Pozdrav, ako neko i dalje prati ovu temu želeo bih podeliti svoju priču.
Savremeni način života donosi i bolesti modernog doba. Konstantna izloženost stresu (koje najčešće nismo svesni), problemi sa finansijama, problemi na poslu, u školi, kod kuće, problemi u porodičnim odnosima, problemi sa partnerima, akumiliraju stres u nama dan po dan, kap po kap, i jednoga trenutka naš rezervoar je pun i mora da dodje do pražnjenja. Ljudi najčešće misle to se uvek drugom desi. Istina je da se anksioznost I panični napad može razviti kod bilo koga, nezavisno od starosne dobi, vrste posla koji obavlja, emotivnog ili materijalnog statusa. Anksioznost vreba svakog, ne bira mesto ni vreme kada će se ispoljiti. Istraživanja pokazuju da je skoro svaka osoba bar jednom u životu doživela anksioznost ili napad panike. Kada se javi prvi put ljudi je obično nisu svesni, i to nije nešto čemu pridaju pažnju i značaj. U ovom slučaju nije izvesno da će se javljati budući napadi. Problem nastaje kada osoba u kraćem vremenskom intervalu, od nekoliko dana, ili meseci, doživi nekoliko napada anksioznosti ili panike. Osoba tada biva zaokupljena negativnim mislima i brigom o sopstvenom zdravlju i prilikom sledećeg paničnog napada obično završi u hitnoj sa simptomima vrtoglavice, mučnine, izuzetno ubrzanog pulsa, preznojavanja, gubljenja tla pod nogama itd. Naravno kako su svi ovi simptomi mentalnog porekla, EKG, krvna slika i ostale rutinske provere pokažu da je sa vašim zdravljem sve u redu. U hitnoj vam daju bensendin za smirenje, simptomi prestanu, vratite se kući, ali više ništa nije isto. Šta činiti? Već sledećeg jutra čim se probudite niste u stanju da mislite ni o čemu drugom do o narušenosti vašeg zdravlja. Čujete svaki šum u svom telu, svaki otkucaj svog srca koje počinje da ubrzava puls, gubite apetit, bezvoljni se, strah vas je da ustanete iz kreveta, da izadjete na ulicu, konstantno razmišljate o novom napadu. Upadate u začarani krug. Porodica i prijatelji vas ne razumeju. Ako pokušate da podelite svoj problem kažu ’’hajde šta ti je, kako ne možeš da se smiriš, sve je to u tvojoj glavi, opusti se’’. Nemojte se osećati utučeni zbog toga. Istina je da samo onaj ko je iskusio anksioznost i panične napada zna kako vam je. Drugi nikad neće biti u stanju u potpunosti da vas razumeju. Oni koji vas vole pokazaće razumevanje, ali neće imati potpunu sliku o tome kako vam je, jer sami to nikada nisu doživeli. Ko sam onda ja da pričam o tome? Jedan sam od vas! Po struci sam psiholog. Tokom studija, naravno, učio sam podosta o svim mentalnim stanjima, pa tako i o anksioznosti i paničnim napadima. Želevši da se jednog dana bavim psihoterapijom, upisao sam i program licenciranja gde vam se dodeljuje psihoterapeut mentor sa kojim radite sa njegovim klijentima, ili pregledavate trake sa seansi. Nakon određenog vremena, uz pristanak klijenta možete dobiti priliku da samostalno vodite seansu. Tokom svih godina studiranja i licenciranja nikada nisam mogao do kraja da razumem ljude koji pate od anksioznosti i/ili paničnih napada. U jednom trenutku sama terapija mi se učinila besmislenom i nikada nisam dovršio postupak licenciranja. Uvek sam sebe smatra jakom osobom. Okružen divnom porodicom i dobrim prijateljima, sa relativno uspešnim emotivnim vezama. Nakon diplomiranja dobio sam stipendiju za master studije u Americi. U Ameriku sam otišao kad mi je bilo 26 godina. Bilo je to divno iskustvo, stekao sam master diplomu na relativno uglednom univerzitetu, stekao nove prijatelje, obišao celu istočnu obalu, I Kaliforniju na