Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 2491 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1 ... 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140 ... 167  Sledeća
Autor Poruka
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Uto Nov 01, 2011 3:36 am 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Sre Dec 20, 2006 10:02 pm
Postovi: 628
Lokacija: in the middle of nowhere
Citam cesto sve vase postove,jer sam na zalost tu od pocetka ove teme.
Retko kad sta napisem, ali sam tu.
Sa nekima sam nocima sedela i dopisivala se porukama.Mnogi su se ''izvukli'', mnogi nisu.
Sve je u bozijim rukama.Od lekara slaba pomoc.Na forum svrate samo da nas razjure.
Cast izuzetcima, takvih je na zalost malo.
Sta htedoh reci...
Neni, da.
Pisala sam vec ovde, dosadila i vrapcima na grani.U lecenju bolesti o kojoj ovde pisemo mnogo posla ima psihijatar, ja sam to na zalost kasno shvatila.Psihicka snaga je izvor svakog izlecenja.
Nazalost bolesni je cesto nemaju.Molila sam ljude ovde da idu kod psihijatra, porodica ako pacijent ne zeli.Da idu kod svestenika,duhovnika, da se mole.Da cine sve sto pomaze i ne moze da skodi.
Da zive svaki dan kao da je poslednji.
To bi zapravo trebalo svi da radimo.
Ja sam svoju bitku, s bolescu muza izgubila,bilo je mnogo propusta, to sam kasno shvatila.
Ucinite sve sto mozete i morate, da posle ne biste krivili sebe.Lekare je lako okriviti, navikli su oni i na to.Lekari su samo ljudi,nisu bogovi.Rade sve sto mogu (u najboljem slucaju).Najstrasnije je kad krivite sebe.Sto nisam jos ovo...A da sam tada, to i to...
Pozdravljam vas puno sve.Molim se za vas.Danasnjem sv. Luki i svim ostalim svecima.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Pon Nov 07, 2011 3:39 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Pet Dec 29, 2006 6:25 pm
Postovi: 30
vec sam pisao na drugim temama.
Ocu mi je pre 2 nedelje nadjen rak prostate, i sad juri kojekakve rezultate da bi se operisao.
on je jos i manje vise dobro. psihički mislim.
medjutim, ja se raspadam.
ne spavam, pijem abnormnalne količine alkohola, onda sam prešao i na bromazepam, i nista ne bive. ne spavam, mislim na najgore moguce stvari, vrtim ih po glavi. nisam radio 10 dana, sada sam dosao na posao, jedva sam u stanju da sedim, kamoli da mislim nesto.
Sad treba da ode na pregled na vma (bukvalno za pola sata), meni srce lupa, muka mi je.... ne znam kako iz ovoga.
Kad sam bio tinejdzer hvatale su me depresije i prestalo je to pre 10tak 15 godina... sad ponovo... kako se s ovim bori... znam sta ljudi pisu, ali dugme da se iskljucim... nema ga...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 5:22 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Ned Dec 12, 2010 3:10 am
Postovi: 29
tile7 je napisao:
vec sam pisao na drugim temama.
Ocu mi je pre 2 nedelje nadjen rak prostate, i sad juri kojekakve rezultate da bi se operisao.
on je jos i manje vise dobro. psihički mislim.
medjutim, ja se raspadam.
ne spavam, pijem abnormnalne količine alkohola, onda sam prešao i na bromazepam, i nista ne bive. ne spavam, mislim na najgore moguce stvari, vrtim ih po glavi. nisam radio 10 dana, sada sam dosao na posao, jedva sam u stanju da sedim, kamoli da mislim nesto.
Sad treba da ode na pregled na vma (bukvalno za pola sata), meni srce lupa, muka mi je.... ne znam kako iz ovoga.
Kad sam bio tinejdzer hvatale su me depresije i prestalo je to pre 10tak 15 godina... sad ponovo... kako se s ovim bori... znam sta ljudi pisu, ali dugme da se iskljucim... nema ga...


