Citam vas ovde i posle svake poruke dobijem onaj odvratan osecaj knedle u grlu i pocnem da pisem, pa obrisem i odustanem. Moj tata ima tumor prsljena, sutra opet ide kod lekara da konacno pocne sa terapijom. Do sada je stalno falio neki papir da bi krenuo. Uglavnom, ne znam kako se osecam. Nedefinisano. Cas sam tuzna i smeta mi apsolutno sve. Mislim samo na njega i na to da sve bude dobro i ne mogu da se skoncentrisem na bilo sta. A cas sam okej i verujem da ce sve dobro biti. Ja njega volim...ne znam koliko. On je moja najveca podrska. Moj drug, drugarica, moj otac, moj psiholog, moj lekar, moje sve. Volim ja i mamu, naravno
ali sa tatom nekako imam prisniji odnos. Ne zelim da znam sta bi bilo sa mnom kada bih ga ne daj Boze izgubila, on je moja najveca podrska i hocu da bude sa nama kada diplomiram, kada se udam, dobijem decu, a on svoje unucice. Da se igra sa njima, da uziva u zivotu, jer je ceo zivot radio da bi mi imali savrsen zivot, da onda ja budem ta koja ce njemu kupovati omiljeni slatkis u pola noci, placati letovanja i zimovanja i ispunjavati svaki njegov hir. Jer on sve to zasluzuje, tj.zasluzuje mnogo vise. Nadam se da ce hemoterapiju dobro podneti, da ce se nakon zracenja izleciti. Hocu da cujem da je zdrav. Hocu da posle toga otputujemo negde i da uzivamo, jer je sada vreme da uziva. Mnogo se namucio ovih meseci i sve to me boli mnogo. Ali ne zelim da gubim nadu. Cak ni ne placem sada dok ovo pisem. U pocetku jesam, i pred njim i sa njim i posle svakog razgovora, ali vise necu. Suzama nista ne dobijam. Mogu samo sebe da unistim, a to bi ga mnogo jace bolelo. Ja sam za njega njegova najlepsa, nasmejana devojcica, koja zna da je njen tata bolestan, ali da to nije nista strasno i da ce tata uskoro biti opet zdrav. Ja vise nemam nijednu drugu zelju. Sada mi moje zelje, da dobijem 6icu na ispitu oko kojeg se nisam potrudila, ili neku vecu ocenu oko ispita koji sam dugo spremala, ili...nema vise, sada je samo jedna: da tata ozdravi. Dobro je sto postojite vi, sa drustvom ne mogu da pricam o tome, tu su oni, tu su i mama i brat i deda, i decko. Ali nije to to, ja sam navikla da o svemu pricam sa tatom i da sve probleme resavamo zajedno. A ostale, ne zelim da opterecujem. A i nisam navikla da me vide tuznu. Opet, niko te i ne moze razumeti, ako nije osetio to nesto na svojoj kozi. Zato ovde pisem, znam da vi sve shvatate.