Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 1381 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 93  Sledeća
Autor Poruka
 Tema posta:
PostPoslato: Pet Jan 23, 2009 8:18 pm 
OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Pet Dec 24, 2004 7:22 pm
Postovi: 2202
Lokacija: Nemacka
I ja se slazem da je psiha verovatno oblast na kojoj treba raditi.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Pet Jan 23, 2009 10:13 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Pet Jan 25, 2008 10:00 pm
Postovi: 309
B.M.V., ja sam dobila dijagnozu u 32. godine, ima tome tacno godinu dana. Mogu da ti kazem da sam svoju situaciju dozivela identicno kao sto je ti opisujes. I ako nemam medicinsko obrazovanje, informisala sam se na sve dostupne nacine. Internet, strucna literatura (naravno da deo sa interleukinima i i HLA ne pretendujem da razumem :lol: ), a i dragi doktor mi je pomogao da se suocim time sto mi je pokazao moj snimak. Hocu da kazem da sam savrseno bila svesna svega onoga cega si i ti kao student medicine. Pa, moja koza je u pitanju.
Jako, jako tesko sam ovo dozivela. Nisam imala nikakav parametar kako da prihvatim situaciju. Krenula sam da vidim sta je uzrok mojih dugogodisnjih tegoba pod uverenjem da ce nalazenje uzroka dovesti do lecenja i kraja problema. Slomilo me je saznanje o NEIZLECIVOSTI. Nemam nacin da opisem svoja osecanja. Perspektiva tempirane bombe u organizmu, neizvesnost, lekovi za stalno, moguca ispoljavanja na drugim organima, rizici ... Cinjenica da nikada vise u zivotu necu biti mirna kada me zaboli stomak, i necu znati da li je uzrok ova bolest, ili nesto sasvim trece...
Na spolja - negiranje moje situacije od najblize okoline (podrska jedino od moje ljjubavi). Umanjivanje i dokazivanje da mi nije nista :x . Potpun nedostatak razumevanja i izostanak bilo kakvog prilagodjavanja roditelja, rodbine. Posebno izostanak bilo kakve ljudskosti, saveta, pomoci ili razumevanja od strane lekara u rodbini (na dan dijagnoze tetka sa doktoratom medicine zove moju majku da joj prica neku anegdotu pa se zajedno smeju). Mnogo, mnogo nebuloznih izjava koje su me dovodile i dovode me do besa. Od lekara - neresavanje drugih mojih zdravstvenih problema zbog Kronove bolesti. Odbijanje od nutricioniste. Nemogucnost da nadjem psiholosku pomoc u drzavnim ustanovama. Konkretno, nudili su mi samo lekove, i ako sam izricito rekla da ih ne zelim, nikakav savet, ni rec ljudska ili profesionalna... Cim ima vise od jednog zdravstvenog problema, lekari kao da vise ne funkcionisu. Opsta praksa ne zeli da preuzme odgovornost da mi prepise obicne antibiotske injekcije kada mi trebaju... Problemi sa dobijanjem uputa, npr gastro mi zakaze danas za sutra, a opsta praksa nece da me primi da bih dobila uput. Osecala sam se razlicita od ostalih, od zdravih i nisam zelela susrete sa prijateljima. Takodje, nisam znala kako da se postavim, kome da kazem. Jedno vreme sam se osecala toliko zigosano da sam imala potrebu da to kazem svima, naravno nisam to i cinila, ali negde nepotrebno i jesam...
Ono u sta sam bila sigurna je da mi trebaju otvorene oci, suocavanje. Znaci, ne da me neko umiri antidepresivima, pa da prespavam...jer to ne moze da se prespava, nije izvan nas. Nego bas da se suocim, ali, nisam imala predstavu kako to da uradim. A da pri tom ne bude bezanje, zaborav, nego bas, bas SUOCAVANJE.
Sta da ti kazem...Bojis se, onda vidis da pored tebe ima i drugih. I na njihovom primeru shvatis - da se sa tim zivi. Skoluje, voli, radi... Hrabro, uspesno...To nije kraj. To nije prezivljavanje, to je ZIVOT.