zapadnoj obali, krstario od Njujorka do Kariba, sve od dva posla koja sam uspevao da radim uz studije. I najvažnije, tokom studija upoznao sam i svoju buduću suprugu. Venčali smo se godinu i po dana po mom dolasku u Ameriku. Organizovali smo venčanje za užu porodicu i par prijatelja na prelepoj plaži na Floridi. Zvuči kao bajka? Da zvuči, ali nije. Tokom studija, kao što pomenuh, radio sam dva posla, imao određenih trzavica u vezi sa devojkom, budućom suprugom, ali osečao sam se kao stena. Zdravo sam se hranio i uspevo čak i u teretanu da odem tri puta nedeljno. Izvajao telo do sasvim zavidnog nivoa. Nakon venčanja usledio je dug i neizvestan proces sredjivanja boravišnih papira. Sa sveže stečenom diplomom počeo sam potragu za novim poslom. Pred sobom sam video svetlu budućnost. Ali… sećam se bio je Decembar, u teretani sam istegao ledjni mišić i osećao oštar bol ispod leve lopatice. Kako bol nije prošao kroz dva dana (istegnut mišić može da boli i 4 do 5 dana) , ukucao sam na google-u ‘’bol ispod leve lopatice’’. Tu počinju svi problemi. Gotovo svi rezultati pretrage, svi članci i forumi ukazivali su da bol ispod leve lopatice može biti predznak dolazećeg srčanog udara!!! Nisam isprva previše mario i znao sam da je samo istegnut mišić. Sledećeg dana bol je bio blaži ali i dalje prisutan. Prijatelji su me pozvali na partiju basketa i pristao sam. U jednom trenutku u borbi pod obručima, lopta mi je nabila dlan leve ruke ali u žaru borbe nisam osetio bol. Naravno kada sam se ohladio I došao kući osetio sam tup bol u zgobu leve šake. Pretpostavljate? Greška broj 2, pretraga na google o bolu u zglobu leve ruke. Rezultati isti- mogući srčani udar, obratite se lekaru. Tada me je prvi put savladao strah. Racionalno sam razmišljao i uveravao sebe da je bol u ledjima istegnut mišić a bol u zglobu od basketa. Ali podsvest je čudo. Nisam imao mira i samo sam razmišljo o svemu pročitanom na internetu. Tada mi se javio prvi anksiozni napad u životu kog nisam bio svestan. Puls mi se ubrzao na 115, osećao sam stiskanje u grudima I mučninu. Žena me je odvela u urgentni, ulazim u bolnicu, hoću da se onesvestim, jedva popunjavam neki formular na prijemu, čekam par minuta, čine se ko večnost. Prozivaju me, rade EKG, osećam da će srce da mi iskoči, uveren sam u srčani udar. Sestra gleda EKG dok čeka doktora, na njenom licu vidim zabrinutost. Stavljaju me na krevet iza nekog paravana, kače infuziju, sumnjajuci na dehidrataciju, jedva ostajem svestan, vade mi krv za analizu, ležim pokušavajući sa se smirim, na kardio monitoru gledam puls, kad god pogledam skoči sa 120 na 130 itd, sestra me pita odakle sam, odvlači mi pažnju, kaže, ne gledaj u monitor, osećam kao da mi je slon seo na grudi. Nešto u analizi krvi ukazuje na mogući ugrušak, voze me na krevetu na CT skener, mislim gotovo je , nema dalje. Skener pokazuje da nema ništa. Daju mi intravenozno duplu dozu lorazepama, kroz pola sata puls padne ispod 100, boli me glava I iscrpljen sam ali bolje mi je. Doktor dolazi noseći silne papire I sve nalaze, kaže, ne možemo da utvrdimo šta vam je, svi nalazi su u redu. Ne mislim da ste životno ugroženi, nema potrebe da ovde ostajete, idite kući i odmorite se, i bilo bi dobro da se javite kardiologu I da proverite štitnu žlezdu kako bi videli šta je uzrokovalo tahikardiju (ubrzan puls). Budim se sledećeg jutra i smejem se sam sebi. Svestan da sam imao anksioznost koja je prerasla u panični napad. Gledam se u ogledalo, stežem biceps, zadovoljan sam svojim telom, odlazim u teretanu istog dana, uveče odvodim ženu na