Referentne vrednosti se odnose jedino na jutarnje vrednosti i to posle perioda 'gladovanja od 12 do 16 sati, tako da pojedinacno popodnevno odredjivanje glukoze u krvi nema nikakvu dijagnosticku vrednost.
Sledi tekst koji Vam moze pribliziti znacaj odredjivanja glukoze u krvi i sta sve moze da utice na njeno povecanje ili smanjenje:
Koncentracija glukoze u krvi regulisana je lučenjem hormona: insulina, glukagona, hormona rasta, tiroksina, adrenalina. U normalnim uslovima merena natašte pre obroka, ona se kreće u punoj krvi od 3,4 do 5,5 mmol/L, a u serumu od 3,8 do 6,1. U uslovima šoka, gladovanja ili stresa, dejstvom adrenalina, ACTH, glikokortikoida i tiroksina, dolazi do porasta koncentracije glukoze. Njen porast kod dijabetes melitusa je posledica nedovoljnog delovanja insulina.
Hiperglikemiju srećemo kod:
1. pojačanog lučenja adrenalina:
• teške opekotine,
• feohromocitoma,
• šoka,
• stresa,
2. pojačanog lučenja hormona rasta:
• gigantizam,
• akromegalija,
3. pojačanog lučenja tiroksina:
• hipertireoza,
4. nedostatka insulina:
• akutni i hronični pankreatitis,
• karcinom pankreasa.
Sa druge strane, hipoglikemija predstavlja stanje u kome je nivo glukoze u krvi manji od 2,2 mmol/L ili u plazmi ispod 2,5 mmol/L. Nalazimo je kod:
1. povećanog stvaranja insulina:
• insulinoma,
• hiperplazije β-ćelija pankreasa,
2. smanjenog izlučivanja hormona koji su antagonisti insulinu:
• Addisonove bolesti,
• hipopituitarizma,
3. akutnog hepatitisa,
4. ciroze jetre,
5. metastaza u jetri,
6. toksičnih oštećenja jetre,
7. nepravilne erapije dijabetes melitusa,
8. urođene greške u metabolizmu glikogena usled nedostatka enzima glukoza-6-fosfata,
9. produženog gladovanja.
Na koncentraciju glukoze u krvi mogu da utiču i mnogi lekovi. Tako, do hiperglikemije može doći zbog primene: acetzolamida, adrenalina, aluminijum nikotinata, ACTH, L-arginina, izoniazida, etionamida, litijum karbonata, morfina, kofeina, hlortalidona, klopramida, kortikosteroida, dekstrana, dekstrotiroksina, diazoksida, estrogena, imipramina, nikotinske kiseline, indometacina, nitrofurantoina, paraldehida, fenolftaleina, fizostigmina, kvinetazona, defenilhidantoina, furosemida (kao i zbog pankreatektomije).
Sa druge strane, do hipoglikemije mogu dovesti: acetaminofen, acetoheksamid, aminosalicilna kiselina, anabolični steroidi, askorbinska kiselina, metformin, insulin, fenelzin, karbutamid, kalijum oksalat, fruktoza, guanetidin, fenformin, fosfor, kalijum hlorid, klofibrat, tolbutamid, propranolol, hlorpropamid, rezerpin, marihuana (kao i gastrektomija i gastroenterostomija).
Test opterećenja glukozom. Test opterećenja glukozom se još naziva “Oralni glukoza tolerans test” (OGTT), a služi za konačnu dijagnozu dijabetes melitusa. Prema preporuci Svetske zdravstvene organizacije, OGTT je indikovan kod pacijenata koji imaju simptome šećerne bolesti (povećana glad, učestalo mokrenje, gubljenje telesne težine) i koji imaju glikemiju iznad 11,1 mmol/L u uzorku uzetom nasumice ili preko 8,0 mmol/L u uzorku uzetom nakon perioda gladovanja - natašte. Međutim, ukoliko je ova glikemija natašte preko 11,0 mmol/L, OGTT se ne radi. Važno je da za izvođenje OGTT pacijent bude pravilno pripremljen:
1. pre testa osoba treba da obavlja uobičajene fizičke aktivnosti,
2. da je na uobičajenoj ishrani,
3. po mogućnosti prekinuti sa terapijom kortikosteroidima ili diureticima,
4. test se ne izvodi u vreme teških bolesti, infekcija ili trauma,
5. test se ne izvodi 3 dana pre i 3 dana posle menstruacije,
6. pre testa osoba treba da gladuje najmanje 10 sati, a najviše 16 sati,
7. osoba ne sme da puši, pije i jede za vreme izvođenja testa,
8. u toku izvođenja testa osoba mora da se odmara,
9. izvođenje testa počinje ujutro uzimanjem prvog uzorka krvi.
Test se izvodi tako što se pacijentu daje 75 g anhidrovane glukoze rastvorene u 250 do 350 mL vode. Rastvor treba popiti u roku od 1 minuta. Prvi uzorak krvi se uzima pre testa opterećenja, posle jednog i dva sata od oralnog uzimanja pomenutog rastvora glukoze. Radi bolje preglednosti, koncentracije glukoze kod OGTT date su u tabeli 1.
Tabela 1. Glikemija (mmol/L) kod OGTT
Prvi uzorak Posle 60 min. Posle 120 min.
Normalne vrednosti < 5,5 < 8,9 < 6,7
Granične vrednosti 5,5 - 7,2 8,9 - 12,2 6,7 - 8,3
Patološke vrednosti > 7,2 > 12,2 > 8,3
Sledeći faktori mogu uticati na rezultat OGTT:
1. Pušenje povećava nivo glukoze.
2. Neadekvatna dijeta pre testiranja može smanjiti toleranciju ugljenih hidrata i dovesti do ‘lažnog’ dijabetesa.
3. Infektivne bolesti i različiti operativni zahvati mogu uticati na rezultate OGTT.
4. Endokrinološke bolesti, hipotireoza i hipertireoza, bolesti hipofize, hiperfunkcija kore nadbubrežnih žlezda i feohromocitom mogu dovesti do ‘nenormalnog’ nalaza OGTT.
5. Neki lekovi mogu smanjiti toleranciju glukoze (insulin, oralni hipoglikemici, salicilati, tiazidni diuretici, oralna kontraceptivna sredstva, estrogeni, litijum).
Glikohemoglobini
Glikolizirani hemoglobini (glikohemoglobini HbA1) se sastoje iz tri frakcije: HbA1a, HbA1b i HbA1c. Hemoglobin HbA1c čini oko 80% ukupnog HbA1. Glikolizacija hemoglobina se odvija kontinuirano u toku života eritrocita i zato je koncentracija HbA1c ili ukupnog HbA1 proporcionalna prosečnom nivou glukoze u krvi u toku 2-3 meseca pre određivanja. Prodirući u eritrocite, glukoza se ireverzibilno veže za hemoglobin i ostaje tako vezana do kraja života eritrocita. Stoga je ovo dobar parametar za praćenje metaboličke kontrole dijabetesa, jer ne zavisi od kratkoročnih promena glikemije. Pri tumačenju rezultata je važno istaći da je HbA1c značajno snižen kod stanja sa skraćenim vekom eritrocita.
Vrednosti se izražavaju u procentima i to kao udeo glikohemoglobina u ukupnom hemoglobinu. Referentne vrednosti glikoliziranog hemoglobina HbA1c se kod većine komercijalnih testova kreću u opsegu od 3,0 do 6,0%. Smatra se da vrednosti HbA1c kod osoba sa dijabetesom do 7,5% ukazuju na dobru regulaciju bolesti.
|