i zglobne hrskavice mogu dovesti do artroze.
Ponavljana mehanička oštećenja takođe utiču na pojavu artroza.

Kao komplikacija kod artroza se mogu javiti infarkti u hrskavici ili u tkivu ispod hrskacice, pa tako mogu biti stvorene "rupe" u hrskavici,često sa delom hrskavice ili hrskavice i kosti, koji je odvojen od svoje podloge i koji se kreće po zglobu uz stvaranje dodatnih tegoba.


Atroza kuka (koksartroza)

Artroza kuka ili koksartroza zauzima prvo mesto među artrozama zbog svoje učestanosti i težine oštećenja. Sreću se, najčešće, kod osoba prekočetrdeset godina, ravnopravno kod oba pola.

Dele se u dve grupe: primarne i sekundarne koksartroze.

Primarne ili idiopatske koksartroze su one kojima ne predhodi ni jedno poznato bolesno (patološko) stanje kuka. Takvih je oko 42% od svih koksartroza.

Sekundarne koksartroze se razvijaju posle raznih bolesnih stanja na kuku. Najčešće su posle razvojnog poremećaja kukova (raniji termini: urođeno iščašenje kukuova, kongenitalna luksacija kukova i dr.). Oko 40% svih koksartroza su posle razvojnog poremećaja kukova. Od drugih stanja se sreću koksartroze posle protruzije acetabuluma, posle povreda (trauma), zapaljenja i dr.

Razvojni poremećaj kukova ječešći kodženskog pola, uz dosta izraženu naslednu komponentu. Dijagnoza i lečenje ovog poremećaja je posebna tema, pa zato ovde nećemo o tome opširnije.

Klinički znaci (simptomi) artroze kuka su bol pri hodu i progresivno ograničenje pokreta u kuku.

Bol pri hodu je osnovni znak koksartroze. Javlja se posle 200m, 500m, 1km ili više, zavisno od stepena artroze. U početnom stadijumu artroze prestaje uz odmor i ležanje, ali se u odmaklom stadijumu zadržava u toku celog dana, kasnije i u toku noći. Lokalizuje se najčešće u prednjem delu nadkolenice sve do kolena, ili u prednjeunutrašnjem delu nadkolenice.

Ređe lokalizacije bola su zadnji deo nadkolenice ili ispod kolena.

Ograničenje pokreta najkasnije zahvata pokrete savijanja noge u kuku ("fleksije"), a mnogo cešće se javljaju ograničenja rotacije noge u kuku i ograničenja u odmicanju noge u stranu ("abdukcije").

Sreću se i krepitacije tj struganje ili tarež u kuku, kao i povremene blokade pokreta u kuku.

U kasnijoj fazi se javljaju bol kod pritiska na kuk i hipotrofija mišića nadkolenice, tj smanjena masa i snaga mišića nadkolenice.

Rendgenski znaci koksartroza su smanjenje zglobne pukotine, javljanje koštanih izraslina ("osteofita"), izmenjena građa (struktura) kosti, deformacijačašice (acetabuluma) i glave butne kosti i pomeranje glave butne kosti u odnosu načašicu.

Rendgensko suženje tj. smanjenje zglobne pukotine je rezultat propadanja zglobne hrskavice koja prekriva krajeve kosti.

Kostne izrasline tj. osteofiti se stvarajučešće načašici, ali se mogu stvoriti i na glavi butne kosti. Mogu biti na ivici zglobnih površina, ali isto tako i na samim zglobnim površinama.

Tok bolesti (evolucija) je postepen i progresivan, a razlikuje se kod različitih uzroka koksartroze.

Koksartroza kao posledica razvojnog poremećaja kukova (raniji nazivi: luksirani ili iščašeni kukovi) je najčešći oblik sekundame koksartroze. Ovaj oblik počinje ranije nego primame koksartroze, u dobi od 35 do 45 godina starosti.

Lecenje može biti neoperativno (medikamentozno) ili operativno (hirurško).