Sta je dijagnoza - ona nije trenutak od kada je bolest nastala. Zasto bi onda bila trenutak ocaja. Ona je samo pomogla da saznamo to sto smo vec imali, ali ga nismo ovako tragicno dozivljavali. Kada znamo, mozemo da preduzmemo sve dostupno sto nam moze pomoci. Dobiti dijagnozu je dobro, a ne lose. Bolest je neprijatelj koji je vec bio sa nama, a sada kada mu znamo ime, mozemo uspesnije da se sa njim nosimo.
Takodje, pristup koji je meni dobar je sledeci. Cinjenica je da u zivotu nema nikakve sigurnosti, ni za koga na svetu. Ni za cvetic, ni za planetu, ni za coveka...Bilo kome moze svake sekunde da se desi bilo sta, smrtni smo i osetljivi. Medjutim, ljudi cesto zive nesvesni ove cinjenice. Ona je jednostavna, strasna, ali je istina. Razlika izmedju osobe koja dobije hronicnu dijagnozu, i osobe koja je zdrava je ta sto smo mi prisiljeni da toj cinjenici pogledamo direktno u lice. Nama je istina o prolaznosti i nesigurnosti egzistencije gurnuta u oci. Naravno, neces svakog trenutka svog buduceg zivota biti toga ovako jako svesna. Ali, u pocetku saznanja za bolest hoces, i to boli, ali, veruj, nema razlike izmedju tebe i ostalih ljudi, ni drugi nemaju nikakvu garanciju kako ce im biti. Niti ti imas presudu da ce ti obavezno biti jako lose. Borices se da ne bude tako.
Eto, ja sam prvo bila ludha, uspanicena, dezojrentisana, na izvestan nacin autodestruktivna. Sledeci koracic je bio mali odmak od svega i odlazak na Fest. Sedela sam po bioskopima i osecala se razno-razno. Kapak mi je podrhtavao, plakalo mi se na mestima koja nisu za plakanje...Pomoglo je da se odmaknem. Razgovarala sam i sa jednom privatnom psihoterapeutkinjom, samo jedan put, ali mi je pomogla da saberem fokus, da suzim svoje misli na najkonkretnije. I sada se toga rado secam. Pomoc mog dragog, njegova upornost da me izvuce, da me zastiti i bude uz mene je posebno znacila.
Da ti pomenem da su kod mene u isto vreme dijagnostikovali i insulin rezistenciju, bukvalno iste nedelje. Prica sa lecenjem ir je stala zbog Kronove bolesti, a neizvesnost ostala. Takodje, par meseci od dijagnoza me je fizijatar uvukao u pricu oko sumnje na multipleksklerozu i ko zna sta jos - jer su mi se na pregledu tresle ruke. A onda je svaki lekar kod koga sam oko toga isla sirio pretpostavke i slao me dalje i dalje. Ne mogu da kazem nista lepo o vecini njih, uvukli su me u nesto jezivo, dok sam psiholoski bila najranjivija. Na jedinu stvar za koju sam zelela odgovor - da li mi je potrebno lecenje insulin rezistencije, da li je zaista imam, i da li ce to imati bez lecenja posledice po moju mogucnost da budem majka, nisam dobila odgovor. Zato su me gurali u druge besmislene stvari. Zaista ogroman pritisak i strah, strah. Kada sam shvatila kuda to vodi, sama sam rekla dosta. Ne pisem ovo da bih ti dokazala da mi je bilo gore nego tebi, nego da bih ti pokazala da svakako mogu da razumem kako se osecas. I da ce ti biti neophodna pauza od lekara, pretraga i lekarskih tema u jednom momentu (ne racunajuci tvoje ispite :wink: ).
