sladjana2702 je napisao:
hvala remi,ja sam lepo usla u kadu nekako ,jako sam pazila,al jednostavno sam morala,ajde molim vas kazitye mi dal je i vas bolelo u predelu prepona ,a drugi kuk mi bas ide na zivce ,bojim se da ne propadne jos vise dok ovaj ne bude u funkciji sto posto,pogotovo danas kad je ovo vreme uzasno,od staka vise ne osecam ruke i ramena,izgleda da sam bas bila slaba na rukama,pa me zato i ne zezaju ...
znam da moram biti strpljiva al ja bi vec tako da setam bez njih..a i koleno me boli i jos je malo nateknuto.mada sam se vratila unazad u forum i opet citala remi kad se operisala...sad vec nekako mogu da malo pridegnem nogu ,al malo jos uvek,al i to je nesto,pokusavam da vezbam ,samo ne ide mi uvek,jer taj bol u preponima me prekine...remi kazi mi jel si i ti bila u depresiji malo nakon prve il druge operacije? znam da vlado nije ...
Pretpostavljam da je prvo, i pri ulasku i pri izlasku iz kade, išla neoperisana noga (onda je OK).
Ne bih da te plašim, ali bol u preponima može da bude jako zeznut. Posle prve operacije, bez lekova, dolazilo mi je da vrištim od bolova i bolelo me je svud redom: kičma, preponi (ali, pazi, bunili se ligamenti), spoljna strana kuka (verovatno mišići i nervi); više je boleo neoperisan nego operisan kuk. Posle druge operacije, bolovi su bili neznatni. Nemoj nikako da vežbaš preko granice bola. Znači, nauči gde te boli i idi nešto ispod toga i NIKAKO BRZI POKRETI, već pooolllllllllllaaaaaaaaaakkkkkkkkkkoooooooooo. Ako ti je za utehu, ja još uvek ne mogu ni jednu nogu da podignem puno, odignem je možda nekih 20tak cm od podloge (gledajući petu; razlozi (kod mene): neravna karlica, skraćeni mišići, delimično atrofirani mišići, problematična kičma, problem sa kolenima) a normalno bi trebalo da mogu da je podignem pod uglom od 90 stepeni (znači, upravno u odnosu na trup). I, znaš šta: nešto se ne brinem jer taj pokret i nije nešto posebno bitan. I bez toga mogu da hodam i po ravnom i po neravnom terenu i da uspešno radim i neke druge stvari
za koje su drugi pokreti bitniji i koji su u granicama "normale"
.
Zato sam pisala ono: Ma, pusti druge šta su mogli i kako su mogli. Jer, suviše dobro znam kako može da utiče kada imaš prevelika očekivanja. Postoje neke okvirne granice predviđanja šta bi trebalo da se može ali oporavci su individualni i na kraju godinu-dve posle operacije svi su više-manje na istom nivou.
Jeste da su pravih 3-6 meseci najbitniji za oporavak, ali najbolje je ne žuriti i ništa (ili bar što manje) na svoju ruku.
Nemoj previše da obraćaš pažnju na Vladin oporavak (Vlado, bez uvrede; nije mi namera da te vređam). Ne znam lično ni jednog muškarca koji ima veštačke kukove, tako da mi je poznata samo Vladina priča. Karlica i kukovi se neznatno razlikuju kod muškaraca i žena (otuda ono da na svakih 4 ženskih beba sa urođenim iščašenjem kukova dolazi samo 1 muška beba) pa možda odavno postoje različite procedure oporavka (volela bih da neko stručan to pojasni, da ne bude zabuna).
Znam da bi najradije bacila štake, ali samo polako: 3 meseca će brzo proći. Jeste da treba da šetaš ali niko ti nije rekao da treba da prelaziš minimum 100 km na dan. Oko ručka mogu i deca i muž da pomognu. A što se tiče čišćenja; ako im ne smetaju dinosaurusi iza kreveta, krokodilski mravi ispod i oko stola, ne moraju ništa da rade.
Ako još uvek primaš injekcije u stomak, ništa sem novalgetola i analgina protiv bolova.
Meni su depresije kao dobar dan
.