Ne znam zasto mislis da ce tvom ocu pomoci to sto ti pijes "abnormalne kolicine alkohola"?Pretpostavljam da radis samo ono sto moze da mu pomogne i olaksa.Pozdrav


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 5:30 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Sre Jun 24, 2009 1:51 pm
Postovi: 1352
tile, nemoj da pokazujes pred ocem da si nervozan i da se toliko bojis jer ce tada i on poceti da se plasi a to ce mu samo srozati optimizam...idi kod psihologa, najozbiljnije, porazgovaraj o tome sta da radis, kako da ponasas...eventualno da pijes neke lekove za smirenje(ali ne na svoju ruku)...provodi vise vremena sa ocem, zezaj se jer je pola izlecenja u smehu...cak i kada ti nije do toga... :)


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 7:06 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Pet Dec 29, 2006 6:25 pm
Postovi: 30
ma ja sam pred njim mrtav hladan. ali kad ostanem sam ili on nije tu... au...
zasto pijem tolike kolicine? pio bolje reci, evo par dana nisam... da ostanem normalan.
danas je imao snimanje kostiju... nuklearna ili kako se vec zove... i ja rekoh da ne pijem nikakve lekove, nego da setam dok mi ne javi sta je bilo... i odsetam od vozdovca do kumodraza...
inace do pre par dana bez alkohola nisam mogao da zaspim, a 15 dana sam spavao po manje od sat vremena.
na trenutke se stabilizujem, recimo kad su mu zakazali operaciju ceo dan sve ok.
onda prodje dan pa opet haos.
ne mogu da se sredim. ne pokazujem ja pred njim nista, daleko bilo.
ali noci su uzasne. narocito izmedju 4 i 5 ujutru. sav trnem i ne mogu da kontrolisem sta mi prolazi kroz glavu.
cekam da prodje operacija, a onda stvarno kod psihologa. inace ovi bromazepami (popijem jedan pred spavanje, mislim od 3mg) deluju na mene kao gumene bombone. eto, zezam se :).
Ovo je inace bio kiseo osmeh.
Hvala ljudi i sto kritikujete i sto savetujete. stvarno je lakse.
a vi kako se borite?


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 8:25 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Sre Jun 24, 2009 1:51 pm
Postovi: 1352
lakse je cim nekom kazes za svoju muku pa ti neko odgovori, jos ako je bio u slicnoj situaciji pa ti kaze kako stvarno da postupas...alkohol nikada nije dobar izbor, mozda trenutno ali na duze staze ostavlja velike posledice...fazon je u tome da ne smes da razmisljas negativno, nemoj da mislis sta sve moze da bude, da svi razmisljamo tako odavno bi prsli...dakle pokusaj da mislis samo na lepe stvari, nemoj da prelazis u nestvaran svet nego da ostanes u ovom i da budes pozitivan...
hehehe, popij i ranisan, da ti gumenjaci ne pokrenu kiselinu(salim se naravno)... :D
psiholog u svakom slucaju, pomoci ce puno...
ja sam se izborio, vidjao sam puno ljudi na komisijama kada sam bio uglavnom sa karcinomima prostate, neki su dolazili na kontrole, neki na terapije...uglavnom su to stariji ljudi bili pa mi nije bilo prijatno da ih ispitujem jer ne znas ko je kakav i ko zeli da prica...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 8:53 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Pet Dec 29, 2006 6:25 pm
Postovi: 30
pa jes, stvarno lakse, bar trenutno. ma sve bi bilo jos bolje, samo kad bih mogao nekako noc da preskocim. strah me da legnem, znam da cu da se probudim u pola noci i da krenem da motam po glavi...
taj deo, to, misli pozitivno... to ja kod sebe nikad nisam nasao.. ja se samo preplasim na smrt i cekam ko glineni golub, da me odstrele... valjda sam slab psihički, šta li... imam druga, majka mu ima rak, dojke pa limfni čvorovi. a on.. ko stena. a otac mu umro pre 20 godina... njega kad vidim, sramota me i da zinem, kamoli da se pozalim... mislim se, sta ja tebi pricam, tebi gore nego meni 10x, i ja sad treba da ti kukam...
al eto, neki ljudi jaki, neki nisu.. ja nazalost nisam. mnogo mi trebalo to da shvatim, a nikad nisam ni bio nesto narocito blizak s roditeljima, ne zivim s njima vec 15 godina...
a i uopste se ne razumem u te lekove, alkohol sam pio, i podnosim ga dobro (na zalost, inace bi mi trebalo manje da zaspim :) ), ali lekove nikad. i sad tako, pitam tu i tamo pa mi kazu probaj ovo, probaj ono... slaba vajda.. al eto, stvarno lakse kad se cavrlja sa nekim...
inace sam ored mojima sav u fazonu, ma ajde ljudi, sta je tu je, gledamo najbolje, borimo se, nismo jedini, bice to dobro, sav pun sebe... a u sebi... nema me nigde... :)

hvala ti :)