Ne mogu da kazem da se kockice sloze preko noci, niti da su se sada slozile do kraja. Ali, posle godinu dana, posle povremenih neprijatnih vracanja strahova oko zdravlja kada mi se nesto dogodi... negde se u sebi mirim. Lakse je, i nemam vise potrebu da o sebi mislim - ja sam ta i ta i imam kronovu bolest.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Pet Jan 23, 2009 10:14 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Pet Jan 25, 2008 10:00 pm
Postovi: 309
B.M.V., ja sam dobila dijagnozu u 32. godine, ima tome tacno godinu dana. Mogu da ti kazem da sam svoju situaciju dozivela identicno kao sto je ti opisujes. I ako nemam medicinsko obrazovanje, informisala sam se na sve dostupne nacine. Internet, strucna literatura (naravno da deo sa interleukinima i i HLA ne pretendujem da razumem :lol: ), a i dragi doktor mi je pomogao da se suocim time sto mi je pokazao moj snimak. Hocu da kazem da sam savrseno bila svesna svega onoga cega si i ti kao student medicine. Pa, moja koza je u pitanju.
Jako, jako tesko sam ovo dozivela. Nisam imala nikakav parametar kako da prihvatim situaciju. Krenula sam da vidim sta je uzrok mojih dugogodisnjih tegoba pod uverenjem da ce nalazenje uzroka dovesti do lecenja i kraja problema. Slomilo me je saznanje o NEIZLECIVOSTI. Nemam nacin da opisem svoja osecanja. Perspektiva tempirane bombe u organizmu, neizvesnost, lekovi za stalno, moguca ispoljavanja na drugim organima, rizici ... Cinjenica da nikada vise u zivotu necu biti mirna kada me zaboli stomak, i necu znati da li je uzrok ova bolest, ili nesto sasvim trece...
Na spolja - negiranje moje situacije od najblize okoline (podrska jedino od moje ljjubavi). Umanjivanje i dokazivanje da mi nije nista :x . Potpun nedostatak razumevanja i izostanak bilo kakvog prilagodjavanja roditelja, rodbine. Posebno izostanak bilo kakve ljudskosti, saveta, pomoci ili razumevanja od strane lekara u rodbini (na dan dijagnoze tetka sa doktoratom medicine zove moju majku da joj prica neku anegdotu pa se zajedno smeju). Mnogo, mnogo nebuloznih izjava koje su me dovodile i dovode me do besa. Od lekara - neresavanje drugih mojih zdravstvenih problema zbog Kronove bolesti. Odbijanje od nutricioniste. Nemogucnost da nadjem psiholosku pomoc u drzavnim ustanovama. Konkretno, nudili su mi samo lekove, i ako sam izricito rekla da ih ne zelim, nikakav savet, ni rec ljudska ili profesionalna... Cim ima vise od jednog zdravstvenog problema, lekari kao da vise ne funkcionisu. Opsta praksa ne zeli da preuzme odgovornost da mi prepise obicne antibiotske injekcije kada mi trebaju... Problemi sa dobijanjem uputa, npr gastro mi zakaze danas za sutra, a opsta praksa nece da me primi da bih dobila uput. Osecala sam se razlicita od ostalih, od zdravih i nisam zelela susrete sa prijateljima. Takodje, nisam znala kako da se postavim, kome da kazem. Jedno vreme sam se osecala toliko zigosano da sam imala potrebu da to kazem svima, naravno nisam to i cinila, ali negde nepotrebno i jesam...
Ono u sta sam bila sigurna je da mi trebaju otvorene oci, suocavanje. Znaci, ne da me neko umiri antidepresivima, pa da prespavam...jer to ne moze da se prespava, nije izvan nas. Nego bas da se suocim, ali, nisam imala predstavu kako to da uradim. A da pri tom ne bude bezanje, zaborav, nego bas, bas SUOCAVANJE.
Sta da ti kazem...Bojis se, onda vidis da pored tebe ima i drugih. I na njihovom primeru shvatis - da se sa tim zivi. Skoluje, voli, radi... Hrabro, uspesno...To nije kraj. To nije prezivljavanje, to je ZIVOT.