večeru. Sve je kao pre. Vratio sam se u normalu, znao sam da sam jak. Narednih mesec dana živeo sam najnormalnije. O nemilom dogadjaju pričao sam u šali sa prijateljima. A onda… jednog dana ležim na kauču nakon obilnog ručka. Primetim da mi stomak puslira iznad pupka (normalana stvar nakon obroka, naročito kod ljudi bez masnih naslaga na stomaku). Pretpostavljate? Greška broj 3. Pretražujem na google pulsiranje stomaka I svi rezultati pretrage ukazuju na moguću aneurizmu stomačne aorte. Ukoliko dodje do pucanja iste, smrtni ishod je gotovo neizbežan. Čitam o rizičnim grupama- osobe starije od 60 godina, decenijski pušači, osobe sa hipertenzijom. U dvadesetim godinama izuzetna retkost. To me malo umiruje. Ali podsvest čini čuda. Postajem opsednut tim pulsiranjem i anksioznost ga samo još više pojačava. Osećam kao da imam tempiranu bombu u stomaku. Isto veče anksioznost kulminira, isti scenario kao pre mesec dana, žena vozi u hitnu, mislim umirem, puls 120. Daju mi lorazepam, doktor stetoskopom posluša stomak, kaže u redu je. Ali ne znamo zašto vam je puls toliko ubrzan konstantno. Kažem im da sam postao anksiozan i da imam panične napade. Doktor kaže, iz mog iskustva vi ne izgledate kao da ste anksiozni. Odlazim kući bez dalje dijagnoze. Greška broj 4. Ponovo pretražujem internet, čitam da se aneurizma može dijagnostikovati jedino ultrazvukom abdomena. A mene su samo poslušali stetoskomop! Probavam da kontrolišem misli, anksioznost polako uzima danak, ulazim u začarani krug, javlja se strah od straha, strah od ponovnog paničnog napada. Nije dugo čekao, sledećeg dana vraćam se sa ženom iz prodavnice, ceo dan sam razmisljao o abdomenalnoj aorti, srce ubrzava puls, trnu mi noge, hvata me vrtoglavica, vičem ženi da ću se onesvestiti, osećam kako srce bije ko da će da iskoči, vadim iz dzepa lek sto su mi dali dan ranije u slučaju tahikardije (ubrzanog pulsa) jer nisu verovali da je anksioznost uzrok. I sam sam prestao da verujem. Lek je iz grupe beta blokatora i usporava rad srca. Gutam pilulu na ulici, držim se za ogradu neke kuće. Ko za inat zvone zvone neke obližnje crkve, svet oko mene čini mi se izopačen i nestvaran, noge ne osećam, odzanjaju mi zvona u glavi, gubim razum. Nosio sam flašu vode sa sobom. Bio je januar, polio sam celu flašu hladne vode po licu I glavi, udario sebi dva šamara i govorio smiri se idiote. Nisam ovaj put završio u hitnoj, odšetao sam do kuće, i dalje osećajući vrtoglavicu i ubrzan puls. Umirio sam se nakon nekih pola sata i normalno proveo ostatak dana. Ultrazvuk stomaka je, pogadjate, bio dobar. Ali anksioznost i dalje ne popušta, naročito ujutru. Odustao sam od traženja posla, nedelju dana svako jutro bi mi počinjalo otežanim disanjem, ubrzanim pulsom po ustajanju iz kreveta, slabim apetitom I opštom letargijom. Kako se leči anksioznost? Da sam otišao kod psihijatra prepisao bi mi neki antidepresiv. Kako znam? Prvo, psiholog sam po struci, drugo, umalo postadoh i licencirani terapeut, dakle onaj koji bi jednog dana prepisivao antidepresive onima poput mene. Počeo sam da razvijam agorafobiju. Bio me strah da će mi se opet desiti napad na ulici. Razmisljao sam o svim onim ljudima koje sam tokom mentorskih seansi upoznao, svih onih koje nisam do kraja uspevao da razumem. Osetio sam saosećanje sa njima. Osetio sam svu istinitost onog što ljudi oko vas smatraju klišeom, a što će reći svaka anksiozna osoba- ‘’ko to nije doživeo ne može da razume’’. Tih nedelju danja borbe sa anksioznošću i samim sobom najgori su period mog života I ne bih to poželeo ni najgorem neprijatelju. Kako sam se oslobodio anksioznosti? Sagledao sam koren problema. Sta se dešava prilikom anksioznih i paničnih napada? Vaš organizam se priprema za opasnost. Anksioznost zavara mozak da ste u opasnosti iako realna opasnost ne postoji. Ubrzan puls, mučnina, prirodna su reakcija organizma na opasnost. Srce lupa brže i pumpa krv u mišiće spremajući telo za borbu ili beg, želudac ostaje neprokrvljen u dovoljnoj meri i otuda mučnina. Ovo je ZDRAVA reakcija. Kada to osetite nema razloga za brigu. Jedini problem je što se vaš mozak sa vama poigrao i telo pripremio za odbranu iako realna opasnost ne postoji. Zamislite da se nalazite u avionu koji upadne u oluju i počnu turbulencije? Zamislite da noću neko iskoči pred vas u mračnoj ulici i preteći nožem zatraži novčanik? Ovo su primeri realnih opasnosti na koje bi vaš mozak reagovao potpuno isto kao i kod anksioznosti, srce će ubrzati snabdevajući mišiće krvlju, spremajući telo na odbranu. Govoreći o ovome uvek se setim jednog novinskog članka o devojčici od možda 15 godina koja je uspela da malo odigne traktor težak nekoliko tona koji joj je priklještio oca prilikom nezgode na radu na polju i taku mu spase život jer se uspeo izmaknuti. Otkud ta snaga? Videvši oca u opasnosti mozak devojčice alarmira svu odbrambenu snagu organizma, do granica za koje nismo ni svesni koliko su daleke. Kako ovo primeniti pri oslobadjanju od anksioznosti? Prvo, shvatite da niste bolesni i da su anksioznost i napad panike potpuno bezopasni po vaše zdravlje i život. Anksioznost ne treba negirati, niti potiskivati. Prihvatite je kao normalno stanje. Kad vam se ubrza puls recite sebi, to je bezopasnpo to je samo anksioznost, ja sam anksiozan, ne dajte da vas obuzme strah, ako hodate, nastavite da hodate, ne može ništa loše da vam se desi, vaše srce je jako i zdravo. Put je dug i težak ali jedino prihvatanjem ne negiranjem anksioznosti ona će prestati. Antidepresivi mogu da maskiraju anksioznost i dovedu do privremenog boljitka ali I do osećaja zavisnosti od antidepresiva. Skidanje sa antidepresiva je teže nego skidanje sa narkotika i tako se problem samo produbljuje. Kako sam se rešio anksioznosti za samo nedelju dana? Prihvatio sam je. Gušio sam se ceo dan i imao puls preko 100 ali nisam uzeo nikakav lek niti išao u hitnu. Znao sam da sam zdrav i da se mozak igra sa mnom. Sledećeg dana bilo mi je malo bolje, iznova sam osećao ubrzan puls i otežano disanje ali u manjem intenzitetu. A onda…. Nakon par dana prihvatanja, rešio sam da pojačam simptome, da pomerim granicu. Ukoliko bi mi se ubrzao puls i ukoliko bih osetio otežano disanje, radio bih desetine sklekova i druge vežbe, ili trčao uz stepenice, znajući da je sve to normalana i ZDRAVA reakcija organizma. Da vas pojuri agresivan pas da li bi ste stajali ili potrčali koliko vas noge nose? Kod ubrzanog pulsa uzrokovanog anksioznošću, jednako kao i realnom opasnošću vaše srce i telo su i te kako spremni za veliki napor, jer svrha takvog stanja organizma i jeste odbrana, jedina razlika je što kod anksioznosti ne postoji realna pretnja. Vremenom anksioznost je potpuno nestala I vratio sam se normalnom životu. Da li imam strah da će opet da se javi? Ne! Ukoliko naidje poželeću joj dobrodočlicu i ubrzo ispratiti nazad kao i prvi put.
Na kraju bih dodao da sve zavisi od osobe do osobe. Nekome će trebati pet dana a nekome pet meseci, ali vaš problem je REŠIV. Samo jako i samo hrabro sa verom u sebe. Ukoliko moja priča pomogne bar jednoj osobi, bilo je vredno utrošenog vremena. POZDRAV svima, VI TO MOŽETE.
|