Mogu li i ja da dam svoje misljenje?
Ja sam, kao i moja sestra (mladja), rodjena u ... pa nazovimo to normalnim uslovima... Obe smo iz istog braka. Zivele smo srecno sve do 9. maja 2004. godine kada je nas otac (koga nikada nije zanimalo da se bori za svoje potomstvo) otisao i razveo se od mame. Zasto? Zato sto je hteo da zivi mladalackim zivotom. Sex, kuche, nova zena... Sve je tu uletelo. Podrsku je imao od svoje majke i oca (bake i dede koji su nas iskljucili iz testamenta). Mama je nakon par meseci naisla na nekog coveka koji je zaista bio nesto posebno za nju, bio je nezan i sve, ali... Sestra i ja nismo htele da cujemo za njega. Znale smo da bi nasa mama bila srecna i da bi se nekako izvukla iz depresije, ali nismo htele ni da cujemo, jer je uvek postojala svest o tome da to nije nas otac, zar ne? Medjutim, otac je sve manje para davao, a zivot je postajao sve komplikovaniji kako smo sestra i ja odrastale. Ranije smo imale letovanje po mesec dana i zimovanje 2 nedelje, a sada jedva da i za ples koji je skoro za dz imamo.
Razmisli o svom detetu i o tome kako bi njemu bilo da (ne daj Boze) dospes u ovakvu situaciju. Zamisli kako bi bilo kada bi ga neko pitao "a gde ti je cale?" a ono samo slegne ramenima u stilu
.
A ako ti je toliko zapelo da imas i to drugo dete, gledaj onda da to bude sa nekim ko ce kasnije tu decu moci da obezbedi za sva vremena. Ovde je surovi kapitalizam, i jedva se zivi, osecam to na svojoj kozi iako imam 19 godina. Svaki dan se budim sa tim da prezirem oca i svaki dan lezem s pitanjem "sta ce biti samnom i mojom sestrom?"
Misli na decu/dete!!!
Pozdrav