Sta je dijagnoza - ona nije trenutak od kada je bolest nastala. Zasto bi onda bila trenutak ocaja. Ona je samo pomogla da saznamo to sto smo vec imali, ali ga nismo ovako tragicno dozivljavali. Kada znamo, mozemo da preduzmemo sve dostupno sto nam moze pomoci. Dobiti dijagnozu je dobro, a ne lose. Bolest je neprijatelj koji je vec bio sa nama, a sada kada mu znamo ime, mozemo uspesnije da se sa njim nosimo.
Takodje, pristup koji je meni dobar je sledeci. Cinjenica je da u zivotu nema nikakve sigurnosti, ni za koga na svetu. Ni za cvetic, ni za planetu, ni za coveka...Bilo kome moze svake sekunde da se desi bilo sta, smrtni smo i osetljivi. Medjutim, ljudi cesto zive nesvesni ove cinjenice. Ona je jednostavna, strasna, ali je istina. Razlika izmedju osobe koja dobije hronicnu dijagnozu, i osobe koja je zdrava je ta sto smo mi prisiljeni da toj cinjenici pogledamo direktno u lice. Nama je istina o prolaznosti i nesigurnosti egzistencije gurnuta u oci. Naravno, neces svakog trenutka svog buduceg zivota biti toga ovako jako svesna. Ali, u pocetku saznanja za bolest hoces, i to boli, ali, veruj, nema razlike izmedju tebe i ostalih ljudi, ni drugi nemaju nikakvu garanciju kako ce im biti. Niti ti imas presudu da ce ti obavezno biti jako lose. Borices se da ne bude tako.
Eto, ja sam prvo bila ludha, uspanicena, dezojrentisana, na izvestan nacin autodestruktivna. Sledeci koracic je bio mali odmak od svega i odlazak na Fest. Sedela sam po bioskopima i osecala se razno-razno. Kapak mi je podrhtavao, plakalo mi se na mestima koja nisu za plakanje...Pomoglo je da se odmaknem. Razgovarala sam i sa jednom privatnom psihoterapeutkinjom, samo jedan put, ali mi je pomogla da saberem fokus, da suzim svoje misli na najkonkretnije. I sada se toga rado secam. Pomoc mog dragog, njegova upornost da me izvuce, da me zastiti i bude uz mene je posebno znacila.
Da ti pomenem da su kod mene u isto vreme dijagnostikovali i insulin rezistenciju, bukvalno iste nedelje. Prica sa lecenjem ir je stala zbog Kronove bolesti, a neizvesnost ostala. Takodje, par meseci od dijagnoza me je fizijatar uvukao u pricu oko sumnje na multipleksklerozu i ko zna sta jos - jer su mi se na pregledu tresle ruke. A onda je svaki lekar kod koga sam oko toga isla sirio pretpostavke i slao me dalje i dalje. Ne mogu da kazem nista lepo o vecini njih, uvukli su me u nesto jezivo, dok sam psiholoski bila najranjivija. Na jedinu stvar za koju sam zelela odgovor - da li mi je potrebno lecenje insulin rezistencije, da li je zaista imam, i da li ce to imati bez lecenja posledice po moju mogucnost da budem majka, nisam dobila odgovor. Zato su me gurali u druge besmislene stvari. Zaista ogroman pritisak i strah, strah. Kada sam shvatila kuda to vodi, sama sam rekla dosta. Ne pisem ovo da bih ti dokazala da mi je bilo gore nego tebi, nego da bih ti pokazala da svakako mogu da razumem kako se osecas. I da ce ti biti neophodna pauza od lekara, pretraga i lekarskih tema u jednom momentu (ne racunajuci tvoje ispite :wink: ).
Ne mogu da kazem da se kockice sloze preko noci, niti da su se sada slozile do kraja. Ali, posle godinu dana, posle povremenih neprijatnih vracanja strahova oko zdravlja kada mi se nesto dogodi... negde se u sebi mirim. Lakse je, i nemam vise potrebu da o sebi mislim - ja sam ta i ta i imam kronovu bolest.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 4:07 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
U pravu si, doktori su nemocni a to zna biti vrlo frustrirajuce (kao i pacijenti!). Radjene su neke studije na temu psihosomatskih karakteristika, ali se nije doslo do nekih znacajnijih korelacija...
Jedno tehnicko pitanje:je l idete svakih mesec dana po recept kod doktora ili postoji neki drugaciji nacin, da se izbegne to cekanje jednom mesecno?
koliko cesto proveravate krvnu sliku, crp?


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 4:21 pm 
OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Pet Dec 24, 2004 7:22 pm
Postovi: 2202
Lokacija: Nemacka
Idem kod lekara kad mi treba recept za lek ili ako mi je lose. Krvnu sliku proveravam svaka 3 meseca (zbog Azathioprina) inace ako mi nije puno lose cooliram i cekam dok osetim da ce stici bura....


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 4:26 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
Secam se momenta kad mi je lekar sopstio dijagnozu, lezala sam u bolnici zbog operisanog slepog creva a oni mi dosli sa dijagnozom. Bez ikakvog ustrucavanja, uvoda, samo su mi sunuli dijagnozu u lice, znajuci da ja znam sta to znaci. Prvo nisam mogla da verujem, a kad sam pocela da placem, pobegli su iz sobe i kroz par sati poslali psihologa koji mi je "lepo" objasnio da je to neizleciva, hronicna bolest, sa mnogobrojnim komplikacijama gde cu vrlo cesto i dugo lezati u bolnici! izem ti psihologa! Secam se da sam ga tada sazaljevala, kao i sve njegove buduce pacijente, tesko njima, kada posle razgovora sa njim hoces da se obesis...tad sam rekla da nikada necu biti takav lekar, tj prvo covek, pa onda strucnjak.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 5:43 pm 
OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Pet Dec 24, 2004 7:22 pm
Postovi: 2202
Lokacija: Nemacka
Ja sam za ovih 10 godina - bila 3 puta u bolnici (1xoperacija i 2xpracenje koliko je lose) i 3 puta u hitnoj. Mislim da bilans za 10 godina nije bas tako strasan (iako je Kron svo vreme aktivan).


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 8:30 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Jun 28, 2008 1:29 pm
Postovi: 56
B.M.V. koje si ti imala simptome???


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 9:40 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
Hmmm, kao grom iz vedra neba, valjda mi je tako tesko da se sazivim sa tim. Imala sam upalu slepog creva, ali ne klasicnu-bol u desnom donjem kvadrantu, bolan i na dodir, dijareju(sto je dif.dg. u odnosu na akutni apendicitis gde imas zatvor), i blago difuzan bol u stomaku, temperatura, jednog lepog jutra. Otisla sam kod doktora, koji mi je rekao da je upala jajnika i dao mi antibiotik, u kojem je pisalo inace da se kao nezeljeno dejstvo javlja bol u stomaku. i ja sam to tako revnosno pila, nije me toliko bolelo dole desno, a difuzan bol u stomaku je bio skoro iscezao, jer sam mislila da je to od antibiotika. kao prestala me temperatura, ali sve vreme se nisam osecala da nisam svoja, koza me je bolela i nisam bila bas zainteresovana za okolinu. Dok jednog dana nisam shvatila da imam temperaturu (a to su bili vrlo jaki antibiotici), nemam apetit, i kad legnem na ledja u donjem desnom kvadrantu imam izbocenje, kao da nesto raste iznutra. i onda sam otisla na hirurgiju, gde su videli da je apendicitis i odmah me operisali i jos mi izvadili parce debelog i tankog creva, zamalo pa je bio perforantni peritinitis (to je jako, jako losa stvar)...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 9:48 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Jun 28, 2008 1:29 pm
Postovi: 56
koliko si imala stolica dnevno,lkoliko ti je bila ta temperatura i da li ti je bol na desnoj strani bio konstantan???


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 9:55 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
Od tada nemam neke posebne simptome, u pocetku sam imala stolice posle svakog obroka, ali to se smirilo posle 6 meseci. Sad povremeno imam neki bol, koji vise ne znam je l to moja imaginacija ili je to nesto ozbiljno, naravno prokletstvo je to sto odmah pomisljam:joj, sigurno mi se napravila fistula! ili Imam stenozu, to je ileus!(opet vrlo opasna stvar-zahteva hitnu hirurgiju) trenutno imam perianalne fisure, koje znaju biti dosta zahtevne jer se ne zaceljuju, krvare hronicno-to je naravno problem od razvijanja anemije i ponekad bole...sad sam u panici od razvijanja analne stenoze, ne znam koliko dugo treba da traje fisura da se dese neki nepovratni oziljci, koji vode odredjenim komplikacijama.
kad sam premotala film unazad, setila sam se da sam ranije, unazad 6 meseci pre operacije imala osecaj nekog svraba i peckanja oko anusa. Naravno nisam pridavala veliki znacaj, ali sad znam da su to te perianalne fisure.
ako ne znas sta ti je, naruci se kod gastroentrologa i on ce znati sta treba da radis, nemoj da te ovde plasimo kojekakvim stvarima a da na kraju nemas nista!!!


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 10:05 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
Jedno je upala creva, koji sam ja imala i to je karakteristicno da ide sa visokom temp.(38 i vise) jakim bolom dole desno +povracanje, opste lose stanje, koje ja nisam imala. Za kronovu bolest je vise karakteristicno da ide sa dijarejom (tecna stolica, vise puta dnevno), blaga temperatura (oko 37-37,5)bol u srednjem delu trbuha(oko pupka) i oko terminalnog ileuma, tj slepog creva to je dole desno. Ali, sa druge strane to mogu biti i znaci nekog crevnog virusa, koji je ove jeseni i zime dosta prisutan, naravno ako traje do 7 dana, ali sve sto traje duze mora se proveriti. Idi kod gastroenterologa, i recu mu sve sta ti je, on ce znati sta da radi.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 10:05 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Jun 28, 2008 1:29 pm
Postovi: 56
ma ja sam 10.04.2008 sam radio sigmoidoskopiju i nalaz je bio sledeci-anus i periamalna regija b.o.Rektum odrzanog lumena,sluznica glatka,sjajna,sa vidljivim crtezom krvnih sudova,bez ulceracija i vegetanih promena.Sigma izvijugana,spasticna.Aparat plasiran do 60 cm.Pri izvlacenju aparata zapaza se venac unutrasnjih hemooroida 2 stepena delom erodirane sluznice.Dijagnoze:Syndroma intestini irritabilis , Nodi hemorrhoidalis.
i sada sstalno razmisljam da li nemma pocetak kron aili Uc jer mi je pocel ai desn astrana ponekad da sevne,imam puno gasova pa me i oko besike boli sve dok ih ne izbacim,temp mi nekad dodje do 37 sa 2 ,jako se brinem.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 10:16 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Čet Jan 22, 2009 9:07 pm
Postovi: 30
pa sta ti je rekao gastroenterolog, je l te narucio na kontrolu, dao ti neku terapiju, uzeo biopsiju, patohistoloski nalaz???ovaj nalaz nista ne govori, sem postoji nesto al se ne zna sta, sem da imas hemoroide. I sta radis od aprila???


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Jan 24, 2009 10:28 pm 
OffLine Stalni član Stalni  član
Pridružio se: Sub Jun 28, 2008 1:29 pm
Postovi: 56
rekao mi je da nemam krona ni uc ,zbog jakih spazama koje sam imao nisam mogao da izdrzim celu kolonoskopiju.pijem rudakol 3x1 ,nemam prolive,imam svaki dan stolicu,formiranu,bez krvi i sluz ponekad,imam apetit,krvna slika mi je dobra.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 1381 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 93  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 26 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: