Evo i mene da vam se pridruzim, nekako mi je lakse da sa nekim prozborim koju rec. Gordy, svaka ti cast na upornosti i disciplini, bogami je tesko sve uklopiti (smene, drustvene obaveze, pa svaki put i za najobicniji bris nekada i celo pre podne...).
Ja sam se svojoj doktorci zalila jos u januaru da vise od sest meseci pokusavamo i nista, a ona mi je na to rekla, ha, pa sta ti mislis, to moze kad ti hoces, e pa ne moze i ja sam svoje tri godine pravila. I rece mi da se vratim za jos sest meseci pa cemo videti. I posle sest meseci, odem ja opet, uradi ona meni briseve i papa test, i dade mi uput za hlamidiju, ureaplazmu i mikoplazmu a MM da uradi spermogram i spermokulturu. Pa posto sam ja naravno bila azurnija od njega, meni otkriju hlamidiju. Onda nas je moja doktorka lecila sa dovicinom, uz neku polusaljivu opasku da treba da promenim decka
. Nije mi prijao taj komentar, jer nista smesno nisam videla u hlamidiji, cak sto vise bas sam bila tuzna i zabrinuta zbog postojanja iste. Pa ljudi, niko mi nikad nije rekao da treba da se proverim na hlamidiju iako redovno idem kod ginekologa, narocito zbog pojave ranice na grlicu materice pri izlasku iz puberteta. Od tada mi na kontrolama stalno govore kako grlic izgleda osetljivo, cak mi jedna doktorka rece kao da si tri puta rodila i jednom abortirala (nakon cega sam naravno plakala nekoliko dana). Ja eto, ubedjena da je dovoljno to sto se redovno javljam svom lekaru, da ce mi eto oni reci sta treba raditi, nikad se nisam ni informisala vise oko toga.
Elem, pomogao je nama dovicin, MM tek onda uradi spermogram i spermokulturu i sve je i vise nego dobro. Sada je na redu HSG, ali ja kao za inat pravo ni od kuda dobih pre par dana blagu urinarnu infekciju koja je za par dana vrlo burno zahvatila bubrege. I sad pijem antibiotike i pitam se da ako uspem da dodjem do sterilne urinokulture do sledece menstruacije, sto je izvodljivo, da li treba da radim HSG ili da iskuliram jedan mesec? Nesto me sve to plasi, a i namucili su me bolovi u bubrezima, pa sam bas
.
Naravno, poslusacu svoju doktorku, sutra bi trebalo da idem kod nje, a mrsko mi je da je bilo sta pitam, belo me gleda i uvek zuri, razgovara sa sestrom kao da nisam tu i kao da ja sama znam sta treba raditi samo eto da mi ona da uput. Nije da nemam poverenja u nju, samo nekad sam bas umorna od...sramota me da kazem borbe, ljuti se bore mnogo duze i vise od mene, pa ne kukaju.
Pozdrav, pa ako neko ima neko slicno iskustvo, meni ce znaciti svaka rec.