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 9:43 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Sre Jun 24, 2009 1:51 pm
Postovi: 1352
da, trenutno...jedino sta mogu da ti kazem jeste da to ne vodi nicemu, da jednostavno stvari moraju da idu svojim tokom a ti svojim "trzavicama" ne mozes nikome pomoci, moras na drugi nacin to da uradis, kad ti se cale operise otidi kod psihologa mada ne bi bilo lose da odes sto pre jer posle postoji mogucnost da ne odes(sutra cu, sutra cu... :) )...karcinom je borba gde svi moraju biti jaki, mislim da su svi ljudi jaki samo sto neki imaju to urodjeno a neki se posle ocelice...
ako i nisi bio toliko blizak ipak moras da se brines o njima, znas sve...doduse, sto ja pametujem kad znas mnogo bolje od mene sve to.. :)
ne znam u kakvoj si kondiciji, probaj da odes negde da se istrcis ili da se smoris fizicki ko vo, pa onda da legnes da odspavas...sa neke strane mozda i nije lose sto tako mislis, drugima dajes vetar pa ce im biti lakse da plove, da se izbore... :) verovatno si jos uvek u soku, treba tu vremena da prodje...mene je sastavilo posle jedno godinu ipo-dve(od saznanja od cega bolujem) sve to, tek sam onda skontao kako je moglo biti, nimalo lep osecaj...ali sam pregurao i to i sad sam ok... :)


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sre Nov 09, 2011 11:33 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Ned Dec 12, 2010 3:10 am
Postovi: 29
tile7 je napisao:
pa jes, stvarno lakse, bar trenutno. ma sve bi bilo jos bolje, samo kad bih mogao nekako noc da preskocim. strah me da legnem, znam da cu da se probudim u pola noci i da krenem da motam po glavi...
taj deo, to, misli pozitivno... to ja kod sebe nikad nisam nasao.. ja se samo preplasim na smrt i cekam ko glineni golub, da me odstrele... valjda sam slab psihički, šta li... imam druga, majka mu ima rak, dojke pa limfni čvorovi. a on.. ko stena. a otac mu umro pre 20 godina... njega kad vidim, sramota me i da zinem, kamoli da se pozalim... mislim se, sta ja tebi pricam, tebi gore nego meni 10x, i ja sad treba da ti kukam...
al eto, neki ljudi jaki, neki nisu.. ja nazalost nisam. mnogo mi trebalo to da shvatim, a nikad nisam ni bio nesto narocito blizak s roditeljima, ne zivim s njima vec 15 godina...
a i uopste se ne razumem u te lekove, alkohol sam pio, i podnosim ga dobro (na zalost, inace bi mi trebalo manje da zaspim :) ), ali lekove nikad. i sad tako, pitam tu i tamo pa mi kazu probaj ovo, probaj ono... slaba vajda.. al eto, stvarno lakse kad se cavrlja sa nekim...
inace sam ored mojima sav u fazonu, ma ajde ljudi, sta je tu je, gledamo najbolje, borimo se, nismo jedini, bice to dobro, sav pun sebe... a u sebi... nema me nigde... :)

hvala ti :)


Razmazen si.Imala bih puno toga da ti kazem ali se uzdrzavam.Kad budem imala malo vise vremena...Posto sad zurim da se vratim kod tate koji ima jako losu dijagnozu i prognozu ali nemam nista od toga da klonem duhom.U svakom slucaju pozdrav!


