Do sada sam samo citala i pratila vase price, a sada se javila potreba da se oglasim... Tata mi je umro 10. novembra, u 63. godini... Imao je dve metastaze na jetri, koje su se pojavile godinu i po posle operacije karcinoma na debelom crevu. Od marta 2010. je bio na hemoterapiji, negde do maja meseca ove godine. Onda su mu dali pauzu kao mesec dana da se odmori od terapije, a ta pauza je potrajala do oktobra... Za tih 5 meseci mu je tumor na jetri porastao duplo. Ponovo je poceo sa hemot. i dodali su Erbitux i primio je samo 2 puta od jednog ciklusa, od predvidjenih 4 ciklusa (jedan ciklus obuhvata nedeljni rezim primanja, uzastopno 4 nedelje, pa 15 dana pauza, pa drugi ciklus). Do zadnjeg dana je radio, isao na sluzbena putovanja i bio veoma aktivan. Otisao je veoma tiho, u roku od 30 minuta od kako mu se pojavio jak bol u grudima. Umro je od infarkta... Hitna pomoc je dosla i cim su culi da ima rak, nista nisu hteli da preduzmu. Pustili su ga da umre. Znam koliko ove moje reci grubo zvuce i mozda se cine nerealnim, ali verujte mi da ne preuvelicavam nista. Celu tu njegovu borbu sam bila uz njega, podizala ga kad bi psihicki pao, izigravala mirotvorca kad bi se posvadjao sa majkom, bila sa njim dok je bio po bolnici, svadjala se sa lekarima, sa brdom pravilnika i sluzbenih glasnika kao naoruzanjem isla da se ubedjujem sa lekarima da ima pravo na terapiju, nabavljala mu citostatike kada ih nije bilo u bolnici, a sve je na kraju bilo uzalud... Tad kad sam mu bila najpotrebnija da se svadjam i ubedjujem sa lekarima da rade svoj posao, mene nije bilo tu... A krenula sam odmah cim sam cula da ima bol u grudima. Dok sam stigla, on je vec izdahnuo... Moja mama je imala obicaj da me uvek zove, bilo da idu kod lekara ili kad se pozali na nesto, zato sto sam ja u tim kriznim situacijama bila uvek maksimalno pribrana i uvek sam znala da reagujem na vreme. Znam da je bio bolestan, znala sam i da ce da umre, znam i da je bolje da ide po redu, ali meni to nije nikakva uteha. Boli mnogo. Nemam snagu da pogledam u njegovu sliku, i stalno ga pogledom trazim kao da ocekujem da ce da se pojavi. Moja majka stalno ponavlja kao mantru kako se nije mucio uopste, bio je normalan do poslednjeg trenutka, ali dzabe. Meni to nije nikakva uteha. Evo proslo je dve nedelje, ja sam koliko toliko pribrana, radim, spremam rucak, brinem o detetu i muzu ali imam tu veliku prazninu i bol.. Strah me hvata kako cu da prebrodim predstojece praznike i Bozic, kada je njemu trebao da bude rodjendan... Imate li neki savet, kako dalje? Mozda sve ovo zvuci glupo ali ja stvarno ne znam sta i kako da uradim da mi bude bar malo lakse. Lekove za smirenje ne pijem jer ih moj organizam ne podnosi i sve sam pregurala bez ijedne tablete. Pomoc psihologa nemam nameru da trazium iz prostog razloga sto smatram da ce me mnogo bolje razumeti neko ko je sve to prosao, nego li neko kome je posao da slusa i klima glavom i postupa na nacin kako mu pise u udzbeniku. A uz to su jos i deo naseg zdravstvenog sistema, na koji sam veoma ogorcena. Hvala svima koji su procitali ovaj post, kao i onima koji ce nadam se odgovoriti na njega.
|