Dado, sadasnje stanje nema veze sa postpartalnom depresijom, koju usput niste ni imali (sa postpartalnom depresijom ljudi zavrse kod psihijatra jer se iz toga ne izlazi na svoju ruku, moguce je da ste bili depresivni, zbunjeni oko organizacije sta sa dva mala deteta u istom trenutku itd). Vasa osecanja prema mladjem detetu nisu ni za kakvu osudu, kao sto i sami kazete volite je vise od svega, svakako da bi Vam lakse bilo da ste tada sa nekim strucnim licem o tome razgovarali, potrazili pomoc, da Vam neko pomogne sa svim tim pritiscima i da iz njih lakse izadjete.
No svakako - ovo sto se sad desava nema nikakve veze sa postpartalnom depresijom. Cini mi se da malo ljudi shvata (mozda oni koji imaju dvoje tako male dece) koliko je pritisak na zenu i majku staranje oko dvoje dece upravo ovog uzrasta odnosno ove razlike u godinama.
Simptomi koje opisujete izraz su veoma jakog stresa i pritiska koji kao majka dece ovog uzrasta (od koje svako vuce na svoju stranu i zahteva sasvim drugaciji pristup i negu i brigu) trpite. Umor koji predugo traje prvo pocne da izaziva depresivno stanje a onda iritabilnost, impulsivnost i anksioznost u pokusaju da se telo odbrani. Ukoliko ste prisiljenio da i dalje ostajete u situaciji takvog stresa, dolazi telesno reagovanje (preskakanje srca, drhtanje ruku, osecaj u zelucu, pritisak u grudima, nesanica ili prekomerna zelja za snom, promene apetita).
NEOPHODNO JE da Vam neko pomogne oko dece, da uskoci, pretpostavljam da Vas suprug radi i da u tom smislu nije previse koristan oko celodnevnog zbrinjavanja dece, a i mladje dete je svakako jako malo pa je sigurno najvise jos uvek vezano za vas posebno ako sisa. Ukljucite bake i deke, tetke i ujake, svakoga od rodbine i prijatelja koji hoce i mogu da pomognu da decu pricuvaju na bar par sati (ako mozete da ih posaljete baki i deki na dva tri sata to ce Vam dati neophodnog prostora). Neka suprug preuzme dao kucnih obaveza posto vec ne moze da preuzme obaveze oko dece, mozda moze da uzme godisnji odmor ili bolovanje na par nedelja i malo se vise ukljuci.
Pritisak stalnog boravka 24 sata 7 dana nedeljno godinama sa malom decom je neizdrziv i niko to ne moze da podnese i iznese i ostane zdrav i citav i ne odlepi nacisto povremeno! Dolazak dece u zivot znaci na neko vreme odricanje od sopstvenog zivota kakav smo vodili pre toga. Ako to odricanje postane potpuno i dugotrajno, to nije zdravo ni za nas ni za dete(decu), jer ona osecaju i nase nezadovoljstvo i nasu iritaciju. MOrate naci par sati vremena za sebe, izaci napolje, otici na kafu sa drugaricom, u bioskop sa suprugom (dok neko drugi zbrinjava decu) - deca sad vise nisu u uzrastu kad ne mogu da ostanu ni trenutak sama i u redu je sasvim da ih povremeno ostavite. Vas sin je dovoljno velik da krene u obdaniste ukoliko ste u mogucnosti da ga date u obdaniste (ako ste zaposleni), a mladje ce predpostavljam u jasle ukoliko Vi radite.
Neophodna je zdrava distanca i separacija izmedju roditelja (majke) i deteta, to ne znaci da decu napustate i ostavljate vec d aim dajete prostor da rastu, razvijaju svoju licnost i samostalnost i najzad mogucnost da odlaze i vracaju se i nauce da odvajanje nije nekakva traumaticna stvar vec normalni zivotni proces.
Svakako, nista se strasno ne desava kod Vas sto se ne desava stotinama i hiljadama drugih majki sa decom ovog uzrasta, i ne treba da budete oko toga u panici, ali da je neophodno da trazite pomoc i nadjete resenje kako da se organizujete da dobijete malo prostora i vremena za sebe - to je zaista neophodno.
Topli pozdrav i samo bez panike!
|