Tema je nekoliko godina stara , al evo da dodam svoja iskustva.
Imam razrokost od ranog detinjstva,levo oko bezi ka nosu, roditelji su probali , ja sam se odupirao i posle izvesnog vremena su digli ruke od mene jer sam lomio naocare , nisam hteo da ih nosim itd itd
U zivotu mi nije puno smetalo, mada sam bio svestan te razrokosti i nacina na koji su me neki ljudi posmatrali, rekao bih da je vise smetalo ljudima oko mene nego meni samom i odbijao sam predloge nekoliko prijatelja da odem na operaciju i "popravim" to levo oko.
Naravno, ponekad bi me hvatala kriza i depresija, padao sam u alkoholizam i pored divne supruge i dece, koja, na moju veliku srecu, ni jedno nemaju probleme sa paralelnoscu svojih ociju. Secam se, pred svaki porodjaj svoje supruge koliko sam bio nervozan i koliko sam se, kad sam bio potpuno sam, molio Bogu da deca ne naslede od mene tu moju razrokosti i koliko sam bio zahvalan kada bih uocio da imaju normalan pogled.
Tek oko svoje 35 godine pocinjem ozbiljno da razmisljam o operaciji, posle razgovora sa jednim musterijom koji je primetio moje neprestano spustanje pogleda i nemogucnost odrzavanja kontakta oci u oci sa njim. Rekao mi je da se dobro zagledam u njegove oci i da mu kazem da li primecujem bilo kakvo odstupanje u njegovom pogledu. Odgovorio sam negativno, da ne vidim, i onda mi je on rekao da je on bio razrok i to mnogo vise od mene ali da su doktori uspeli da mu isprave vid i da je s vremenom naucio da pogleda ljude u oci bez onog poznatog, za nas razroke veoma cestog, obaranja ociju.
Od tada pocinje moje povlacenje u sebe i sve cesce razmisljanje o operaciji, i pored posla i velikih obaveza probao sam da se informisem ali nikako nisam mogao da napravim taj prvi korak da odem kod ocnog lekara, a sem estetskog izgleda, odnosno te vidljive razrokosti, nisam imao drugog razloga jer mi je vid, po mom nekom merilu, bio u redu.
Ustvari , posto sam zbog te razrokosti bio veoma stidljiva osoba, nikad ni sa kim nisam mogao da pricam o tome sem sa svoja dva druga, cak ni sa svojom suprugom, i bilo mi je nezamislivo da odem kod lekara da objasnim svoj problem i zelju za operacijom, sve dok jednog dana nisam prolazio pored ordinacije privatnog ocnog lekara i kazem sebi: sad ili nikad i udjem unutra.
Posle mog ulaska stvari su se odvijale neverovatnom brzinom, doktorka je bila prijatna i profesionalna, objasnila mi je da je vid u desnom odlican ali da u levom oku ne moze da se popravi i da moze da se uradi estetska operacija, na koju ja pristajem, salje me na opsti zdravstveni pregled, i organizuje mi pregled i operaciju kod ovde pomenutog doktora za dva dana. Supruzi kazem da idem na iznenadan sluzbeni put i dan kasnije posle pregleda kod doktora Brane,on me operise u privatnoj klinici. Tada mi je bilo 42 godine.
Konacno, posle toliko godina uspeo sam da pobedim sebe i da se podlozim operaciji. Nije me interesovalo nista drugo sem da mogu da pogledam muskarce i zene ravno u oci bez stida zbog tog mog oka koje je odstupalo nekih 7-8 mm u stranu ka nosu.
Kad sam se probudio posle operacije nije bilo bola, ali kao sto neko rece, kao da je oko bilo puno trnja i svako pomeranje na bilo koju stranu se osecalo kao da to trnje cepa oko
U mom pre operativnom uzbudjenju nisam ni pitao doktora kako ce to sve izgledati posle operacije ali je izgledalo mnogo gore nego sto sam mislio i nije bilo moguce sakriti crveno, krvavo oko kad sam se vratio kuci. Tada sam prvi put rekao svojoj supruzi sta me je mucilo svih ovih godina i sta sam uradio na sta je ona zaplakala.
Elem,oporavak je isao veoma brzo, posle nedelju dana je nestalo ono neprijatno trnje, i onda je oko pocelo da se polako cisti. Bilo je duple vizije ali je to bilo beznacajno u odnosu na ono sto sam dobio. Doktor Brana je objasnio da ce povremena dupla slika, koja nije bila velika smetnja, otici posle nekog vremena , posto mozak reprogramira sebe, sto se i desilo.
Ne mogu tacno da se setim kada se sve iscistilo, ali se secam da mi je supruga posle jedno 3-4 nedelje rekla da su mi oci popuno paralelne i da joj izgledam drugacije nego pre
Zbog prezauzetosti nikad se nisam vratio na pregled kod doktora Brane ali sam mu bio zahvalan do neba i tih dana, mesec dana posle operacije, po prvi put u zivotu sam bio stvarno srecan.
Od operacije je proslo 6 godina,poceo sam da nosim naocare, levo "problem" oko mi se malo vratilo ka nosu, i opet sam malo razrok ali ne u meri u kojoj je bilo, on mi je to rekao i naznacio u prvom pregledu, i da ce u tom slucaju biti potrebna jos jedna operacija, ali zbog mog premestaja iz zemlje i neredovnog dolazenja u Srbiju nikako ne mogu da smognem snage i da nadjem vremena da se ponovo podvrgnem operaciji koja vraca samopouzdanje.
Moja preporuka roditeljima, terajte svoju decu ako vidite i najmanji problem sa razrokoscu i nemojte da ih zalite a ne zalite ni vreme ni novac dok se pogled ne ispravi.