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Čet Nov 10, 2011 11:07 am 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Pet Dec 29, 2006 6:25 pm
Postovi: 30
Ma ne uzdrzavaj se.
U soku sam i ne umem da se ponasam. Ne znam kako.
Razmazen? Verovatno. Svasta covek sazna o sebi u par dana.
Imao sam do sad u zivotu srecu da nisam ni imao ozbiljne probleme, samo sam mislio da su ozbiljni.
Hvala na savetima, i na kritikama. Stvarno.
Samo pokusavam da na brzinu naucim kako da se ponasam.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Pet Nov 18, 2011 11:28 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Sep 24, 2011 5:50 am
Postovi: 69
Hteo sam nesto da napisem ovde ali sam se dugo dvoumio...
Ipak prelomio sam,pa se nadam da cete me razumeti.
Naime otac mi je umro 7.11. i u startu mi je to bilo nekako ocekivano iako smo se borili maksimalno u zadnje dve godine.
Otisao je tiho ,ugusio ga je slajm i voda iz pluca. Pokusao sam da mu masiram grudi i da mu dam vestacko disanje,ali mi nije poslo za rukom da ga povratim... :(
Da zanemarim okolnosti u kojima se nalazim(nemam posao,majka mi je isto bolesna,dugovi do grla,krediti,racuni-ali tako je to kad se borite sa bolescu),okolnosti su takve kakve jesu- primetio sam nesto kod sebe sto polako pocinje da me izludjuje.
Moj otac mi sve vise i vise nedostaje. Ma da ne pomislite da sam lud ili debil,imam skoro pedeset godina,nisam ni plakao na njegovoj sahrani,niti umem niti mogu da se tako emocionalno otvorim,ali jednostavno toliko mi nedostaje da sve vise osecam neki strah u sebi. Kao da gubim volju da nastavim dalje,a moram dalje,svestan sam toga. Imam majku koja je bolesna i koja je senilna,slabo govori,potreban sam joj,a ja se gubim kao balavac.
Ne znam zasto sam ovo napisao,ali zadnjih par dana se jako lose osecam. Da li je to u meni sad tek sazrela ta realnost da mog oca vise nema? Da li mi se tek sad javlja taj sok ili stres? Ne znam,samo imam potrebu ovo nekome da kazem,a nisam imao kome osim ovom sajtu. Ma koliko god to iracionalno izgledalo.
Ne znam ni da li ce mi sada biti lakse. Ponekad mi dodje da se izvristim iz sveg glasa.
I stvarno se trudim da budem jak. I bio sam jak do pre par dana kada me je sve ovo nekako sustiglo.

Oprostite ako sam nekoga ovim uznemirio,ali stvarno nemam kome da se obratim. Razgovarao sam sa lekarom,oni mi daju bensedine. Nisam uveren da je to resenje. :(
Nadam se da ce me proci,ali ponekad mi je taj nedostatak oca strasno bolan,gotovo opipljiv bol koji ,cini mi se,preti da me obuzme.
Oprostite ,molim Vas,ali ako se neko ikada osecao slicno molio bih da mi kaze sta da radim...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sub Nov 19, 2011 2:11 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Pet Jan 18, 2008 7:10 pm
Postovi: 331
Moj tada je umro pre dve godine. Par meseci kasnije ja sam dobila rak. To je za mene bio toliki sok, da je organizam morao da odreaguje.Ne znam sta da ti kazem...nije mi lakse dve godine kasnije...sto vreme prolazi tata nedostaje sve vise, ali ja nisam nikad prihvatila da verujem da njega vise nema. Ja zamisljam da je on jos tu, na putu...mogu lepo , u svojoj glavi da ga vizuelizujem svaki dan...da ga cujem. Na grob uopste ne idem. Neko ce reci da je to strasno, i ja znam da jeste, ali to je moj nacin da se nosim sa tim. MOras ici dalje. Znaj da je tvoj tata uvek pored tebe. Ja zaista verujem u to - a nisam luda ( dobro jesam, ali to je vec neka druga prica:)
Drzi se...i veruj u onu da je smrt neproverena informacija !!


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sub Nov 19, 2011 3:43 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Pon Feb 02, 2009 7:49 pm
Postovi: 200
Lokacija: novi sad
Svako od nas reaguje razlicito na odredjene teske situacije u zivotu. Ali to ne znaci da smo ludi.
Kako moze biti lud covek koji oseca ljudsku bol za voljenom osobom.
A ti si emocionalno zatvoren, kako sam kazes, pa je samim tim bol jaca, te bi bilo dobro ako bi imao neku osobu kojoj mozes da se otvoris i iskazes sva osecanja koja te muce.
Ako ne postoji takva osoba, moze i ovaj forum, sto da ne.
Nisam ni ja pristalica bensedina i drugih opijata, koji samo otupljuju, ali bol i dalje ostaje.
Normalno je da tugujes za ocem i to cini koliko god ti je potrebno, jer ce ti biti jos gore ako to potiskujes.
Nadam se da ces se izboriti sa svim tim osecanjima i nemoj misliti da si nenormalan, niti da nam se izvinjavas za nesto sto je normalno.
Sve najbolje.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sub Nov 19, 2011 9:00 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Sub Okt 16, 2010 9:59 pm
Postovi: 47
Бадуле,
то што вас стиже туга, бол, недостајање, је нормално. И ја сам имала скоро 50 година када је од канцера умро мој отац. Боловао је целу годину, а и 6 година пре тога је први пут добио ту болест. Било је јако тужно и тешко, јер се понашао нормално, није нас намучио, отишао је тихо, трудећи се да нас што мање мучи, иако је имао метастазе и био у боловима. После годину дана, исто тако тужно и тешко болесна умрла је и моја мајка. Била сам много, много тужна, јер сам имала дивне родитеље. Тешко сам поднела и њихову болест, а камо ли смрт. И данас ми је тешко због ненаметљивог начина на који су отишли. Једном је неко рекао да родитељи исказују љубав деци и тиме што их у старости и пред смрт не намуче. Моји као да су се трудили да ме што више поштеде. Али, тада ни они а ни ја нисмо знали да то неће бити мој задњи бол, и да ћу имати прилике да патим много страшније. Јер,15.10.2009. је умро мој вољени једини син. И он је боловао читаву годину, и понашао се још храбрије од моца оца. О болести уопште није причао. Знао је да нема шансе, јер је боловао од Нон-Ходгкиновог лимфома и акутне лимфобластне леукемије, а имао је и метастазе на десној бутини, али је био апсолутно сигуран да ће се излечити, и веровао у то до задњег свог свесног тренутка. Јако сам поносна на мог храброг, достојанственог сина. Отишао је тако храбро како ја не бих могла, вероватно бих већ тражила да идем кући или тако нешто. Знао је да умире, а ни једну реч о томе није проговорио, нити је покушао да се опрости од нас. Шта да вам кажем, прошле су две године од његове смрти, и туга не пролази, само је још већа. Ова година ми је тежа него прошла. Јер, што више време пролази то више он недостаје. А и тешко ми је кад сретнем његове другове на улици, веселе, здраве - увек помислим на њега. И кад однекуд чујем било какву музику расплачем се, јер музика је била његов живот, а откад је умро уопште више не слушам ништа. И кад погледам у небо, увек мислим на њега, јер је много волео да фотографише небо и облаке, чак и ноћу. И сваки залазак сунца ме подсети на њега, и .... Могла бих до ујутру да набрајам шта ме све подсети на њега и растужи, расплаче. Али, иако сам мислила да срце неће издржати на сахрани и да ћу умрети од туге, нисам. Ето, живим и даље и морам да функционишем. Како, то само ја знам. И најобичније обавезе су ми сада велики напор, али морам. Имам кћерку и мужа, па због њих морам и ја да се трудим. Тако ћете и ви, имате болесну мајку, па ћете морати да бринете и даље о њој, она сада има само вас. А верујем да ће вас они уобичајени проблеми с недостатком новца и дуговима тек натерати да се ангажујете око решавања тих проблема и вратити у нормалу, иако све изгледа безнадно. А покушајте и да се окренете вери, можда вам помогне.
Све најбоље,
Мила


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: prijatelji
PostPoslato: Sub Nov 19, 2011 10:40 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Sep 24, 2011 5:50 am
Postovi: 69
Hvala Vam svima.
Svestan sam da svako ima svoju neku tragediju i da zivot ne moze ili cak nikad nije ruzicast.
Zato sam se toliko i iznenadio sto me je to tako obuzelo.
Borim se ,naravno da se borim. A ovaj post koji sam napisao dao mi je snagu,valjda zato sto sam se nekom otvorio.
Verujem da oboleli moraju da razgovaraju sa psihologom,a takodje i njihove porodice.
Svima Vam zelim sve najbolje i puno snage da izdrzite... Isto kao i sebi sto zelim.
Ova je bolest ljudsko prokletstvo,valjda,ubija nas sve na najgori nacin.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 2491 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1 ... 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140 ... 167  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: