Pozdrav svima koji su na ovom forumu. Odlucila sam da i ja potrazim misljenje i savjet na nekom od ovakvih foruma i mogu da vam kazem da sam prijatno iznenadjena sadrzajem koji sam procitala. Smatrala sam da su sadrzaji na forumima neozbiljni pa ih nikada nisam voljela. Ah, te predrasude!!!

Nego, da vam kazem da sam procitala dosta vasih prica koje se ticu psiholoske oblasti, somatskih tegoba, impulsivno -komulsivnog poremecaja, depresije, neuroza i psihoza i drugih. Vjerujte mi da sam vecinu dozivjela (bile su mi jako teske i mucne), prezivjela sam ih (sto je najbitnije) i sada ih ponekad dozivljavam ali u mnogo manjem obimu.

Pisem vam zato sto zelim da s nekim od vas podijelim svoju pricu, da olaksam svoju dusu, pomognem vam i da mi pomognete. Smatram ipak da sve ove tegobe koje ste opisali i koju cu ja da vam opisem ipak nisu nista strasno, cak sta vise, uvjerena sam u to.

Dakle, sada imam 28 godina i bavim se poslom koji sam oduvijek zeljela i koji istinski volim. Mnogo zrelo razmisljam za svoje godine, sto bi se reklo odrasla sam prije vremena. Jednostavno, zivot mi je to zahtijevao.

Sa 16 godina su mi se poceli pojavljivati kojekakvi iracionalni strahovi kao npr. da ce uskoro biti smak svijeta pa sta cu onda jadna ja (nemojte da se smijete iako je jako smijesno). Nekako to prevazidjem, zaboravim, a onda mi kad sam imala 19 godina umre baka. Ja je gladala dok je umirala i nakon toga se "na smrt" uplasim smrti. Pocnu somatske tegobe o kojima u to vrijeme nisam imala pojma ni kako se zovu, ni cega su proizvod niti koji drugi djavo. Pocnem setati od doktora do doktora, oni mi preporuce neke biljne preparate i malo B-vitamina. Svi mi govore da idem medju ljude, u kafic, na zurke, a ja se uplasim kad neko na vrata pokuca, srce mi non-stop ubrzano radi, osjecam da me trese i pokrece.

Pocnu strahovi i kocenje misica i jos kojesta da vas ne gusim sada jer je prica duga, a i nije ugodna kad je pricam. Za svo to vrijeme ja studiram, ambiciozna sam i zelim da ostvarim neke svoje ciljeve koji su bili visoki (veoma). To sto mi se desavalo pocne mnogo da mi smeta u svakodnevnom zivotu, a ja kao glumica kojoj se placeni milioni dolara da glumi cvrstu jako djevojku sve to prikrivala tako da niko nije znao da sam imala te silne tegobe. A vjerujte mi, toliko mi je bilo tesko da sam mislila da od mene nema nista.

U teskom momentu kada su mi roditelji ostali bez krova nad glavom i pod vedrim nebom napustim fakultet (ne zauvijek jer jos studiram i nadam se da cu ga uskoro zavrsiti), ostanem s njima i dozivim lom koji mi je u to vrijeme izgledao katastrofalno, a sada znam da je u pitanju bila jaka depresija. Imala sam sve simptome kao i neki od vas koji su pisali na ovom forumu, bezvoljnost, emocionalnu otupjelost (smijala sam se ljudima koji su se salili, ne zato sto mi je bilo smijesno, nego zato sto sam znala da treba da se smijem), nisam bila zainteresovana za momke, seks, izlaske, samo sam bila u kuci jela i spavala. Vjerujte mi da nisam smjela izaci u grad, a kamo li se usuditi da otputujem malo dalje od svog rodnog mjesta. Ako iko bude citao ovo sto pisem, a da se slicno osjeca neka ne dozvoli sebi da se uplasi svega toga iz jednostavnog razloga sto sam ja to prezivjela, a to je VELIKA stvar.

Da nastavim ... u tom momentu niko u mom okruzenju nije znao sta se desava. Pocnem da posjecujem psihologa pa psihijatra i naravno zaustavim se kod neuropsihijatra. Nema dalje, znate i sami. Lijekovi i razgovor zajedno. Pocnu oni sa raznoraznim lijekovima i nista. Posjetim jednog koji mi propise jednu vrstu lijekova i injekcije i nista. Drugog, on drugu vrstu i nista. Treceg, petog, desetog i opet nista. Ja padam sve dublje i dublje. Guza mi utrnula od silnih injekcija, bukvalno nisam mogla hodati, a od silnih antidepresiva se desavalo da ruku ne mogu da podignem, a kamo li da hodam. Samo sam spavala naravno. Kad je mama vidjela da sam sve gora i gora, obrati se nekom nasem, ne tako bliskom prijatelju, doktoru internisti koji me preporuci neuropsihijatru zeni.

Prvi dolazak kod nje nikada necu zaboraviti. Dragi moji, ta zena me spasila. Kad sam joj dosla imala sam 22 godine. Na njenu trecu saljivu recenicu ja sam se nakon dvije godine bezosjecajnosti (nisam mogla osjetiti srecu, zadovoljstvo i smijeh) pocela smijati kao "luda na brasno". Bilo me sramota koliko sam se smijala i nisam mogla da se zaustavim. Propise mi lijekove i injekcije i odmah sljedeci dan nestanu tegobe koje su me dvije gdoine paralizovale. Pokusajte da zamislite moju srecu. Kao da sam se ponovo rodila. Malo pomalo, lijekovi, dijeta, vrijeme, doktorica i drugo ja pripremim ispit i polozim. To je bio moj prvi uspjeh nakon bolnog perioda. Uzmem onda knjige raznorazne da vidim sta se to meni desava. Dodjem do finih zakljucaka i pojasnjenja o tome sta mi se desavalo i da vam kazem da sam naucila dosta toga o tegobama, razmilsjanjima, lijekovima i dr. nakon toga pocnem da radim ali me cesto "spuca" nekakav strah pa odem na hitnu. Pocela sam fino da funkcionisem, promijenila sam se dosta, pocela da zivim svoj zivot, druzim se, imam djecke, ali povremeni napadi straha su me i dalje slali na hitnu gdje obicno dobijem BENSEDIN injekciju za smirenje.

Posljednji put sam na hitnu otisla sa 23 godine, kada me brat odveo i doktorica koja me primila pred njim je onako opusteno rekla "pa znate ona je ozavisila o lijekovim". Joj kako me ta zena "ubila". Nakon toga sam skupila hrabrost, pocela da drukcije razmisljam, oslobodim se nekih drustvenih okova u kojima sam do tada zivjela i polako sebi redukujem terapiju na kojoj sam bila. Koristila sam ANAFRANIL I LEKSAURIN i smanjivala po nekoliko miligrama.

Prije dva mjeseca izbacim sasvim, ostanem "cista" sto bi se reklo. Sada ima 28 godine, imam super posao, finu lovu, volim ljude, vole me, imam mnogo dobrih prijatelja, nikog ne osudjujem i svi mi zivi i zdravi hvala Bogu.

Sada sam jedna fina plavusica koja je mnogima draga, vrlo cesto dotjerana (nista previse), prijatna, ljupka, cesto ozbiljna, pomazem drugima, imam nekih finih znanja, vrlo zadovoljnai zaista nemam nekih vecih problema.

Ali.....po napustanju lijekova, nakon mjesec dana pocinje mi vrtoglavica koja ne prestaje skoro nikako, kao da hodam po "jajima", vrlo sam nesigurna, puna neke treme, osjetim i nervozu, a imam problem sa kicmo "cervikalni sindrom" i jos kada sam nervozna stegnu me nervi oko kicme pa nastupe bolovi. Znam i osjetim da je psiha u pitanju ali ne mogu da otkrijem uzrok vrtoglavice i nesigurnog stanja koje prestane kada uzmem 3 miligrama LEKSILIJUMA. Zelim i spremna sam da se i dalje borim jer hocu da pronadjem uzrok ovoga sto mi se desilo i desava.

Prvo zelim da ispricam svoju pricu onima koji zele da je cuju i ovo je jedan, za mene, veliki pokusaj. U stvrai se bojim da mi se neko nece smijati i narugati ili reci da sam "poludjela". A znam da sam savrseno normalna, osoba koja vrlo cesto rjesava tudje probleme, veseli ih, raduje i tako.

Prema tome, trazim dobrog neuropsihijatra koji ce me saslusati bez da je preokupiran svojim nekim razmisljanjima, koji ce saslusati problem i rjesavati ga sa mnom zajedno jer sam ja spremna.

Ova prica vjerovatno zvuci preozbiljno i opasno, ali vjerujte da sam ja normalno odreagovala i prilicno mirno. I svi vi kojima se desava ovako nesto nemojte puno da se brinete jer smatram da je u pitanju nemogucnost rezonovanja stvari koje nas okruzuju, stida, smirenosti, i ostalog koje sami ne mozemo rijesiti. Nadam se da sam bar nekom od vas pomogla na neki nacin i olaksala stanje i situaciju u kojoj se nalazite i da vas nisam uplasila.

Bila bih zaista srecna ako sam to uspjela pokazavsi da sam ipak prevazisla mnoge stvari koje su me zadesile.

JOS NIJE KRAJ TIM MUKAMA, ALI JA ZNAM DA CU USPJETI, A ZNAM DA CE TE I VI SVE DOK BUDEMO DIJELILI NASE MUKE I POMAGALI JEDNI DRUGIMA. SALJEM VAM VELIKI POZDRAV I AKO NEKO MOZE DA MI PREPORUCI NEKOG NEUROPSIHIJATRA ZAMOLJAVAM GA DA MI SE JAVI. PS. ZNAM DA JE PRICA DUGA, ALI JEDNOSTAVNO IMAM POTREBU DA JE S NEKIM PODIJELIM

Vec 5 god. izbegevam da se uclanim i da kontaktiram na ovaj nacin sa osobama koji imaju slicni problem, sada zelim da probam i to.
Pre 5 god. iz sna me je probudila mucnina u stomaku, ustala sam i otisla do kupatila, tamo sam pala u nesvest. Od tada pocinje pakao u mom zivotu. Prvi korak moj je bio odlazak kod lekara i kompletno ispitivanje tela. Tada prisutni simptomi su bili lupanje srca i malaksalost. Organski sam bila potpuno zdrava. Onda sam po nagovoru mame otisla u Palmoticevu gde me je primila Dr. Vranjes. Krenula sam na razgovore tj. na grupnu terapiju, tada su mi prepisali da pijem flunirin i bromazepam po potrebi. Moje lecenje je bilo "uspesno", tako da 6 meseci pijem lekove, a 6 meseci se super osecam i ne pijem lekove.
Uspesno sam savladala sve simptome, ali sada osecam nelagodnost u stomaku i tremu, to me plasi da sebe ne dovedem do napada panike, kao i to sto period bez lekova mi kratko traje.
Volela bih da kontaktiram sa osobom koja ima slicni problem.

Ne znam da li si procitala moju pricu u kojoj si mogla pronaci mali milion simptoma i simptomcica. Kako god, i te sam simptome imala koje si navela. Mislim da je u pitanju nevjerovatan strah da ti se ne vrati lose stanje u kojem si bila (napad panike i ostalo) i da se kao i svaka normalna osoba plasis koristenja lijekova koji mogu dovesti do zavisnosti. Ono sto iz iskustva mogu da ti kazem da malo sama sa sobom "porazgovaras" i da shvatis da to sto ti se desava nije nista opasno odnosno da je dio danasnje svakodnevnice koja nas okruzuje. Malo vise pricaj o sebi i tome sto ti se desava ali sa "pravim" ljudima-znas o cemu pricam i pokusaj da se na taj nacin postepeno oslobadjas strahova i zapamti da ces svaki sljedeci napad ukoliko do njega dodje, a najvjerovatnije nece doci jer si pod dobrom terapijom sve lakse uspjeti da prevazidjes. Sem toga, mislim da je to kod tebe jedna veoma laka "depresivna epizoda" koja je nastala zbog neceg loseg sto ti se desilo. Prema tome, ne brini puno i samo naprijed sa glavom podignutom na gore.
Pozdravcic

Forum neuropsihijatrije ce do daljnjeg ostati zakljucan iz ranije navedenih razloga.