Neoperativno lečenje je uz upotrebu lekova, fizikalne terapije i ortopedskih pomagala. Od lekova se koriste lekovi protiv bolova (analgetici) u obliku tableta, kapsula ili injekcija i kortikosteroidi u obliku injekcija u zglob kuka.

Operativno se rade dve velike grupe operacija. Kod blažih oblika se rade operacije koje imaju za cilj da poboljšaju stanje postojećeg kuka, tzv. biološke operacije. Ove se operacije rade na karličnim kostima ili na butnoj kosti.

Kod teških promena se radi ugrađivanje veštačkih kukova (endoproteza). Postoje različiti modeli veštačkih kukova, ali je osnovna podela na "cementne" i "bezcementne". Kod "cementnih" kukova se veštački kuk lepi za postojeće koštane delove posebnim dvokomponentnim materijalom, koji nema nikakve veze sa cementom, ali se taj naziv ipak koristi.

Kod bezcementnog modela veštački kuk se učvršćuje (fiksira) direktno za kost raznim načinima (navoj i dr.). Tehnika ugradnje veštačkih kukova je rutinska metoda u mnogim našim bolnicama. Rezultati su u velikom procentu dobri, ali ipak postoje i loši rezultati (kao rezultat raznih komplikacija) u oko 3% operisanih.

Nekada su se koristile i druge oeracije kao na primer operativno ukočenje zgloba kuka (artrodeza)što daje bezbolan kuk, ali bez pokreta. Kod komplikacija se radi kada je to neophodno, naročito kod upornih infekcija, i resekcija (isecanje i vađenje) glave i vrata butne kosti.



Artroza kolena (gonartroza)

Artroza kolena ili gonartroza je izuzetnočesta. Po ispitivanju Parkera 1934. godine preko 60% osoba starijih od 30 godina ima artrozu kolena, a preko 90% kod osoba starijih od 40 godina.

Može biti primarna ili sekundarna. Primarna je kada ne postoji ni jedan jasan faktor koji dovodi do promene, a sekundama je posledica nepravilnostu u kolenu kaošto su "0" noge (varus kolena), "X" noge (valgus kolena), nepravilan položajčašice i dr.

Koleno je složen zglob koji u jednoj kapsuli ima dva zgloba i to: 1. zglob između butne kosti (femura) i golenjače (tibije) i 2. između butne kosti ičašice (patele). Koleno stabilizuju posebne veze i to:čašična veza (ligamentum patellae), spoljna i unutrašnja bočna veza (lateralni i medijalni kolateralni ligamenti) i prednja i zadnja ukrštena veza.
Pokreti su savijanje i opružanje.

Primarna gonartroza je mnogo češća kod žena, naročito posle četrdesete godine, mnogočešće kod gojaznih osoba i kod osoba koje imaju smetnje sa cirkulacijom. Postoji određena porodična skolonost. Osobe sa gonartrozomčešće imaju ravne tabane.

Obično je obostrana, mada može biti i asimetrična. Po pravilu tegobe počinju u zglobu između butne kosti ičašice (patelofemoralnom zglobu), a kasnije se nastavljaju na zglob između butne kosti i golenjače (femorotibijalni zglob).

Bol je prvi klinički znak gonartroze. Obično počinje kao bol sa prednje ili unutrašnje strane kolena, mnogo ređe sa spoljne ili zadnje strane, a kasnije zahvata celo koleno. U početku se javlja pri hodu, naročito po neravnom terenu.

Javljaju se preskakanja iškripa (tarež, krepitacije) u kolenima. Ukočenja kolena (blokade) su retke i obično su posledica drugih oštećenja zglobe hrskavice ili meniskusa. Otok kolena i strvaranje veće količine tečnosti u kolenu se javljaju u kasnijoj fazi.

Ograničenje pokreta, naročito savijanja se javlja više godina posle početka bolesti.

Sa napredovanjem bolesti dolazi do poremećaja u osovini i stvaraju se "0" ili "X" noge (Varus ili valgus kolena). Dugotrajni bolovi i smanjena aktivnost dovode do slabljenja mišića nadkolenice, naročitočetvoroglavog mišića (kvadricepsa).

Prvi radioloski (rendgenološki) znaci gonartroze su promene na zglobu između butne kosti ičašice koje se manifestuju kao izraštaji (osteofiti) na zadnjegornjem i zadnjedonjem rubučašice.

U zglobu između butne kosti i golenjače prve izrasline su na zadnjegomjem delu golenjače, a zatim na ostalim strukturama kolena. Kod dugotrajnih artroza dolazi do naknadnih (sekundarnih) poremećaja u osovini kolena.

Radiografija kolena uz pomoć nekog kontrastnog sredstva ili vazduha se retko koristi u dijagnostici artroza. Ona može da pokaže oštećenja na zglobnoj hrskavici i drugim delovima kolena.

Ne postoje posebne laboratorijske analize. Sedimentacija krvi je normalna, ili kod naknadnih zapaljenskih komplikacija blago ubrzana. Osobine zglobne tečnosti su već ranije opisane.

Tok bolesti (evolucija) je različit. U početku može postojati samo bol, bez drugih znakova, ali se bol može javiti i znatno kasnije kada su već jasno izraženi radiološki znaci gonartroze.

Bolovi mogu biti samo posle dužeg hoda, ili trajati nekoliko sedmica, a postoje i periodi bez bolova. Posle više godina bolovi zahvataju uvek oba kolena i postaju trajni. Ograničena je sposobnost kretanja, naročito u kasnijoj fazi kada se razviju i poremećaji u osovini kolena.


Lečenje može biti neoperativno (medikamentozno) ili operativno (hirurško).


Neoperativno lečenje se sastoji u davanju lekova (tableta, kapsula i drugih oblika) koji smanjuju bol i zapaljenske reakcije, ali se ne daju kortikosteroidni preparati u obliku tableta.

Kortikopreparati (kortizon i slični preparati) se daju isključivo direktno u zglob.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 5:40 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Degenerativne promene zglobne hrskavice, koje zatim uzrokuju promene i na ostalim delovima zgloba (zglobna čaura, kost), a pre ili posle se karakterišu bolom i oštećenom funkcijom zgloba, nazivaju se arthrosis, osteoarthrosis ili osteoarthritis.


Učestalost

S obzirom na moderan način života, artroze danas predstavljaju veliki socio-medicinski problem, naročito u razvijenim zemljama. Epidemiološka istraživanja pokazala su da se u visoko razvijenim zemljama sveta u 50% osoba starijih od 40 godina na zglobovima mogu dokazati artrotske proene, ali su u toj dobi pretežno klinički bez simptoma.


Uzrok nastanka

Uprkos intenzivnim istraživanjima, uzrok nastanka degenerativnih bolesti zglobova još uvek je nedovoljno poznat. Proces starenja tkiva, mnogi spoljašnji faktori, poremećaji hormonske ravnoteže i nasledna predispozicija, predstavljaju faktore odgovorne za nastanak artroza. Zavisno od uzroka nastanka degenerativnih bolesti zglobova, razlikujemo primarne i sekundarne artroze. Kod primarnih artoza, uz normalno opterećenje, postoji “slabost” hrskavice nepoznatog porekla. Kod sekundarnih artroza, uz normalnu hrskavicu postoji preopterećenje, a može biti posledica povrede, urođene anomalije zglobova, metaboličkih i endokrinih bolesti, upala itd.


Klinička slika

Deformacija zglobova, krepitacije - čujnost pri pokretanju zgloba, osetljivost na palpaciju - bolna osetljivost područja stvaranja koštanih apozicija, nestabilnost zgloba–zbog čestih izliva u zglobnu šupljinu, uz smanjenu funkcijsku sposobnost zgloba.

Artrotski proces može zahvatiti svaki zglob, ali pretežno su zahvaćeni nožni zglobovi ( kuk, koleno, skočni) i zglobovi kičme jer su najopterećeniji. Najpre dolazi do razmekšanja i stanjenja zglobne hrskavice usled čega se sužava zglobni prostor.

To uzrokuje reakciju okolne (subhondralne) kosti koja se zgušnjava (sklerozira), stvaraju se nove koštane nakupnine (osteofiti), a na kraju i popušta usled opterećenja pa nastaju koštane ciste tj. šupljine u kosti.

Usled svih opisanih promena, javljaju se simptomi u vidu bola, smanjene pokretljivosti, smanjenog tonusa i propadanja okolne muskulature i dr. Simptomi bolesti napreduju s vremenom i intenzitetom degenerativnih promena. kontraktura zgloba, zadebljanja zgloba,


Dijagnoza

Osim na osnovu simptoma, bolest možemo dijagnostikovati i na temelju rendgenografije. Karakteristične radiološke promene na zahvaćenim zglobovima potvrđuju dijagnozu, ali valja napomenuti kako radiološke promene nisu uvek u korelaciji s kliničkim simptomima. U izuzetno retkim slučajevima u dijagnostici se možemo koristiti i drugim radiološkim pretragama (CT, NMR).


Lečenje

Nažalost, promene na hrskavicama i kostima su ireverzibilne (nepopravljive).

Lečenje se sastoji u smanjenju bolnosti i mišićnog spazma, poboljšanju funkcije, sprečavanju kontraktura i osposobljavanju za aktivnosti dnevnog života.

Lečenje može biti:



lekovima – antireumatici, antiflogistici, miotonolitici,

fizikalna terapija – hidroterapija (omogućava pokrete u zglobu sa smanjenim opterećenjem), kineziterapija (rasteretne vežbe i potom jačanje mišića stabilizatora zgloba) i elektroterapija (uglavnom analgetska)

hirurško lečenje (palijativni, kauzalni, artroplastike, artrodeze I eksperimentalni pokušaji zamene ili regeneracije hrskavice)

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 5:43 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Burzitis


Burzitis je zapaljenje burze, male zatvorene vreće ispunjene tečnošću smeštene u unutrašnjosti zglobova.

Burze izgledaju kao balon ispunjen sa malo tečnosti i spljošten imeđu ostalih tkiva.

Njihova funkcija jeste da smanje trenje između tetiva i kosti, između tetiva i tetiva, između koštanih izbočina i same kože.


Uzrok nastanka

Postoji više vrsta burzitisa koji nastaju različitm mehanizmima - trenjem, hemijskim agensom ili septički.
Trenje se događa kod ponovljenih kretnji tetive preko same burze, što je često kombinovano sa učešćem spoljnog pritiska.
To se javlja kod onih osoba ili sportista koji učestalo ponavljaju iste pokrete, kao što je to kod tenisera, trkača, bacača (diska ili koplja), kod čistačica, zidara i nekih drugih profesija.
Mehanička iritacija stimuliše upalu koja dovodi do izlučivanja tečnosti u samu burzu, što na kraju dovodi do otoka i javljanja bola.
Hemijski burzitisi odnose se na stanje u kojem je upala burze nastala kao posledica hronične upale u okolinih tkiva, posebno tetiva.
Septički burizitis je i najređi, a odnosi se na upale uzrokovane prodiranjem bakterija u burzu, bilo putem krvotoka ili direktnim ulaskom prilikom udarca koji ošteti kožu i samu burzu.


Klinička slika najčešćih burzitisa

Studentski lakat - radi se o upali burze na samom laktu ispod kože, a iznad koštanog vrha, upravo tamo gde lakat dodiruje podlogu kada se naslonite na sto.
Kod dugotrajnog naslanjanja na laktove (prilikom učenja za stolom, ili drugih sličnih aktivnosti) dolazi do pritiska na sluznu vreću, koja zatim reaguje upalom.
Upala dovodi do bubrenja burze u kojoj se nakuplja tečnost, a sve je to praćeno očitim stvaranjem "jastuka" na laktu uz prisutnu bol, pogotovu kod pritiska.


Prepatelarni burzitis - na samom vrhu kolena nalazi se koščica koju zovemo patela, a između nje i kože nalazi se tzv "prepatelarna burza".

Ona se relativno često upali, bilo kod dužeg čučanja, manjih i čestih udaraca, ili kod jednog jačeg udarca ili pada.

Ovo je stanje gotovo profesionalno oboljenje parketara i keramičara, ali se često viđa i u svim onim sportovima u kojima su padovi ili kontakt sa podlogom česti, od odbojke i košarke, preko rukometa i fudbala pa sve do borilačkih veština i gimnastike.


Bekerova cista - jedna od burzi koja je smeštena u zakolenoj jami može biti povezana i sa kolenim zglobom. Na taj način tečnost koja služi za podmazivanje kolena pri kretanju može puniti ovu sluznu vreću. Tada dolazi do njenog otoka, koji ne mora uvek biti vezan za upalni proces ali može da stvara smetnje u kretanju.


Trohanterični burzitis - u području velikog trohantera natkolene kosti (spoljašnja strana kuka) postoji više burza čija upala može nastati iz dva razloga: direktna trauma – pad na bok, što je ređe i prenaprezanje – veći broj mikrotrauma, što je češće, a nastaju nakon dugotrajnog sedenja, stajanja, trčanja na duge staze.

Bol je glavni simptom i uvek se javlja sa spoljašnje strane, koja se može širiti duž butine prema kolenu, a pojačava se pri pokretima kao što su izlazak iz automobila, penjanje uz stepenice Bol možemo izazvati i u mirovanju, dodirivanjem spoljašnjeg dela kuka.

Burzitis u području kuka ne uzrokuje vidljivi otok ili crvenilo kože jer su burze u tom području smještene duboko ispod "debelih“ mišića.


Dijagnoza

Za dijagnostiku, osim anamneze i kliničkog pregleda, koristimo se i laboratorijskum nalazima,rendgenografijom, ultrazvukom i magnetnom rezonancom.


Lečenje

Mirovanje i pošteda od fizičkih aktivnosti.

Zatim rashlađivanje kako bi smirili upalu. U tu se svrhu upotrebljava i veliki broj metoda fizikalne terapije, od elektroterapije, magneta, lasera, pa sve do ultrazvuka.

Lekovi su ponekad neophodni, posebno nesterodni antireumatici. Punkcija je česta procedura, a sastoji se od ulaska iglom u područje otečene burze, zatim izvlačenja tečnosti špricem.

Dobro je nositi elastični povez kako bi se povećao pritisak u otečenom području, a time i poboljšala resorpcija otoka. U koliko sve te mere ne daju dobar rezultat može se primeniti i hirurško odstranjivanje kompletne burze.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 5:47 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Reumatoidni artritis - RA


Reumatoidni artritis predstavlja hronično, progresivno, zapaljenjsko reumatsko oboljenje čiji uzrok još uvek nije dovoljno poznat.

Ova bolest zahvata mezenhimno tkivo čitavog organizma, tako da se klasifikuje u sistemska oboljenja vezivnog tkiva.

Glavna karakteristika ove bolesti je smanjenje celularnog imuniteta, povećanje broja B limfocita, hipergamaglobulinemija.


Učestalost

Reumatoidni artritis je najčešće oboljenje iz grupe zapaljenjskih reumatoidnih bolesti. Učestalost ove bolesti u populaciji je oko 0,5%.

Kod većine pacijenata bolest se razvija između četvrte i šeste decenije života.

U generativnom periodu ova bolest dva do tri puta češće pogađa žene, međutim sa starošću se ovaj odnos smanjuje.


Uzrok nastanka

Uzrok nastanka reumatoidnog artritisa je još uvek nepoznat, iako je učinjen znatan napredak u razumevanju geneze ove bolesti.

Pretpostavlja se da su okidači bolesti mikroorganizmi (bakterije, virusi). Takođe, jedan od uzroka nastanka bolesti su i autoimuni poremećaji u samom organizmu.

U nastanku reumatoidnog artritisa značajnu ulogu ima i genetski faktor.


Klinička slika

Pre pojave simptoma same bolesti javljaju se nespecifični znaci poput prisustva slabosti, brzog zamaranja, gubitka apetita, gubitka telesne težine, rezdražljivosti, depresije, pojačanog znojenja, hladne i vlažne ruke i noge.

U ranom stadijumu bolesti prisutni su povremeni bolovi u mišićima, naročito ramenog pojasa, ukočenost zglobova šaka i ručnih zglobova bez vidljivih promena.

Posle izvesnog vremena uočava se vretenasti otok nekog malog perifernog zgloba šake i stopala.

Otok je bolno osetljiv.

Jutarnja ukočenost, bol, otok i ograničena pokretljivost postepeno se pojačavaju.

U daljem toku bolesti nataju otoci i na drugim zglobovima praćeni deformacijama. Ova bolest osim zglobova zahvata i druga tkiva i organe, a manifestuje se pojavom reumatoidnih čvorića, malokrvnošću, ranicama na koži.


Lekari su definisali nekoliko kriterijuma karakterističnih za poslednje tri nedelje bolesti, a to su:


-jutarnja ukočenost
-bol i osetljivost pri pokretima
-otok zgloba
-potkožni čvorići
-ubrzana sedimentacija
-pozitivan reumatoidni faktor
-uveitis


Dijagnoza


Diajgnoza se lako postavlja kada se determinišu karakteristični kriterijumi iz poslednje tri nedelje bolesti.

Vreme trajanja zglognih simptoma i znakova iznosi 6 nedelja.

Laboratorijskim analizama se potvrđuje prisustvo anemije, povećanja broja belih krvnih zrnaca, smanjenje broja trombocita, ubrzana sedimentacija.

U serumu se nalazi reumatoidni faktor.

Postoji i porast IgM, IgG i IgA.

Rendgenski nalaz zavisi od stadijuma bolesti.


Lečenje

Bolest je hronična i zahteva dugo lečenje, ali zbog nepoznate etiologije nema adekvatnog medikamenta kojim bi se postiglo izlečenje.

Terapija se pre svega zasniva na otklanjanju simptoma i smanjenja zapaljenjskog procesa u organizmu.

Opšte mere obuhvataju odmor i imobilizaciju najviše zahvaćenih zglobova.

Od medikamenata najčešće se koriste nesteroidni antiinflamatorni lekovi, a u pojedinim fazama se kratkotrajno primenjuju i kortikosteroidi.

U savremenom konceptu lečenja sve veću primenu imaju soli zlata, koje omogućavaju dugotrajnu profilaksu pogoršanja bolesti.

Plan lečenja sprovodi se u saglasnosti sa stavovima referentnih reumatoloških ustanova.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 5:58 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Padžetova bolest je oboljenje koje se karakteriše prekomernom resorpcijom, produkcijom i dezorganizacijom kosti.


Uzrok nastanka

Uzrok nastanka nije poznat. Češće se javlja kod muškaraca.


Klinička slika

Dominiraju bol, deformacije i frakture (prelomi kostiju). Najčešće su zahvaćeni karlica, kičmeni stub i lobanja. Važno je povećanje temeperature nad obolelim kostima. Frakture su vrlo često prvi znaci oboljenja. Bolest godinama može biti asimptomatska. Oboljenje ima sporu progresiju. Prognoza zavisi od broja i težine oštećenja zahvaćenih kostiju.


Dijagnoza

Postavlja se na osnovu rendgenografskog snimka. Na snimcima se vide osteoporoza, osteoklastične zone, dezorganizacija kosti, pa kosti imaju "vunast" izgled. Zapažaju se i mnoge frakture, i to najčešće na dugim cevastim kostima. U serumu je povišena alkalna fosfataza. Nivoi kalcijuma i fosfora u serumu su normalni.


Lečenje

Koriste se: analgetici, nesteroidni antireumatici, kalcitonin, difosfonati i mitramicin. Kod fraktura i kompresije nerava dolazi u obzir ortopedsko - hirurško lečenje. Rehabilitacija je važan elemenat lečenja.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 6:00 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Ankilozirajući spondilitis (Morbus Bechterewi)


Ankilozirajući spondilitis (Morbus Bechterewi) predstavlja hroničnu, progresivnu zapaljensku bolest lokomotornog sistema.

Ovo oboljenje najčešće počinje u zglobovima karlice, zatim se širi na zglobove kičme zahvatajući same zglobove i pripoje fibroznog diskusa, kao i ligamente u predelu kičmenog stuba.

U kasnijim stadijumima bolest se širi i na druge zglobove, najčešće na zglob kuka i ramena. Ponekad ovom bolešću mogu biti zahvaćeni i organi (oči i srce).

Bolest se posle više godina bolovanja završava osifikacijom svih veznih struktura i ankilozom zglobova, tako da kičmeni stub postaje nepokretan i daje sliku „ bambusa“.


Učestalost

Bolest je 5 do 7 puta češća kod muškaraca nego kod žena. Najčešće se javlja u dobi između 18. i 30. godine života.


Uzrok nastanka

Kao i kod većine ovakvih bolesti, uzrok nastanka nije dovoljno poznat. Naravno da genski faktor ima značajnu ulogu u nastanku oboljenja, ali se takođe u poslednje vreme sve više govori o udruženom dejstvu genetskog i hormonskog činioca u etiopatogenezi oboljenja.

Pojedina istraživanja ukazuju da do nastanka ankilozirajućeg spondilitisa mogu dovesti i infektivni agensi (enterobakterije).

Takođe, kao jedan od mogućih uzroka nastanka se navodi i fizička trauma.


Klinička slika

Bolest najčešće počinje bolom u krstima, koja je najača posle mirovanja, naročito ujutru, a smanjuje se posle razgibavanja.
Bol je obostrana i širi se iz krsnog predela duž jedne ili obe natkolenice. Tipično je i da se utrnulost nikada ne javlja.
Bolnu senzaciju prati i osećaj ukočenosti.
Razvitkom bolesti progredira i simptomatologija, tako da se bolne senzacije šire i na gornji deo kičmenog stuba.
Bolesnik ima bolove u leđnom delu kičme i pod rebarnim lukovima uz osećaj stezanja u grudima , posebno pri izdisaju.
Na kraju biva zahvaćen i vratni deo kičmenog stuba, tako da bolesnik oseća jake bolove u ovom predelu uz prilično ograničene pokrete u svim pravcima.
Tok bolesti je spor i obično se posle 10 do 25 godina završava ankilozom zglobova.


Dijagnoza

Dijagnoza je gotovo sigurna kada se radiološki nađe sakroiliitis. U dijagnozi pomaže i podatak o postojanju ankilozirajućeg spondilitisa ili neke druge spondiloatropatije u bliskih srodnika, kao i nalaz HLA - B 27 antigena.


Lečenje

Do sada nije ustanovljena terapija koja bi zaustavila napredovanje bolesti.
Lečenje je simptomatsko, a najčešće se propisuju nesteroidni antiinflamatorni reumatici koji smanjuju bol i ukočenost.
Preparati koji se najčešće propisuju su indometacin i fenilbutazon, ali se koriste i diklofenak, ibuprofen, ketoprofen, itd.
Glikokortikoidi se koriste samo lokalno upaljene zglobove.
Bitan aspekt lečenja predstavlja fizikalna terapija koja u mnogome može smanjiti bol i ukočenost i poboljšati opšte stanje bolesnika.
Posebno se preporučuje kineziterapija.
Hirurško lečenje se primenjuje kada postoji veće oštećenje zglobova kuk i kolena ili kada postoji veća deformacija kičmenog stuba.


Komplikacije

Jedna od najozbiljnijih komplikacija je oštećenje nervnog sistema, koje nastaje pri dislokaciji zgloba koji spaja vratni deo kičme i lobanju. Takođe, komplikacije mogu nastati i usled osteoporotskog procesa i tada nastaju frakture(prelomi) na kičmenom stubu.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 28 Posta ] 
Idi na stranicu   1, 2  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 18 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: