Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 33 Posta ] 
Idi na stranicu   1, 2, 3  Sledeća
Autor Poruka
 Tema posta: Pomoc za dete
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 8:43 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Čet Jan 10, 2008 9:15 pm
Postovi: 139
Lokacija: Zrenjanin
Prvo da se izvinem sto pitam ovo na ovom forumu,ali neznam kome da se obatim.Naime mojoj cerki treba za skolu da napise referat:ISORIJA MEDICINE 19.VEKA U EVROPI.Pa molim sve dobre ljude da nam pomogu,jer mi samo lutamo.Treba nam sajt gde mozemo to da nadjemo.Nama je hitno,a ja se nadam da ce Tamaraft to da nam nadje,jer ona nadje samog djavola ovde.UNAPRED ZAHVALNA MAMA EMILI.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 8:50 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Uf uf kakav naziv za refetar! Pozdrav profesoru koji je zadao temu :)

A koja istorija? Srpska ili stranjska?

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 8:52 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
KUGA U SRBIJI 1837. GODINE
Dragoslav Dedić


Kuga je jedna od najopasnijih infektivnih epidemijskih bolesti koja je u raznim vremenskim razdobljima pomorila preko 100 miliona ljudi. Jedna od poslednjih epidemija u Evropi zadesila je 1837. godine novostvorenu srpsku državu. Knez Miloš je još od prvog izveštaja da se kuga pojavila u Turskoj i da se približava granici, energično preduzima izgradnju karantina na glavnim graničnim prelazima uz istovremeno osnivanje pograničnih sanitetsko-policijskih kordona. No, i pored svih odlučnih mera kuga je sa turskim vojnicima ušla u Srbiju. Zahvatila je jagodinski, ćuprijski, aleksinački i valjevski okrug. Glavna bitka sa kugom vodila se u Jagodini, jer je ona bila centar zaraze. Pojedini izveštaji poslati iz Jagodine sadrže podatke o kliničkom obliku kuge, pa možemo pretpostaviti da su to prvi sačuvani medicinski izveštaji koji su poslati zvaničnoj vlasti. Na poziv kneza Miloša u Srbiju je došao izuzetno sposoban lekar zemunskog karantina Karlo Nađ. Zahvaljujući njemu, kao i radu lokalnih organa vlasti, prodor kuge u Evropu biva zaustavljen u Jagodini, što je i poslednji značajniji prodor ove bolesti iz Azije preko Balkana u Evropu. Po oceni mnogih poznavalaca ove teme, borba protiv kuge je doprinela da ondašnja Evropa, bude ne samo zadivljena preduzetim merama, već i zahvalna Srbiji i knezu Milošu na preduzetim profilaktičkim merama. Rad je rađen na osnovu do sada neistražene i neobjavljene arhivske građe iz fondova Arhiva Srbije.


SANITETSKI MAJOR DR ALEKSANDAR VERMINSKI (1811-1876) - DUGOGODIŠNJI HIRURG VOJNE BOLNICE U ĆUPRIJI
Ninoslav Stanojlović
JAGODINA

Šezdesetih i sedamdesetih godina devetnaestog veka određeni broj stranih lekara obraćao se srpskim vlastima sa željom da u ovoj maloj balkanskoj kneževini nastave svoju karijeru. Među njima najviše je bilo Poljaka iz Ukrajine i to uglavnom učesnika ustanka iz 1863. godine protiv ruske carske vlasti. Jedan od njih, sigurno više simpatizer, nego akter pomenutog ustanka, dr Aleksandar Verminski, iako u poznim godinama odlučio je da dođe u Srbiju 1864. godine, u nameri da svojim velikim iskustvom civilnog i vojnog lekara, obogati srpski vojni sanitet. Narednih dvanaest godina dr Verminski prećiće put od dugogodišnjeg kontraktuelnog lekara druge klase u privremenoj vojnoj bolnici u Ćupriji do načelnika saniteta aleksinačkog korpusa Moravske vojske u ratu sa Turskom 1876. godine, na kojoj funkciji ga je zatekla i smrt.

124.
RAD DR JOSIFA PANČIĆA U JAGODINI
Dejan Tanić, Dobrivoje Jovanović
ISTORIJSKI ARHIVA U JAGODINI

Josif Pančić je u Jagodini radio kao okružni fizikus, od februara do novembra 1847. godine. To je bila, inače, njegova prva služba u Kneževini Srbiji. O njegovom radu sačuvana su dva izveštaja, ali i nekoliko novo otkrivenih dokumenata, koji više bacaju svetla, ne samo na njegov rad, već i na ukupne zdravstvene prilike u okrugu.

125.
ULOGA OKRUŽNIH FIZIKUSA NA STVARANJU ZDRAVSTVENE KULTURE U JAGODINSKOM OKRUGU U PRVOJ POLOVINI 19. VEKA
Dejan Tanić, Dobrivoje Jovanović
ISTORIJSKI ARHIV U JAGODINI

Do 1850. godine, u Jagodinskom okrugu radila su četvorica zvanično postavljenih fizikusa, i dvojica privremenih. Svi su se oni, u svom radu susretali sa ogromnim teškoćama, zbog velike zdravstvene neprosvećenosti stanovništva. Pored samog lečenja, veliki deo svoje aktivnosti posvetili su upornim nastojanjima borbe protiv zaostalosti. U tim svojim nastojanjima nisu imali mnogo uspeha, ali neke novine ipak su bile primenjivane.

126.
DECA U NASTOJANJU KA OZDRAVLJENJU - VREDNOSNA ORIJENTACIJA MALOLETNIH DEVOJČICA
Srebrica Knežević
FILOZOFSKI FAKULTET, BEOGRAD

Brojna etnoantropološka proučavanja širom naše planete svedoče da žensko dete rođenjem nosi u svome potencijalu kao opštu psihičku predispoziciju želju za pomoć nevoljnom, nežnom, bolesnom. Srž ove analize jesu novo otkriveni dokumenti o neprofesionalcima, maloletnim negovateljicama ranjenika i bolesnika u drugoj deceniji prošloga veka. Posmatrani su motivi opredeljivanju, uprkos preprekama koje su zakonski propisi ogranićavali izričitim odredbama da se negovanjem mogu baviti samo odrasle, punoletne osobe, koje su zavrsile bolnićki kurs. Takodje je posmatrana supstitucija dečije igre sa okrutnošću njihovog svakodnevnog posla; razmatrane njihove psihološke konstitucije pri novim, teškim zadacima; ponašanje u novim ekološkim okvirima bolničke sredine - aseptičnim belinama soba, čarsava i zavoja i kontrasnog krvavog zavoja, rublja i znoja ranjenika, vonja jodoforma, gnojnih i gangrenoznih rana, uzdisaja, pa sve do poslednjih, samrtnih muka teških ranjenika. Dobrovoljno opredeljenje neke, psihički nespremne nisu mogle u teškim uslovima podneti. Mnoge su odustale i ako su želele i ponele te, za njih prelepe uniforme sa oznakama crvenog krsta . One, koje su snagom volje, autostimulacijom prevazišle krizne momente teškoga poziva i sazrele tokom svoga dobrovoljnog rada bile su ne samo pomoć zdravstvenim radnicima nego i dragocena uteha, nega i nada bolesnika. Jedna od takvih bila je i četrnaestogodišnja Dragica Popović o kojoj do sada nije pisano a predstavlja ilustrativni primer fenomena dobrovoljaštva i požrtvovanosti i ovoga, malenog dela ženske populacije.

127.
UČITELJI - ZDRAVSTVENI ZADRUGARI NA PODRUČJU TIMOČKE KRAJINE IZMEĐU I I II SVETSKOG RATA
Petar Paunović
RAJAČKA ŠKOLA ZDRAVLJA

Posle I svetskog rata, dr Gavrilo Kojić iz Beograda, koji je radio pri američkoj misiji ocenio je da je moguće unaprediti život seljaka uspostavljanjem zdravstvenog osiguranja zemljoradnika. Oslanjajući se na zainteresovanost seljaka da osnivaju zadruge i tradicionalnu naklonost prema takvom obliku udruživanja na selu i sa nešto novca iz stranih pomoći, započeo je osnivanje zdravstvenih zadruga po Srbiji. U sklopu tih događaja osnivaju se i zdravstvene zadruge po Timočkoj krajini. Između I i II svetskog rata osnovano je 11 zdravstvenih zadruga i još dve posle II svetskog rata: u Radujevcu i Kobišnici i Bukovču. Jedan broj zdravstvenih zadruga osnovan je u varošicama Kladovo, Boljevac, Knjaževac i Soko banja, a najveći broj po selima: Brusnik, Zlot, Rgotina, Kraljevo selo, Krivelj, Sumrakovcu, Čitluk, Radujevac, Kobišnica i Bukovče. Prilazeći osnivanju zdravstvenih zadruga po selima dr Gavrilo Kojić je tražio pogodne ljude, sposobne, pametne i od autoriteta koji bu mogli da u zajednici upale plan pokreta zdravstvenog zadrugarstva i da povedu seljake putem zdravstveno-ekonomskog preporoda. Među pokretačima osnivanja zdravstvenih zadruga na području Timočke krajine našli su se advokati, trgovci, zanatlije, lekari i učitelji. Dr Gavrilo Kojić je posebno poverenje imao u učitelje. Oni su najbolje razumeli seljaka i smisao zdravstvenog zadrugarstva. Autor u svome radu opisuje angažovanje učitelja Dušana Jeremića iz Brusnika, koji je jedno vreme bio i član proširenog Upravnog odbora Saveza zdravstvenih zadruga u Beogradu, Žarka T. Najdanovića iz Rgotine i Dragoljuba Mihajlovića iz Brze palanke. Oni su bili svako na svoj način duša zadrugarskog pokreta u svojim mestima. Ostavili su za sobom opise zdravstvenih prilika, zdravstvenih potreba, težnji i navika seljaka i lekara po zdravstvenim zadrugama, doprineli su razvoju zdravstvene zaštite seljaka i razvoju ideje o zdravlju i zdravstvenoj kulturi na području Timočke krajine.

128.
KOLO SRPSKIH SESTARA U KORIST OČUVANjA NARODNOG ZDRAVLjA
Jasmina Živković
POŽAREVAC

Kolo srpskih sestara jedno je od uglednijih ženskih društava, osnovano u Beogradu 1903. godine, kao nacionalno, dobrotvorno i kulturno-prosvetiteljsko udruženje. Pored milosrdnog rada kao osnovnog u svom programu, zabeležena živa aktivnost Kola na zdravstvenom i socijalnom prosvećivanju ženske mladeži, organizovanju dečjih letovališta i zdravih đačkih kuhinja, a sve u korist očuvanja narodnog zdravlja. Pododbor Kola srpskih sestara u Požarevcu, prema podacima iz kalendara "Vardar", osnovano je 1905. godine. Prihvativši u svemu pravila o radu društva, pod okriljem požrtvovane svoje predsednice g-đe Bose Pavlović, pododbor Kola u Požarevcu za vreme svog postojanja do 1942. godine, značajno je doprinelo negovanju i poboljšanju zdravlja dece i omladine. Letovalište otvoreno najpre u Ljubičevu, par godina kasnije preseljeno u manastir Sestroljin, tokom više godina u letnjim mesecima bivalo je utočište malokrvnoj, slaboj i bolesnoj deci čiji su roditelji siromašnog porekla. Uz dobru ishranu i predanu negu članica Kola, te stručni nadzor uvaženih požarevačkih lekara, svež i čist vazduh blagotvorno su delovani na zdravlje mališana. Požarevačko Kolo srpskih sestara svoj doprinos podizanju svesti narodne o potrebi negovanja i čuvanja zdravlja, dalo je i kroz druge vidove, na primer organizujući na tu temu popularna, poučna predavanja, kao i "samarićanske tečajeve", pre svega za žensku omladinu. Đačka trpeza takođe omogućavala je kvalitetno prihranjivanje većeg broja siromašne, slabe, bolešljive školske dece.

129.
LEKAR U SRPSKIM PREZIMENIMA
Trifun Pavlović
BEOGRAD

Lekari su ljudi koji se bave lečenjem i suzbijanjem raznih bolesti. Oni su oduvek u narodu uživali veliki ugled, poverenje i poštovanje. Osim toga, uloga lekara prisutna je i u nekim segmentima narodnog života. Lekar se javlja i u srpskoj nacionalnoj antroponomiji. Po nazivu ovog izuzetno časnog i plemenitog zanimanja nastalo je više samostalnih srpskih prezimena. Prvi (uslovno rečeno) lekari u srpskom narodu bili su takozvani VIDARI. To su samouki ljudi iz naroda, koji su primenom raznih melema, čajeva lekovitih trava i slično lečili ljude. Dodavanjem patronimskog dodatka –ić na imenicu VIDAR stvoreno je prezime VIDARIĆ. Srećemo ga u okolini Mrkonjić-grada (Pecka i Pecka-dolnja) i Detloku kod Tešnja. Sa dolaskom Turaka u naše krajeve javljaju se turski lekari hećimi. Tokom turske vladavine ovaj naziv je proširen na sve one koji su lečili ljude bez obzira na njihovo nacionalno poreklo. U istoriji srpske medicine značajno mesto zauzima Toma Hećim iz Beograda (19.vek). U narodu (dijalektu) korišćeni su i izrazi HEĆIM i EĆIM od kojih su izvedena prezimena : HEĆAM, EĆIM i EĆIMOVIĆ. U primorskim krajevima za lekare je korišćen italijanski naziv MEDIK ( “medico”). Medig i medik su sinonimi koji imaju identično značenje. Imenica medig čini osnovu prezimena MEDIGOVIĆ. Javlja se u Boki Kotorskoj (Crna Gora).

130.
TEMATSKI REČNIK TRADICIONALNE MEDICINE U PIROTSKOM KRAJU
Dragoljub Zlatković
MUZEJ PONIŠAVLJA, PIROT

Cilj rada je da popiše celokupnu terminologiju tradicionalne medicine, veterine i farmacije, pa da tako olakša grupisanje sinonima i razgraničavanje pojmova po temama i srodnim oblastima. Tematski rečnik je deo rukopisa koji autor priprema za monografiju Pirota u okviru istraživačke ekipe Etnografskog muzeja iz Beograda. Autor priprema i rečnik pirotskog govora u koji će ući i leksika o kojoj je reč. Značaj ovoga rada je olakšavanje daljeg istraživanja tradicionalne medicine, veterine, farmacije i vrlo arhaičnog pirotskog govora.

131.
MAJČINA DUŠICA - NARODNI LEK
Gordana Živković (1), Živka Romelić (2)
(1) ZAJEČAR (2), NARODNI MUZEJ KRUŠEVAC

Pridružujući se velikoj porodici lekovitih trava, majčina dušica ima svoje mesto u tradicionalnoj medicini od najstarijih vremena. Kao narodni lek bila je poznata mnogim starim civilizacijama i kulturama, počevši od starih Rimljana i Grka, preko Slovena i srednjovekovnih znanja, do upotrebe u savremenom dobu. U staroj slovenskoj mitologiji smatra se senovitom i tzv. ženskom biljkom. Naime, prastaro verovanje o seobi duše umrlog u biljni svet zasniva se na postavci da dobre i blage duše treba ‘staviti’ u korisne i prijatne biljke, što ima svoju punu potvrdu upravo na primeru majčine dušice. Lekovita svojstva majčine dušice nalaze se u njenom cvetu i listu, izuzetno prijatnom, prepoznatljivom mirisu. Koristi se u obliku čaja, obloga, za inhaliranje, kupanje, ispiranje, masažu i parenje, prvenstveno kao dezinfekciono sredstvo, i u kombinaciji sa drugim travama. Smatra se da je njeno najpoznatije svojstvo umirujuće i blagotvorno dejstvo, što se naslućuje i iz samog naziva, kao i predanja o njenom nastanku.

132.
KOSA
Aleksandar Rajić
BEOGRAD

Kosa za čoveka od davnina predstavlja važan detalj. Ljudi se staraju o svojoj kosi na razne načine. Kad savremena medicina zataji onda se koriste viševekovni recepti za jačanje korena kose. U tu svrhu upotrebljavaju se: beli luk, kopriva, kamilica, ruzmarin... Lekari i farmaceuti morali bi da obrate vise pažnje narodnim lekovima jer su se oni pokazali kao delotvorni.

133.
PRIMERI HOMEOPATSKE MEDICINE U ETNOMEDICINI TIMOČKE KRAJINE
Ljubiša Rajković Koželjac
Zaječar


134.
PRE I POSLE 1870. GODINE
Goran Čukić
DOM ZDRAVLJA BERANE

Da nisu istočna i zapadna medicina jednako doprineli savremenoj medicini pokazao je L. Thaller 1938. g. u knjizi “Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika”. Zato je interesantno od kada se dogodila bitna prekretnica? Nije sve jedno do kada se ne pridaje značaj kosmopolitskim dostignućima Evrope. Razmotrili bi primećeno, zamerke ili hvale: «Narod je bolesnike odvajao, pošto nijesu znali ništa drugo»(Rovinski u C.Gori); napuštanje područja gde je vladala epidemija; ili bi procenili koliko je postigao knjaz Miloš kada je formirao karantine i sastanke. Da li je iz naše naučne medicine preneseno u druge discipline npr. istoriju, da su “epidemije… sa svojih hodočašća u Meku donosili Turci”. Traženje razloga pojave svakoj bolesti u tuđem svetu je “dobro” rešenje, jer zadovoljava psihološku stranu; ali mogla bi biti tumačena i kao negativna odbrambena reakcija trezvene naučne racionalnosti po kojoj je neka bolest mogla bila tu – endemična, ali o kojoj tada nismo znali ništa... Deklarativno, evropska medicina je bila ispred; no stvarno je “bila nemoćna i tadašnja školska evropska medicina u odnosu na našu “primitivnu” u Bosni.” U Carigradu je osnovan 1839. g. ”Vrhovni Carigradski zdravstveni savet”, ustanovljavanjem međunarodne komisije stručnjaka iz velikih evropskih država, da se prate kuga i kolera... Brzo se uvidelo da ova institucija nije dovoljna za uspešnu borbu.” Karantin i sastanak su bili vrhunac borbe protiv zaraza - i to je primenjivano u Srbiji tog doba, za razliku od Turske. Narod se empirijom ovom približio. Do novog Pasterovog perioda, od 1870.g., smatramo da nema mnogo osnova zameriti onima koji ne zasnivaju svoju preventivnu medicinu na (ne)naučnoj evropskoj; treba više obratiti pažnju na zaostajanje razvijenosti privrede i standarda... Od tog vremena stvar se već menja, potka joj je naučna, bakteriološka era i druga brojna otkrića; a higijena prelazi iz “mistične epohe u naučnu”.

135.
KULTURNI ODNOS PREMA BOLESNIKU
Goran Čukić
DOM ZDRAVLJA BERANE

"Do skora" masovna pojava neke od opakih zaraznih bolesti nije bila retkost. Tada primenjivane su bile "kontumacija bolesnika" i napuštanje zaraženog područja. Dve krajnosti su bile moguće po nekadašnjeg bolesnika. Đorđević V. 1879.g. nas upoznaje sa prvom; te 1836.g. doktori "...Pacek i Kaparis razboleše se od tifusa. Knjaz Miloš zapovedi da dođe lekar moravsko-podrinske komande dr Beloni iz Čačka, da zastupa dr Paceka na dužnosti. Dr Beloni ne samo da ga je zastupao na dužnosti i lečio njega, nego je vršio i bolničarsku dužnost kod njega, jer u ono vreme nije se moglo naći ni za koje novce nudilja, koja bi čuvala bolesnika, pa ni mamak koji bi pristao da poslužuje bolesnika". U fusnoti se iznosi iskustvo sa prethodnim bolovanjem dr Belonia u Čačku "...gospodar Jovan Obrenović (je) naredio da ga varoška patrola tri puta preko noć obiđe, jer nikoga nije mogao dobiti za novac, da ga u bolesti čuva, ili da mu pruži čašu vode. " Drugi primer je suprotan; "neku deceniju unazad", u našim selima (naročito planinskim, hrišćanskim i ne hrišćanskim) je bilo uobičajeno ponašanje "socijalnog kruga" patrijahalne porodice – da se pomaže ostalim ukućanima kada trebaju neku pomoć: razbole se itd.; time se iskazivala privrženost, požrtvovanost, poštovanje člana porodice itd. Da čin nije bezazlen govori dobro znano obolevanje i stradanje kod lečenja i nege pegavičara... Etički i profesionalni problem iznetih krajnosti je rešen kulturnim napretkom – razvojem medicine na naučnoj osnovi, profesionalizacijom i specijalizacijom zdravstvenih radnika, formiranjem zdravstvenih ustanova, uvođenjem besplatnog lečenja, organizovanjem zdravstvenog osiguranja itd. Verovatno, slično iskustvo u Šapcu, je uslovilo da Jevrem Obrenović u Srbiji otvori prvu "građansku bolnicu" 1826.g.

136.
TERENSKI EPIDEMIOLOŠKI EKSPERIMENT – NAŠI PRIMERI
Goran Čukić
DOM ZDRAVLJA BERANE

Lekar izvodi klasični (veštački) epidemiološki eksperiment kontrolom događanja. U našim udžbenicima daju se primeri nekoliko stranih: fluorizacije vode za piće, ishrane manje zasićenim masnim kiselinama, ograničavanja maksimalne brzine kretanja vozila... Smatramo da ako smo izveli na našem području neki terenski eksperiment od posebnog značaja za našu i svetsku medicinu, da bi trebalo da se ovaj predstavi, moguće i razlogom da “ako brzo ne zaboravljamo da ćemo imati veće samopoštovanje i poštovanje drugih”. Takvog značaja su bile dve akcije na prevenciji endemskog pegavca: prva “kampanjska” 1946., i druga “sistematska” 1970-6.g. Prva je sprovođena po stavu Gromaševskog iznetom 1939.g.; primenom DDT-ia, tako “što se tražilo uništavanje svih ušiju koje su bile inficirane” (uništavanjem hiperparazitoze); dok su manifestni bolesnici izolovani. Na području severne Crne Gore na ovaj način je rađeno od 1946. do 1965.g.; taktika je utoliko izmenjana što je pored zaprašivanja primenjivana i impregnacija. Ova delatnost je do nedavno bila nepoznata, a rezultati nisu mogli biti upoređivani. Na drugim područjima (BiH, Makedonija, Srbija) taktika je radikalno sukcesivno menjana. Na celom području npr. BiH, na kome je postojala u srezovima različitog procenta vašljivost tela (od 2 do 100%), primenjivane su posle akcije 1946.g., zdravstveno-vaspitne mere (higijenizacije); da bi se potom ponovo, nezadovoljni postignutim okrenuli novoj meri – višegodišnjoj sistematskoj depedikulaciji impregnacijom rublja insekticidnim sredstvom. Merena je infestiranost tela i glave među đacima ili/i u domaćinstivima, pre i posle primenjene medicinske mere. Autor rada zaključuje: da su rezultati ovih aktivnosti jedino mereni od strane realizatora akcija, pa su time moguće pristrasne ocene, uz omalovažavanje prethodnih a veličanje aktivnosti koju su sami sproveli; rad se time čini ne priveden po sve kraju. Postojanje više grupa i postignuti efekti omogućavaju (konačnu) evaluaciju, makar ona bila sprovedena i od strane «istorije medicine». Značaj i domet ovih aktivnosti nikako ne treba prepustiti zaboravu.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 8:55 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
DRAVSTVENA ZAŠTITA U SRBIJI 19v.- KAO OČUVAN DRUŠTVENI, NARODNI I VERSKI OBIČAJ

Misao o zdravstvenoj zaštiti u Srbiji izrasla je iz privatne i društvene inicijative, kao i iz osećanja humanosti, u ranom srednjem veku. Vizantija je, u zenitu svog kulturnog uzdizanja, prva procenila značaj za tu novu društvenu potrebu, te je prva počela sa osnivanjem ustanova za zdravstvenu zaštitu. Po ugledu na Vizantiju, u srednjevekovnoj srpskoj državi počele su da nastaju slične ustanove. U vremenu između XII i XIV v., ona je, jednim delom nasledila vizantijsku kulturu, a paralelno je formirala originalni nacionalni identitet u sferi društvenog stvaralaštva.
Medicina u srednjevekovnoj Srbiji se bazirala na naučnim izvorima dok je državna politika i crkva sankcionisala, nekadačak i represivnim metodama, upotrebu magijskih rituala i vradžbina. Tako se učlanu 20. i 109. Dušanovog zakonika vrlo decidno naglašava da se predviđaju stroge kazne protiv onih koji se bave vradžbinama. Srpska srednjovekovna medicina objedinjavala je iskustvo najrazvijenijih medicinskihškola tog doba, i karakteriše se psihoterapijskim sugestivnim delovanjem, obogaćenim bogatim empirijskim iskustvom. Naime, prvi srpski lekari bili su tzv. lekari-empirici, koji su posedovali iskustvo u lečenju raznih bolesti. Važno je pomenuti imena dvojice prvih lekara: Prvoslav (1281) i Menča Baranin (1330), mada su vladari tadašnje Srbije praktikovali da pozivajuškolovane lekare iz Grčke i Italije.
Pomenuti metod psihoterapijske sugestije korišćen je u narodu kao duhovni metod, tzv. tihovanje,što se reflektovalo kroz kult iscelitelja Svetog Kozme i Damijana, koji se danas slave kao lekarska slava. Njihova isceliteljska moć simbolično je prikazivana na freskama, a najtipičnija je u tom smislu ona iz manastira Dečani iz 1335. g.
Prve srpske bolnice organizovane su u manastirima – Hilandaru (1198.) i Studenici (1209.), po ugledu na slične ustanove koje su egzistirale u Vizantiji. O tome govori i proces organizovanja Hilandarske bolnice, koju su oko 1198. g. osnovali Stefan Nemanja i njegov sin Rastko, odnosno, kada se zamonašio Sveti Sava. Sv. Sava je više puta boravio u Carigradu, gde je upoznao način organizovanja tamošnjih manastira – bolnica, koje su služile isključivo za smeštaj ubogih i nemoćnih. Uopšteno govoreći, manastir Hilandar se uzima kao najstariji naš centar za sticanje medicinskih znanja i veština. O tome najbolje svedoči Hilandarski medicinski kodeks, nastao u periodu od XIII do XIV v., koji sadrži spise iz različitih medicinskih disciplina i pomoćnih medicinskih nauka, odnosno, prerade i prevode tekstova najvećih autoritetačuvene salernske monpelijskeškole (Vincentus Bellovacensis, Gilbertus Angelicus i dr. ).
Hilandarski kodeks je pisanćiriličnim pismom, a dobar deo latinskih medicinskih termina je preveden na srpski jezik.
Treba pomenuti i manastirsku bolnicu u Studenici (1208.), zatim bolnicu koju je kralj Milutin osnovao pri manastiru Sv. Arhangela u Jerusalimu (1315.); bolnicu u manastiru Dečani koju je podigao Stefan Uroš III Nemanjić (1327-1355.).
Kako je razvoj srpske srednjovekovne medicine u znatnoj meri bio obojen uticajem zapadne medicine, odnosno salernske i monpelijskeškole, koje suširile kod nas versko (kanonsko i apokrifno) i svetovno, u kombinaciji sa naučnim evropskim lekarstvom. Uz religiozne elemente, u srpskoj medicini sadržani su i elementi animističke i magijske medicine u okviru verskogživota. To je tzv. empirijska medicina, koja se uzima kao prapočetak savremene medicine i koja se kretala u okvirima neposrednih iskustava lekara i vidara. Razvojne etape medicine u Srbiji mogu se pratiti kroz raznovrsna pisana dela iz tog vremena.
Kroz narodna predanja, arhaična verovanja, a posebno se u tom pogledu ističu podaci o raznim bolestima ilustrovani na srednjovekovnim freskama po srpskim manastirima, iz kojih se mogu protumačiti razlikovanja obolenja i tretman obolelog. Popularne “lekaruše” ili “lekarnice” sadržale su pisana iskustva tadašnjih lekara u kojima se prepliću elementi religiozne i magijske, kao i počeci naučne medicine. Tadašnji stupanj razvoja medicinske nauke bio je neraskidivo vezan za osećanje značaja, poštovanja socijalnih normi, običaja u svakodnevnomživotu . Kao ilustracija navedenog može poslužiti i recept za lečenje od duševnih obolenja, a to je odlazak u manastir, gde se “oboleli” lečio krozčitanje molitvi, izlaganje dejstvu moštiju svetaca, ili je obolelima navlačena košulja od platna, radi odbrane od “opsednutostiđavolom” i on bi morao da provede izvesno vreme u pećini iliželji posebno odabranim potpuno asketski.
Sveobuhvatni razvoj srednjevekovne srpske države, koji se poklapa sa vremenom nemanjičke vladavine, iznedrio je i potrebu za utvrđivanjem etičkih normi u medicini, uopšte i u ostalim segmentima društva. Prateći najznačajnije pisane spomenike tog vremena, kaošto su npr. Hilandarski medicinski kodeks, Krmčija Sv. Save i dr., nalazimo u njima striktno definisane odnose i dužnosti prema: bolesnima, nesrećnima i bogaljima kroz koje se preciziraju dužnosti države prema najugroženijima, manifestovane kroz obavezu podizanja bolnica i domova, zatim i etičkih normi nosilaca vlasti i crkve. U nomokanonu, Krmčija Sv. Save stoji zapisano sledeće: “da niko nipošto ne treba da brine o sebi, nego o bližnjem i da nema ništa više od drugog jer je svima podarena jednaka blagost” .
Padom srpske države pod tursku vlast dolazi do stagnacije na svim društvenim poljima. Manastiri i bolnice, su zatvarani i pljačkani i svoju revitalizaciju doživeće tek 1557. g. posle obnavljanja Pećke patrijaršije. U obnovljenoj srpskoj državi dolazi do oživljavanja srednjevekovnog koncepta pružanja zdravstvene zaštite, ali u uslovima promenjenih socijalno-ekonomskih prilika. Umesto vladara i feudalaca, koji su u srednjem veku bili finansijeri zdravstvenih ustanova, ponovo reformisana srpska država je morala da posegne za drugim izvorima finansija za izgradnju bolnica.
U prvoj polovini XIX v. Srbija je bila bez organizovane zdravstvene zaštite, jer sve do 1919. godine nije bilo nijednog diplomiranog lekara. Uočava se distinkcija na one lekare u gradovima, i to berberi (uglavnom Turci), ećimi (uglavnom Grci iz Epira), lekari samouci (Grci, Turci i Srbi), a u selima narodni vidari i vidarice. U to vreme medicina u Srbiji je bila na izuzetno niskom nivou i mahom narodna. Narod, opterećen brojnim praznovericama i paganskim elemenitma, gajio je nepoverenje prema lekarima, kojih je inače vrlo malo, a s druge strane svoje poverenje je ukazao narodnim »lekarima« odnosno, vidari, vračare, bajalice i sveštenici. Oni su praktikovaličitanje molitve za ozdravljenje ili vršenje narodnih obreda koji su trebli da zaštite od bolesti. Odnosno prema lekarima je počeo da se menja tek u poslednjoj dekadi XIX v., našta je u velikoj meri uticalo i povećanje broja lekara.
Kao važan datum u razvoju zdravstvene zaštite u Srbiji izdvaja se 21. avgust 1839. godine, kada je izdat Zakon o sanitetskoj struci, koji je, između ostalog, sadržao i propise o postavljenju okružnih lekara.
Za vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića počelo se sa dovođenjem lekara iz inostranstva,što znači da su prvi lekari bili stranci ili Srbi iz Vojvodine. Usled bitno drugačijih navika, shvatanja i običaja, koje su stekli u svojoj sredini, njihov prvi susret sa civilizacijski zaostalom Srbijom je bio vrlo traumatičan. Pored podozrenja lokalnog satanovništava u njihovu stručnost, problem, je bio i plaćanje, koje je bilo, u dobrom slučaju, neredovno, a ponekad i u naturi (namirnice, stoka i sl.).
Društveni položaj novopridošlih lekara je bio poprilično degradirajući,što se reflektovalo i kroz njihovo korišćenje u različite, nemedicinske, svrhe. Knez Miloš je poznate lekare, dr Vitu Romitu i dr Jovana Stejića koristio kao vaspitače svoje dece, a u ličnim odnosima nije prezao ni od ponižavanja. Tako je pomenuti dr Stejić morao da kneza opasuje i raspasuje i bio dužan da po ceo dan bude uz Miloša.često se događalo da su lekari dobijali otkaze ili su sami odlazili, jer nisu mogli da izdrže takvo ophođenje kneza i osatlih velikaša.
I pored zdravstvene neprosvećenosti, lekari su polako počeli da zauzimaju odgovarajuće mesto u društvenomživotu Srbije. Kao začetnici lekarske profesije u Srbiji uzimaju se pomenuti dr Vito Romito, dr Jovan Stejić, Srbin iz Zemuna, dr Karabini, dr Bartolomeo Kunibert, možda najznačajniji među njima, dr Karlo Pacek, koji u Srbiju dolazi 1833. godine. Dr Pacek je dao značajan doprinos razvoju zdravstvene zaštite u Srbiji. Početkom 1839. godine u mnogim okruzima u Srbiji pojavila se epidemija velikih boginja.U cilju njenog suzbijanja, dr Pacek je izradio pravila za kalemljenje (vakcinisanje) stanovništava, koje je treblo da izvedu lekari Sanitetskog odeljenja,čiji je načelnik bio upravo dr Pacek. On je autor i Uputstva o banjama i kiseljacima Srbije iz 1835. ili 1836. godine, koje je kasniještampano učasopisu »Uranija« iz 1838. godine pod naslovom »Primečanija o celitelnim vodama u Srbiji«. Dr Pacek je ostao upamćen i kao lekar garde, a kasnije i samih knezova Mihaila i Milana Obrenovića.
Srpska vlada je aktivno podsticala edukaciju domaćih lekara, koji su trebali postepeno da zauzimaju mesto stranih lekara. Prviškolovani lekari su kao stipendisti srpske vlade sticali znaja po fakultetimaširom Evrope. Ističu se dr Jovan Stejić, lični lekar kneza Miloša do 1833. godine, dr Mesarović iz Iriga, dr Jovan Apostolović, prvi srpski lekar sa odbranjenom doktorskom disertacijom na Univerzitetu u Haleu.
Uvidom u sanitetski zakon iz 1839. godne, može se pratiti teritorijalna organizacija lekarske službe, i to: okružnih, sreskih i opštinskih lekara. Okružni lekari ili »fizikusi« , postavljeni su ukazom, i bili su specijalizovani za lečenje određenih zdravstvenih problema: doktor medicine, doktor celukupnog lekarstva, magistar hirurgije i babičluka i sl. Kao uslov za rad sa pacijentima, morali su znati srpski jezik, da bi vlastima slali redovne izveštaje. Njihova važnost se sastojala učuvanju narodnog zdravlja u tačno određenom okrugu. Uspešnost u poslu reflektovala se kroz sagledavanje opštih društvenih prilika – uslovi stanovanja, način ishrane, korišćenje pijaćih voda, način odgoja dece, običaje vezane za trudnoću, porođaj, praznovernice vezane za bolest. Takođe, lekari su morali da dobro upoznaju najčešće bolesti u narodu, da upoznaju običaje na sahranama, svadbama, slavama, organizacijuškola, bonica i drugih ustanova. Takva percepcija društvenih prilika rezultirala bi timešto okružni lekar je bio u stanju da na pravi način sagleda zdravstvene probleme, kao i načine uklapanjaštetnih uticaja.



Kako je higijensko-epidemiološka situacija u tadašnjoj Srbiji bila na izuzetno niskom nivou,često su bile epidemije zaraznih bolesti. U tom slučaju, okružno načelstvo je slalo lekara u kontaminirano područje, gde bi on naredio uklanjanje uzroka epidemije. U srezovima koji su imali lekare, na suzibijanju epidemije su radili sreski lekari, a okružni fizikus je nadgledao sve preduzete mere. On se starao da blagovremeno nabavi materijal za kalemljenje kravljih boginaja, kao i da je svi lekari dobiju. Ako nije bilo lekara u srezu, kalemljenje boginja i revakcinaciju je vršio okružni fizikus. On je bio stručni starešina sanitetskog osoblja u okrugu-lekara, marvenih lekara, lekarskih pomoćnika, bolničara i babica. Takođe, imao je ingerencije da bolesnike,čije je lečenje usled teške bolesti, nije bilo moguće u kući,šalje u bolnice.
Sanitetskim zakonom iz 1839. godine, okružnim lekarima bilo je strogo zabranjeno političko delovanje, sa obrazloženjem da već obavljaju jedan posao. Pomenuti zakon je propisao da svaki srez u Srbiji, da svaka opština od 10.000 stanovika izdržava jednog lekara, a opštinsku babicu 5.000 ljudi. Sreski lekari su najčešće bili državni službenici, postavljeni su ukazom, i njihove dužnosti u lečenju bolesnika su bile istovetne onima koje je imao okružni lekar u svom okrugu. Platu su primali preko opštinskog odbora, jer su bili ičlanovi opštinske uprave.
Zajedničko za okružne i sreske lekare bilo je da su postavljani na dužnost ukazom vladara, i da su kao dražavničinovnici hijerarhijski bili podređeni okružnim i sreskim načelstvima. Opštinske i privatne lekare, kao i babice postavljao je ministar unutrašnjih dela.
Lekarske usluge su različito tretirane. Dok je siromašno stanovništvo lečeno besplatno, a usluge naplaćivane iz opštinske kase, dotle su imućniji plaćali usluge po određenoj tarifi. O tome govori i fragment iz prve ambulante u Beogradu, osnovane 1867. godine na Paliluli, gde decidno stoji da su imućniji plaćali "dinar za ordinaciju", a ako bi bolesnik poželeo pregled lekarskog konzilijuma (dva ambulantska lekara i lekari odabrani od strane bolesnika), onda bi morao da svakogčlana konzilijuma plati po tri tadašnja dinara. Od dela tih sredstava nabavljeni su instrumenti, lekovi, sanitetski materijal. Zakoni o držanju i prodaji lekova u Srbiji tog vremena nisu postojali. Medikamentima se trgovalo slobodno, ali su oni najčešće nabavljani iz Turske i Austrije. Prvu apoteku kod nas otvorio je 1830. godine Mateja Ivanović, diplomirani apotekar iz Zemuna, mada je važno napomenuti da su lekove prodavali uglavnom obični trgovci. Zakon o privatnim apotekama u Srbiji je donet 1845. godine,štoće rezultirati otvaranjem apoteka u Jagodini (1852. godine) i u drugim mestima. Veoma su zanimljiva pravila vezana za uslove koje je trebalo ispuniti da bi se otvorila apoteka. Tako je ostalo zabeleženo da je okružni lekar mogao da otvori svoju privatnu apoteku, jedino ako u okružnoj varoši nije postojala javna apoteka. U tom slučaju, bio je obavezan da poseduje manju priručnu apoteku sa najneophodnijim lekovima, koje je morao da prodaje sa 20 posto zarade.
Zdravstvena zaštita, iako na margini državnih problema, usled unutrašnje nesređenosti, ipak je postepeno zauzimala mesto u grupi prioritetnih zadataka državnog organa. Kao pokazatelj promena uzima se 1841. godina, kada se u Srbiji obrazuju fondovi za zdravstevnu zaštitu, a nakon toga sledilo je i otvaranje bolničkih zgrada, kao značajan korak u organizaciji zdravstvene zaštite. Već 27.03.1865.godine, donet je Zakon o ustrojstvu i podizanju bolnice, koji je propisao postojanje javnih i privatnih ustanova. U Srbiji je u periodu od 1871 – 1874. godine osnovano 13 okružnih bolnica i to u : Beogradu,Šapcu, Valjevu, Smederevu, Požarevcu, Negotinu, Zaječaru, Knjaževcu, Kruševcu,Čačku, G. Milanovcu, Kragujevcu i Jagodini. Formiranje pomenutog fonda za podizanje okružnih bolnica trebalo je da inicira prikupljanješto više sredstava, a dozvolu za gradnju bolnice donosio je ministar unutrašnjih poslova. Upravnik bolnice je bio lekar, koga je postavljao navedeni ministar. Osoblje bolnicečinili su: lekari, lekarski pomoćnici, sveštenik, ekonom i poslužitelj bolesnika.
Prema odredbama Zakona o ustrojstvu bolnica, a koje je propisao ministar unutrašnjih poslova, u javne bolnice su primani svi bolesnici, bez obzira na njihove polne, verske i etničke razlike. Za nadzor nad bolesnicima starala se okružna policijska vlast.
Sa promenama u kvalitetu i spoznaji značaja zdravstvene zaštite u Srbiji, sledili su novi Zakoni sa ciljem unapređenja narodnog zdravlja. Posebnim Zakonom od 28.12.1879. godine o formiranju narodnog sanitetskog fonda, regulisana su pravila vezana za podizanje okružnih i sreskih bolnica. Sanitetski zakon iz 1881. godine izričito nalaže podizanje okružnih i sreskih sa minimum 20 postelja za period od 10 godina.
Proces obavljanja dužosti revitalizacije svih segmenata društva, pratile su i brojne ratne patnje koje je Srbija morala da prođe u borbi za očuvanje temelja novoustanovljene dražave. U tom periodu (1815 – 1918. godine), Srbija je bila vazalna kneževina do 1878. godine, zatim nezavisna kneževina do 1882. godine, i nezavisna kraljevina do 1918. godine. U pomenutom vremenskom intervalu, Srbija je vodila 6 ratova, što je nalagalo od državnih organa da što ozbiljnije pristupe organizaciji vojske, i sprovođenje zdravstvene zaštite vojnika kroz formiranje vojnog saniteta. Prvi pomen vojnog saniteta nalazimo 1835. godine, kada knez Miloš tačkom 167. Zakona na osnovu sretenjskog ustava, naređuje ministru Vojnih dela sledeće: "Starati se o sredstvima kojima bi se zdravlje vojnika održavalo, i o bolnicama i o drugim za vojsku poleznima zavedenijama" . Ustavom iz 1838. godine, ministar "popečitelj" unutrašnjih dela postaje upravnik Saniteta, i tada se prvi put javlja karantinsko i sanitetsko odeljenječiji načelnik postaje dr Karl Pacek. Prvi načelnik Vojnog saniteta, "štab-doktor", postaje gardijski general u Kragujevcu dr Emrik Lindermajer. Naredbom kneza Miloša, prva vojna bolnica u Srbiji, osnovna je 1836. godine u Požarevcu,čiji je prvi lekar, ali bez medicinskeškole, bio Dimitrije Kaparis. Njega je na mestu lekara nasledio dr Combo, koji je angažovao jednog artiljerca da ga nauči spravljanju lekova, i kojiće biti prvi bolničar srpske stajaće vojske. Dotadašnja praksa je bila da su vojnici negovali bolesnike, koji su se smenjivali svih 8 dana. Upravnik bolnice je bio tadašnji okružni lekar dr Maksim Nikolić Miškovićev. Zgrada bolnice bila je od cigala, pokrivenaćeramidom, i imala ječetiri sobe, jedan balkon, sobu sa ognjištem i zidnim dimnjakom. Raspolagala je brojem od 26 kreveta. Zakonom od 14.05.1859. godine, "Ustrojnije Glavne vojne uprave", vojnosanitetska služba dospeva pod komandu, samog kneza Miloša, i tad lekari prvi put dobijaju oficirskečinove, Novim zakonima iz oblasti organizovanja Vojske iz 1862. godine, vojno-sanitetska služba potpada pod komandu, prvo Ministarstva vojnog, a zatim Načelnikštaba. Tek Zakonom od 29.01.1875. godine, koji je potpisao Knez Miloš Obrenović, lekarima se priznalo zvanje oficira, i oni postaju glavni za bolničkiživot, a ne raniji komesari. Pre toga, Zakonom o "ustrojenju ministra vojnog" iz 1864. godine, propisano je da funkciju rukovođenja vojnim sanitetom obavlja Glavni lekar, ali da se lekarima ukidajučinovi koje su ranije imali. Osoblje bolnica su sačinjavali lekari, bolničari, apotekari i komesari, koji su se bavili isključivo vojnim poslovima i starali se o intendaturi.
Od 60-tih godina XIX v., vojni lekari pokazuju sve veće interesovanje za naučno – istraživački rad, primenjiv za potrebe vojne službe: o prvoj pomoći i zaustavljanju krvi (dr Karlo Beloni), o neophodnosti sanitetskog materijala u zarastanju rana (dr Ljubomir Radivojević), o ptrebi poznavanja higijensko – epidemioloških pravila (dr Karlo Beloni) i dr. Treba reći da se kao mecena dobrog dela ovih izdavanja pojavljuje Ministarstvo vojno. U Beogradu je 1873. godine otvorena oficirskaškola, u kojoj su odražavana predavanja iz vojne higijene. Predavač je bio doktor VladanĐorđević, koji je isticao važost higijene, predstavio je različite vrste bolesti, način obezbeđivanja pravilne ishrane i snadbevanja vodom. DrĐorđević je svojim svestranim angažovanjem ostavio trajan pečat na polju unapređivanja sanitetske i zdravstvene službe. Bio je načelnik Vojnog saniteta od 1876 – 1885. godine, autor "istorije srpskog vojnog saniteta" učetiri tona, predsenik Beogradske opštine, ministar prosvete, poljoprivrede ... Upravo je na njegovu inicijativu 1872. godine, formirano Srpsko lekarsko društvo, koje je dve godine kasnije počelo da izdaje "Srpskih arhiv za celokupno lekarstvo".
Predavanja drĐorđevića pod naslovom "Crveni krst na beloj zastavi", iniciraće prihvatanje konvencije o osnivanju Crvenog krsta, dana 25.01.1876. godine u Beogradu, da bi Vlada istoga dana dala saglasnost za formiranje Crvenog krsta.
Ovaj datum se obeležavao kao dan Jugoslovenskog Crvenog krsta.
Zaključujući ovu listu, kojaće uvek ostati nezaključena, neophodno je istaći da sečitav razvoj medicinske nauke kod nas temelji na više ili manje značajnim događajima, svim malim i velikim ljudima, koji se, poput kockica, uklapaju u jednu celinu. Iako se Srbija nalazila tek na početku formiranja institucija koje krase jedno civilizovano društvo, napori državnih struktura, pojedinaca da pospeše razvoj i unapređenje zdravstvene kulture još, većim delom, neprosvećenom narodu, naišli su na izuzetan odjek u stručnim krugovima Evrope. Naime, najznačajniji autoriteti toga vremena su se veoma povoljno izrazili o Zakonima iz oblasti sanitetske službe i očuvanja narodnog zdravlja, upoređujući ih sa sličnim iz evropskih zemalja. U prvi mah su isticali izuzetan doprinos pomenutih Zakona za sveukupni progres zdrvstvenog zakonodavstva. Dovoljno je ilustrovati ocene prof. dr Vizea da je "sanitet Srbije u daleko povoljnijem položaju no u većini država zapadne Evrope, kojima je takav zakon samo skrivenaželja".
Na dugom i zamršenom putu, organizacija zdravstvene zaštite u Srbiji je prolazila kroz različite etape,često trpeći najrazličitija iskušenja i uticaje – političke, socijalno – ekonomska previranja, kulturna i verska uplitanja. Takođe, bilo je puno zabluda, praznoverja i neznanja koja su sve zajedno sa nabrojanim elementima, tesno uticali na uzlet medicinske misli i etike. Današnji stadijum razvoja medicine kod nas ne bi bio moguć bez samopregornog,često rizičnog rada znanih i neznanih pojedinaca, pa, zašto ne i nekih državnih struktura, kao odlučnoj barijeri protiv nazadnjaštva. Današnji zdravstveni radnik nikako ne bi smeo da potisne iz vida (zanemari) fundamentalne tekovine i otkrića tokom razvojnih etapa zdravstvenog opismenjavanja (edukacije) u Srbiji, koja su neizbrisivo utkana u sve pore savremenog zdravstvenog sistema u nas.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 8:57 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
A moze da ubaci i ovo, da zabiberi pa da se profa pushi!


Homeopatija je efikasan, naucni sistem lecenja. Rec homeopatija potice od grckih reci homeo, tj. slican i pathos - patnja sto bi znacilo slicno bolesti ili patnji. Homeopatija se temelji na zakonu slicnosti koji glasi "similia similibus curentur" ili "slicno se leci slicnim".
Istorijat

Pojam "slicno se leci slicnim" poznat je jos od vremena Hipokrata koji je tvrdio da se bolest moze leciti na dva nacina: suprotnim ili slicnim sredstvom u odnosu na bolest. Mogucnost lecenja slicnim sredstvom spominje se takodje i u Vedi Vyasi. Na principu lecenja suprotnim sredstvom razvila se galenska farmakologija i klasicna medicina. Princip slicnosti sacuvao se vekovima kroz narodnu medicinu, a Paracelzus ga je u 16. veku pokusao uvesti u praksu, ali nedovoljno uspesno. Krajem 18. veka nemacki naucnik, lekar, hemicar i poliglota Samuel Hahnemann (1755-1843), utemeljio je na zakonu slicnosti celovitu filozofiju i principe lecenja, nazvavci to homeopatijom. Takvu, Hahnemannovu homeopatiju danas praktikuju stotine hiljada terapeuta sirom sveta pod nazivom klasicna homeopatija.
Kako je Hahnemann dosao do genijalnog otkrica i u toku svog zivotnog i radnog veka oblikovao jednu citavu nauku?Radeci kao lekar bio je nezadovoljan rezultatima medicine svoga doba i posto nije uspeo izleciti svoju kcerku od difterije, razocaran se povukao iz prakse i bavio se, izmedju ostaloga, prevodjenjem medicinske literature. Prevodeci cuveno farmakolosko delo, Kulenovu Materiju Mediku, smatrao je glupim objasnjenje da lekovitost kinina potice od gorkog ukusa leka. Ne znamo zasto, ali odlucio je da isproba delovanje kinina na sebi iako je bio potpuno zdrav. Uzimao ga je nekoliko dana u visokim dozama i razvio simptome veoma slicne malariji. Video je kako deluje zakon slicnosti. Zakljucio je da je kinin efikasan u lecenju malarije zato sto moze da izazove slicne simptome kod zdrave osobe i prema zakonu slicnosti da leci iste simptome kod bolesne osobe.
Nastavio je sa eksperimentima i 1810. izasao u javnost sa svojim najznacajnijim delom 'Organon medicinske vestine', koji je ubrzo preveden na sve vaznije evropske jezike, doziveo je sest izdanja, i u njemu je detaljno izneta filozofija, zakoni i principi homeopatije. Iako je od prvog izdanja proslo skoro 200 godina, Organon i dan danas predstavlja kamen temeljac homeopatske edukacije. Iste godine Hahnemann se istakao lececi obolele od tifusa nakon Napoleonovih osvajanja i postao predavac na Lajpciskom univerzitetu gde je zestoko napadao tadasnje drasticne metode lecenja i nastavio da objavljuje svoja najznacajnija dela.
Tridesetih godina 19. veka Evropom je protutnjala tecka epidemija kolere. Stopa smrtnosti bila je preko 55 %. Hahenmann je savetovao upotrebu homeopatskih lekova kao i dezinfekciju i unistavanje zagadjenog materijala mnogo pre radova Pasteura i Kocha. Homeopatskim lecenjem smrtnost je bila svedena na 2,4 do 21,1 %. Homeopatija je time zadobila gorljive pristalice medju narodom, aristokratijom i jednim manjim delom medicinske profesije. Pocele su se otvarati homeopatske bolnice, u engleskom parlamentu odluceno je da homeopatija postaje paralelan medicinski sistem sto je ostalo na snazi i do danas a engleska kraljevska porodica od tada pa do danas ima homeopatu u lekarskom timu. Za tridesetak godina Hahnemanovi sledbenici prosirili su homeopatiju sirom zapadne Evrope i Amerike otvarajuci bolnice i koleddze.
Nesumnjivo je da je Hahnemann bio veliki naucnik. Uveo je u medicinu eksperiment, propisao egzaktan nacin istrazivanja, prvi u istoriji medicine formulisao zakone i principe lecenja, najavio mnoge pronalaske u medicini, npr. nasledni faktor, pre Mendela, dokazao uspesnost svoje metode u praksi, No ipak je zbog sukoba sa svojim kolegama, lekarima i farmaceutima, morao da napusti rodnu Nemacku 1835. i preseli se s porodicom u Pariz.
Hahneman je citav svoj zivot posvetio utemeljivanju ove nauke. Od njegovog vremena pa do danas nista nije izmenjeno u principima i filozofiji homeopatije. Jedino se stalno prosiruje lista dokazanih homeopatskih lekova i u praksi se vise koriste savremena saznanja o psiholoskim aspektima licnosti. Njegove ideje su prevazilazile toleranciju inace povoljne drustvene klime 18. stoleca nastale pod uticajem pokreta ?Prosvetljenje? koji je iznedrio mnogobrojna naucna dostignuca kao i umetnicka ostvarenja. Imao je mnogo vernih sledbenika i mnogo ljutih protivnika. Hahnemanove ideje bile su naprednije za nekoliko stoleca. Mi verujemo da ce konacnu naucnu verifikaciju homeopatija ostvariti pocetkom 21. veka zahvaljujuci napretku kvantne fizike.
Razvoj medicine odvijao se u skladu sa tada vazecim njutnovskim mehanicistickim i materijalistickim konceptom spoznaje sveta tako da su Pasterova istrazivanja na polju prirode mikroba bila prihvatljivija od Hahnemanovog energetskog koncepta. Pocetkom 20. stoleca homeopatija dozivljava svoj prvi uspon, a onda njena popularnost polako gubi trku sa brzim tehnoloskim napretkom koji je bio zahvatio i medicinu. U odnos medicine i homeopatije bili su naravno ukljucene i neizbezne igre finansijskih i drugih interesa koje su is?le na stetu homeopatije obzirom da ona nije bila zanimljiva sa stajalista profita.
Pocetkom stoleca Rockfellerovi su se lecili homeopatski i zeleli uloziti novac u razvoj homeopatije, medjutim njihov finansijski savetnik je preporucio ulaganje u farmaceutsku industriju i time verovatno ucestvovao u odredjivanju istorijskih tokova. Homeopatske bolnice i skole ostajale su sve cesce bez finansijskih izvora i bile prisiljene na smanjenje rada ili cak zatvaranje. Homeopatija je bila veliki izazov za nauku i filozofiju, ali prerano. Lekari koji su imali bilo kakve veze sa homeopatijom bili su proterivani iz strukovnih udruzenja, zabranjivan im je rad, a na medicinskim fakultetima nije se smela spomenuti ta rec.
Homeopatija je ta teska vremena prezivela zahvaljujuci velikom broju homeopata koji su bili nezavisni po skolovanju i praksi, tj. nisu bili doktori klasicne medicine. Svoj opstanak homeopatija takodje duguje zastiti koju je od samog svog nastanke imala u aristokratskim krugovima posebno u britanskoj kraljevskoj porodici kao i u intelektualnoj i umetnickoj eliti Evrope u 19. veku. Npr. cuveno platno Van Gogha, prodato za 82,5 miliona dolara, predstavlja njegovog prijatelja i homeopatu dr. Gacheta. Pocetkom 70-tih godina 20. veka homeopatija dozivljava svoju renesansu, sirom planete, izuzev mozda u Kini gde vec hiljadama godina postoji kontinuitet u primeni holistickih terapija. Zanimljivo je spomenuti da je jedan Grk, inace gradjevinski inzenjer, George Vithoulkas, bio taj koji je pokrenuo lavinu renesanse u homepatiji. On je sigurno najveci homeopata 20. stoleca, edukovao je sve znacajne homeopate danas u svetu, a za svoj rad dobio je alternativnu Nobelovu nagradu.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:03 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Istorija medicine i zdravstvene kulture

Istorijski osvrt na lekovito bilje i njegovu upotrebu u farmakologiji

Parojčić Dušanka, Stupar Dragan
Institut za farmaceutsku tehnologiju i kozmetologiju, Farmaceutski fakultet, Univerziteta u Beogradu

Ključne reči: istorija, lekovito bilje, biljni lekovi, farmakoterapija

"Sve livade i pašnjaci, brda i doline su apoteke"
Paracelzus

Uvod
Upotreba biljaka u svrhu ishrane i lečenja stara je koliko i samo čovečanstvo. Koristeći bilje u svakodnevnoj ishrani, čovek je postepeno uočavao njihova lekovita svojstva. S obzirom na to da tada nije imao velika saznanja o uzročnicima bolesti niti o tome koja bi biljka mogla i na koji način da se upotrebi za lečenje, sve se zasnivalo na iskustvu. Sa vremenom su otkrivani razlozi specifične upotrebe lekovitih biljaka za određene bolesti, tako da je primena lekova postepeno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objašnjivim činjenicama. Sve do pojave ijatrohemije u 16. veku, biljke su predstavljale osnov lečenja i profilakse.


Lekovito bilje kao afrodizijak, lek i otrov
Koliko je čovek verovao u lekovitost pojedinih biljnih vrsta, najbolje ilustruje podatak da su biljke postajale zaštitni znak bogova i božanstava lekova i lečenja. U minojskoj civilizaciji na Kritu mak je bio zaštitni znak Velike boginje lekova i lečenja koja se uvek predstavljala sa čaurama maka na obodu kape na glavi. (1) Neke biljne vrste su zbog lekovitosti i široke upotrebe prerasle u svete biljke, kao što je to slučaj sa crnim i belim lukom, u koji su se zaklinjali egipatski lekaroapotekari, a lukovice ovih biljaka stavljali su kao darove u grobnice kraljeva. Zahvaljujući jakoj aromi, koristili su ih u magijskim obredima, za teranje zlih duhova, mada su u osnovi toga, i ne znajući, koristili dezinfekciona i antibiotska svojstva sumpornih jedinjenja. (2,3) I tropanske alkaloidne biljke su se slično vekovima koristile u magijskim ritualima i kao afrodizijaci zbog opijatnog i halucinogenog delovanja, pa su u mnogim kulturama dobijale magijsko ili simbolično značenje. Najčešće su se u te svrhe upotrebljavale biljke iz familije Solanaceae: mandragora (Mandragora officinarum L.), velebilje (Atropa belladonna L.) i tatula (Hyosciamus niger L.). Mandragora je jedna od najpoznatijih svetih biljaka, čija je magijska moć posledica slučajnog sklada dvaju faktora: korena u obliku ljudskog tela sa izraženim muškim i ženskim polnim organom i alkaloidnog sastava koji je proizvodio halucinogene efekte, čime je mandragora potvrđivala široko polje svojih moći. Ona se pominje i u Starom zavetu. Narodi Mesopotamije i Egipta su je mešali sa drugim tropanskim alkaloidnim biljkama familije Solanaceae u različitim preparatima koji su se pili ili mazali na kožu. (4,5) Koren u vinu koristili su kao opijajuće i omamljujuće sredstvo i od njega su pravili figurice koje su nosili kao talismane za dobro zdravlje i zaštitu od svih bolesti, a žene za lečenje neplodnosti. (6) Osim neobičnog korena, korišćeni su i plodovi poznati pod nazivom “Afroditine jabuke”, koje su predstavljale simbol ljubavi, što se u simboličnom smislu održalo do danas. U Tutankamonovoj grobnici pronađeni su plodovi mandragore u cvetnom vencu faraona. (2) Rimski enciklopedista Aulus Cornelius Celsus u svom delu De re medica u 1. veku piše da je san mirniji i dublji ako se pod jastuk stavi plod mandragore. Dioskorid ju je koristio kao anestetik tokom hirurških intervencija, kao lek za oči, abortivno sredstvo i sredstvo za uspavljivanje. Galen je koren mandragore kuvao u vinu kao anestetičko sredstvo, a sa medom je izrađivao supozitorije koje su se koristile za uspavljivanje. Međutim, bio je svestan njene otrovnosti, jer ju je svrstao u najškodljivije lekove koji se moraju uzimati umereno da ne bi delovali kao otrov. (7) Hebrejska tradicija je znala za mandragoru, koja je u to vreme važila za afrodizijak. U srednjem veku mandragora je doživela vrhunac svog ugleda, kada je prozvana magičnom biljkom. Sam pomen “malog zasađenog čoveka” izazivao je veliki strah zbog rizika pri sakupljanju. Verovalo se da ispušta krik kada se vadi iz zemlje, kako je pisao još Teofrast , kao i da taj krik može da ubije onoga ko ga čuje, pa su psima prepuštali da je kopaju. Ovo verovanje pomenuo je i Šekspir u tragediji “Romeo i Julija”. (5,6) Za mandragoru su se borili, a trgovina je cvetala. Cena je bila utoliko viša ukoliko je mandragora bila sličnija ljudskom obličju i ukoliko se pol jasnije video.
Bilo je i biljaka koje su se koristile kao afrodizijaci, ne radi halucinogenih efekata već kao Salep tuber zbog izvesne sličnosti sa muškim polnim žlezdama. U arapskom svetu i danas je ostalo verovanje da je salep najpouzdanije sredstvo za jačanje polne moći, koje se u osnovi bazira na homeopatskom principu “slično se sličnim leči“. (Cool U Indiji su se ljubavni napitci (pocula libidinis) izrađivali od belog luka, koji se, pored toga, koristio i kao rubefacijens, antiseptik i anthelmintik. (3,7)
Mnoge toksične biljke korišćene su kao otrovi ili su usled neznanja bile uzrok slučajnog trovanja. Egipćani su, prema podacima iz Ebersovog papirusa, za justifikaciju koristili otrov iz breskvinih koštica, a izrada i upotreba ovog otrova bila je poverena samo malom broju sveštenika, odnosno lekaroаpotekara, koji su se morali zakleti da će tajnu čuvati. Grčki kralj Atal III iz Pergama, odličan poznavalac otrova, imao je vrt gde su uzgajane isključivo otrovne biljke iz kojih je dobijao otrove. Upotreba ploda (bobica) velebilja radi slučajnog ili namernog trovanja, samoopijanja i/ili namernog onesposobljavanja za rad ili odbranu, bila je raširena sve do 19. veka. Još u vreme Dioskorida znalo se za otrovnost ove biljke, jer on opominje da pehar vina sa 4 drahme velebilja sigurno ubija svakog čoveka. (7) Zabeležena su i mnoga slučajna trovanja ovom biljkom, kao što je ono iz 1813. god., kada se kod Pirne otrovao ceo garnizon francuskih vojnika, ili slučaj iz 1841. god., kada su se mnoge porodice otrovale preko puževa koje su jeli kao poslasticu, a koji su skupljani sa polja gde raste velebilje. (9)
Cimet, anis, kim, morač, korijander, biber, celer, đumbir, karanfilić i drugi začini igrali su nekada veoma važnu ulogu u ljudskom društvu i odnosima pojedinih država i naroda. Basnoslovna cena začina bila je neposredan povod otkrića Amerike u želji da se nađe put za Indiju u kojoj rastu ove biljke. Tako su se, na primer, crni i beli biber, zahvaljujući etarskom ulju, ljutom ukusu, fermentima i smoli, koristiti kao antitusica, amarum purum, digestiv i, lokalno, kao antiseptik. (10)


Istorijski izvori od značaja za proučavanje upotrebe lekovitog bilja
Najstariji pisani pomen o upotrebi lekovitog bilja za izradu lekova i za lečenje pronađen je na sumerskoj glinenoj pločica iz Nipura staroj skoro 5000 godina. Ona sadrži 12 recepata za izradu lekova u kojima se pominje preko 250 različitih biljaka, među kojima i neke alkaloidne: mak, bunika i mandragora. (11) Kineska knjiga o korenju i travama “Che-Nung-pen-ts`ao-ching”, napisana oko 2800 god. p.n.e., koju neki farmakoistoričari smatraju najstarijom farmakopejom na svetu, sadrži opise preko 250 biljnih droga domaćeg porekla, od kojih se mnoge i danas upotrebljavaju: Rhei rhisoma, Camphora, Cinammomi cortex i Theae folium. Antički narodi su mnogo cenili ove droge iako se za mnoge dugo nije znalo da potiču iz Kine. Rimljani su verovali da Rheum, koji su koristili kao purgativ, dolazi sa Bosfora i sa obala Crnog mora. Kineski cimet se koristio kao lek, za kađenje, mirisanje, a kasnije i kao začin dodavan za popravljanje mirisa jelu i piću. Kraljica od Sabe darovala je caru Solomonu, pored ostalog, i cimet kao retkost i skupocenost koja se daruje samo u znak osobitog poštovanja i naklonosti. (5,10,11,12)
Međutim, proučavanje starih recepata sa načinima izrade lekovitih preparata ponekad je isto tako teško kao i odgonetanje samog naziva biljne vrste iz koje se on izrađivao zbog tajnih “heraldičkih” imena, često prema nazivima životinja. Tako je “srce jastrebovo” naziv za pelen (Artemisia absinthium L., Asteraceae), dok je “mišji rep” naziv za beli slez (Althaea officinalis L., Malvaceae). (13) U Ebersovom papirusu, napisanom oko 1550. god. p.n.e. u Tebi, pominje se veliki broj biljnih vrsta i droga korišćenih u terapiji. Ovde ćemo spomenuti samo neke: bunika (Hyosciamus niger L., Solanaceae), nar (Punica granatum L., Punicaceae), ricinus (Ricinus communis L., Euphorbiaceae), aloja (Aloë sp., Liliaceae), sena (Cassia spp., Fabaceae), beli i crni luk (Allium cepa L. i Allium sativum L., Alliaceae), smokva (Ficus carica L., Moraceae), bela vrba (Salix alba L., Salicaceae), korijander (Coriandrum sativum L., Apiaceae), kleka (Juniperus communis L., Cupressaceae) i kičica (Centaurium erythraea L., Gentianaceae). Protumačeni recepti Ebersovog papirusa otkrivaju nam da se korijander koristio za otklanjanje stomačnih tegoba, fleka na koži i glavobolje, iz polodova kleke specifičnim postupcima se dobijalo etarsko ulje, dok se kičica pripremala za otklanjanje ginekoloških problema, a u obliku vina za poboljšanje apetita, protiv nadimanja i grčeva u stomaku. Grčki filozof Herodot prvi ukazuje na vezu između građenja piramida i belog i crnog luka, koji se prema zapisu na piramidama koristio u ishrani da bi graditeljima dao snagu za težak fizički rad. Interesanto je da je, prema jednom receptu, trudnicama bilo dozvoljeno da ga koriste u ishrani, dok se dojiljama savetovalo da ga izbegavaju, jer se njegov ukus prenosi i na mleko, što bebama ne prija. (1,2,3,11,14) Najnovija istraživanja pokazuju da su u plodnoj dolini Nila uzgajane mnoge biljne kulture, između ostalih i beli mak (Papaver somniferum var. album L.) iz kojeg se dobijao opijum. (1)
Prema podacima iz Biblije i svete jevrejske knjige Talmuda, prilikom različitih obreda koji su pratili lečenje, kao i za kađenje, korišćene su mirisne smole, najčešće mira (Myrrha) i tamjan (Olibanum). U indijskim svetim kjnigama Vedama spominje se lečenje biljem, kojim je ova zemlja bogate i raskošne flore obilovala. Mnoge začinske biljke poreklom su iz Indije: morski oraščić, biber, karanfilić i druge. (13) Oslanjajući se na Homerove epove “Ilijadu” i “Odiseju”, nastale oko 800.god. p.n.e., saznajemo za 63 biljne vrste iz minojske, mikenske i egipatsko-asirske farmakoterapije. Neke od njih dobile su imena prema mitološkim likovima iz ovih epova, kao na primer oman (Inula helenium L., Asteraceae), nazvan u čast lepe Helene (Jelene) oko koje je vođen trojanski rat. (10, 15) Za biljke iz roda Artemisia, za koje se verovalo da vraćaju snagu i čuvaju zdravlje, naziv je izveden iz korena grčke reči artemis, što znači zdrav/čio. One su nazvane po čuvenoj karijskoj carici Artemisi, koja je i sama mnogo istraživala i gajila lekovite biljke. (16)
Originalni biljni lekovi izuzetno su retki i predstavljaju pravi izazov za arheologe i istoričare. Zahvaljujući sačuvanim darovima ostavljanim u grobnicama careva iz perioda Ehnatona i Tutankamona (1550-1305. god. p.n.e.) ostao je sačuvan jedan broj originalnih biljnih droga iz perioda Starog veka. Ove biljne droge su relativno dobro sačuvane. (2) Iz perioda Dioskorida pronađeni su, prilikom kopanja jednog jarka 1962. god. u Neusu, ostaci nekada korišćenih biljaka za izradu lekova. Praškasta smeša, otkrivena na lokaciji nekadašnjeg rimskog logora, koji je srušen oko 70. god., sadržala je sprašene ostatke 4 različite biljne vrste: Centaurium umbellatum Gillib., Hyosciamus niger L., Hipericum perforatum L. i Plantago lanceolata L. (17)


2. Biljke kao osnov Materia medicae od antike do renesanse
Najvažniji pisac starog veka o biljnim drogama je Dioskorid (Pedanios Dioskorides), Grk iz Anazarba, koji je kao lekaro-apotekar Neronove vojske proučavao lekovito bilje gde god je išao sa rimskom armijom. Oko 77. god napisao je. ”Nauku o lekovima u pet knjiga” (De Materia medica libri quinqae). Ovo klasično delo starog veka, koje je mnogo puta prevedeno i štampano, pruža obilje podataka o biljnim lekovima koji su činili osnovu materia medicae sve do kasnog srednjeg veka i renesanse. Od ukupno 944 opisane droge, 657 je biljnog porekla sa opisima spoljašnjeg izgleda, staništa, načina prikupljanja droge, izrade lekovitog preparata iz nje i njeno terapijsko delovanje. Preovlađuju biljke blagog delovanja, ali su upotrebljavane i one koje sadrže alkaloide i druge materije jakog fiziološkog delovanja (kukurek, čemerika, mak, ljutić, tatula, bunika, velebilje). Od domaćih biljaka Dioskorid je najviše cenio vrbu, kamilicu, beli i crni luk, beli slez, bršljan, kantarion, koprivu, žalfiju, kičicu, koriander, peršun, morski luk i čemeriku. (18) Kamilica, poznata pod nazivom Chamaemelon, koristila se kao antiflogistik za lečenje rana, uboda, opekotina i čireva, zatim za klistiranje i ispiranje očiju, ušiju, nosa i usta. Zbog blagog karminativnog delovanja naročito je pogodna za primenu u dečijem dobu. Diskorid je smatrao da deluje abortivno, o čemu on piše sledeće: “Cvet, koren i cela biljka pospešuju menstruaciju, teraju embrion, urin i kamenac, ukoliko se koriste u obliku infuza i kupke”. Ovo netačno verovanje su kasnije prihvatili i Rimljani i Arapi, pa otuda potiče latinski naziv matricaria, izveden iz dve reči: mater, što znači majka, odnosno matrix, što žnači materica. (19) Uz opis biljaka vrlo često su data i imena na drugim jezicima, kao i stanište gde rastu ili se uzgajaju. Evo kako izgleda Dioskoridov opis narcisa: “O narcisu. Jedni ga zovu Narkysos anydros, zatim Autogenes i Bolbos emetikos. Rimljani ga zovu Bolbus morbitarius, a neki isto kao i ljiljan narcis zovu Leirion. Listovi su slični poriluku, nežni su i mnogo manji i uži. Stabljika je prazna i bez lista, jednu stopu visoka i na njoj se nalazi beli cvet koji ima u sredini žutu, a ponekad crvenu rupu (misli se na tučak i prašnike). Koren je u sredini beo, okrugao i sličan luku. Plod je u jednoj vrsti kožice, crn i duguljast. Najbolja vrsta narcisa raste na bregovima i miriše. Drugi je sličan luku i miriše na zelje. Ako se skuva koren i popije ili pojede prouzrokovaće bljuvanje. Fino stucan sa medom, narcis je izvrsno sredstvo kod opekotina. Slične obloge koriste se i kod hroničnih bolova u zglobovima i stopalima, kao i kod povreda tetiva. Sa sirćetom i semenom koprive koristi se sa izbeljivanje kože” (20) Već Dioskorid razlikuje više vrsta mente, koja se gajila i koristila kao sredstvo protiv glavobolje i za želudac. Lukovica morskog luka i peršun koristili su se kao diuretici, dok se kora hrasta koristila u ginekološke svrhe, a bele vrbe kao antipiretik. Bulbus Scillae se prema Dioskoridu koristio i kao ekspektorans, kardiakum i antihidroptikum, u obliku sirćeta ili kiselog meda. (7,13,14,21) Značajno je što je Dioskorid ukazao na mogućnost falsifikovanja droga, kako onih domaćih, kao što je falsifikovanje opijuma mlečnim sokom primorskog žutog maka (Glaucium flavum Cranz, Papaveraceae) i crvene bulke (Papaver rhoeas L., Papaveraceae), tako i skupih orijentalnih droga, koje su arapski trgovci donosili sa dalekog Istoka, kao što su: iris (Iris sp.), iđirot (Calami rhizoma), kardamom (Cardamomi fructus), tamjan (Olibanum) i druge. (1, 7)
Najpoznatiji rimski lekaroapotekar Galen sastavio je prvi popis droga sličnog ili istog terapijskog dejstva (paralelne droge) koje mogu zamenjivati jedna drugu – “De succedanus”. Sa stanovišta današnje nauke, neke od predloženih zamena ne odgovaraju u farmakološkom smislu i potpuno su neprihvatljive. Tako, ako bismo mogli da prihvatimo da lekaroapotekar u nedostatku Althaeae radix upotrebi Malve folium, ili da Zingiberis rhisoma zameni sa Piperis fructus, zamena Helleborus sp. sa Lapis lazuli (safir) podjednako je neprihvatljiva i netačna kao i zamena Papaver semen sa Hyoscyami semen. (Cool Galen je uveo u terapiju i neke nove biljne droge koje Dioskorid nije opisao, kao što je Uvae ursi folium, koja se i danas upotrebljava kao uroantiseptik i blag diuretik. (3,22,23)
Arapi su uveli u farmakoterapiju mnogo novih biljnih droga, najviše iz Indije, sa kojom su trgovali. Neke drastične droge zamenili su manje drastičnim, pa su se Pulpa tamarindi, Sennae folium, Manna, kao blaga laksancija koristile umesto do tada korišćenih drastičnih purgativa (Hellebori rhizoma i Euphorbium). Karlo Veliki je 812. god. u svojim Kapitularima dao popis oko 100 biljnih vrsta koje se moraju gajiti na svim državnim imanjima njegove prostrane imperije, a to su uglavnom bili manastiri. Među ovim biljkama je najviše lekovitih - žalfija, beli slez, nekoliko vrsta mente, mak, kičica, primorski luk, a na prvom mestu je žalfija, koju je veliki vladar naročito cenio. Latinski naziv ove biljke potiče od starih Latina koji su je nazvali spasonosna biljka (salvare, što znači spasiti, izlečiti). Žalfija je i danas obavezna biljka u svim katoličkim manastirima, kao neka vrsta svete biljke. (3)

2.1. Herbarijumi i period ijatrohemije
Uporedo sa razvojem nauke i umetnosti u periodu renesanse razvijala se i farmaceutsko-botanička literatura. Međutim, kada je materia medica u pitanju, nije bilo značajnijih promena tokom Srednjeg veka, pa su se radovi velikih antičkih autoriteta, Dioskorida i Galena, neprestano provlačili kao osnova antidotariuma i renesansnih herbarijuma sve do 17. veka. Ova literatura, na latinskom i staroevropskim jezicima, dosta je dobro očuvana, naročito u štampanoj formi i formi bakroreza. Novija otkrića ukazuju da mnogi herbarijumi vuku korene još iz Srednjeg veka. Među najpoznatije predstavnike ove literature ubrajaju se “Hortus sanitatis” (Vrt zdravlja) i “Herbarum vivae eicones,” štampani u Nemačkoj u 16. veku, kao i “Hortus Eystettensis” , urađen 1613. god. kao bakrorez. Herbarijum američkog apotekara francuskog porekla Eliasa Duranda (1794-1873), pod nazivom Herbario nuovo, obuhvatao je preko 10 000 biljnih vrsta i više od 100 000 primeraka sakupljenih po čitavoj teritoriji Severne Amerike. Detaljna analiza Durandovog herbarijuma pokazala je da se obično prvo navodilo ime biljke, koji njen deo se koristi i u koje terapijske svrhe, zatim je objašnjavan izgled, mesto gde raste, u kojem periodu se bere, a ponekad i sa čim ju je eventualno dobro kombinovati u pripremi leka, a sa kojim biljkama se ne uzima u kombinaciji. (7, 20, 24) Povlačenjem medicine i farmacije u manastire, osnov terapije činilo je 16 svetih biljaka, koje su apotekari kaluđeri u zapadnoj Evropi obavezno uzgajali u manastirskim vrtovima. Pored već spomenute žalfije, tu su bile ruža, ljiljan, morač, nana i grčko seme. U većini slučajeva vrednost droga po tadašnjem shvatanju nije zavisila od njene stvarne lekovitosti, nego pre svega da li je biljka ubrana levom ili desnom rukom, u ponoć, određenog dana u sedmici ili godini i da li se pri tome išlo unatraške, pevalo, zevalo i slično.
Pojavom Paracelzusa (1493.-1541. god.) i uvođenjem hemijskih lekova u terapiju (ijatrohemija) ne samo da se nije smanjio interes za lekovito bilje već je otpočelo hemijsko proučavanje lekovitosti biljaka koje je obeležilo razvoj nauke 17. i 18. veka. Alhemičarsko učenje o signaturama odigralo je važnu ulogu u razvoju sistematike biljaka, jer su prikupljeni morfološki podaci o biljnim vrstama. Prema verovanju da je lekovitost biljke obeležena njenim izgledom (morfologijom), lekari su, sledeći znakove prirode, kantarion preporučivali za lečenje rana i uboda, jer listovi ove biljke izledaju kao da su probodeni, dok su se za žuticu upotrebljavali cvetovi i korenje žute boje. Pravu sistematiku biljaka, koja se održala do danas, postavio je 1735. god. švedski botaničar Carl von Linné. (10,20, 24)


2.2. Hinovac
Otkrićem Amerike i puta za Indiju, evropska farmakoterapija obogaćena je novim biljnim drogama, od kojih su mnoge odigrale važnu ulogu u farmakoterapiji 18. i 19. veka. Spomenućemo samo neke: Lobeliae herba, Jalapae tuber, Nicotianae folium, Senegae radix, Ipecacuanhae radix i Cinchonae cortex. Zbog izuzetnog značaja uvođenja hininovca i hinina u terapiju malarije, što se poredi sa značajem uvođenja baruta u vojne svrhe, ovde ćemo reći nešto više o njemu.
Malo je biljaka koje imaju tako burnu i zanimljivu istoriju kao Cinchona. Zbog nje su vođeni ratovi, trgovalo se njenom korom, a mnogi su se obogatili na bolestima i nevoljama stotina miliona ljudi bolesnih od malarije. Koru hininovca (Cinchonae cortex, Chinae cortex) upotrebljavali su od davnina stanovnici Južne Amerike za lečenje groznice, naročito malarije, kao dodatak jelu u obliku osušenog praška ili u obliku dekokta. Primećeno je da obolele lame skidaju koru sa stabla hininovca i glođu je, te se na ovaj način oporavljaju. Otuda koru nazvaše kina odnosno china, što je na Inka jeziku značilo “kora nad korama” ili “izuzetna kora”. Postoji preko 30 vrsta hininovca roda Cinchona iz familije Rubiaceae, od kojih se danas najviše koristi Cinchona succirubra Pav., jer daje drogu određenog i postojanog kvaliteta. Linné je dao naziv rodu Cinchona oslanjajući se na legendu o prvoj Evropljanki koja je 1630. god. izlečena dekoktom hininovca, grofici Francisci Henriques de Rivera del Chinchon, drugoj ženi peruanskog vicekralja grofa del Chinchon. Otuda potiče naziv grofičin prašak ili “Polvo de la Condeza”. U Engleskoj se zvao “kraljevski prašak” pošto je njime izlečen i sam kralj Karlo II. Evropljani su upoznali Cinchonu kada su osvojili Peru, a koru su u Evropu donosili jezuiti, koji su kao misionari odlazili u Peru i tu se upoznali sa lekovitim svojstvima ove droge. Isusovac Barnabé de Cabo prvi je doneo prašak hininovca, najpre u Španiju, a zatim u Rim, gde su ovim sredstvom izlečeni mnogi bolesnici. Droga je prodavana veoma skupo pod raznim izmišljenim imenima, u početku kao prašak “Polvo de los Jesuitos”, ali pošto je laicima njegova efikasnost izgledala prosto čudnovato, narod ga je prozvao "đavolji prašak". (9,10) Interesantan je i naziv “Cortex Peruanus,” koji ukazuje na poreklo droge, a pod kojim je ona ušla u londonsku farmakopeju iz 1677. godine. (25) Međutim, službena medicina 17. veka bila je ogorčeni protivnik hininovca, jer on nije pokazivao ni laksativni ni vomitivni efekat, što se tada smatralo potrebnim za izlečenje groznice, pa se njegov ulazak u oficinalnu farmakoterapiju odvijao dosta sporo. Širenju upotrebe hininovca mnogo je doprineo apotekar iz Kembridža Robert Talbot, koji je izrađivao Vinum Chinae kao amarum, stomahik i antipiretik. Engleski lekar Thomas Sydenham među prvima je upotrebio koru hininovca za lečenje malarije i nekih drugih oblika groznice. Monteverdijevo otkriće, 1872. god., da hinin deluje kao uterotonic, dovelo je ne samo do njegove upotrebe u akušerstvu već i do velike zloupotrebe za izazivanje pobačaja. Ovo je na žalost, zbog velikih doza koje su se u tu svrhu koristile, često imalo letalni ishod. Gomez je 1810. god. uspeo da izoluje jednu aktivnu supstancu iz ekstrakta Cinchonae cortex koju je nazvao cinhonin, dok su pariski apotekari Pelletier i Caventou 1820. god. dokazali prisustvo dva alkaloida , cinhonina i hinina, od kojih je ovaj drugi imao izrazita antimalarična svojstva. Oni su kasnije uspeli da dokažu da se hinin može dobiti ne samo iz Južne Amerike nego i sa plantaža na Javi i u istočnoj Indiji, koje su do danas ostale glavni svetski proizvođači hininovca. (9,10)
S obzirom na cenu uvoza sirovine za ekstrakciju hinina, vrlo brzo se javila potreba za njegovom sintezom, ali rad na strukturi hinina trajao je preko stotinu godina. Ona je konačno utvrđena 1931. god. (Rabbe) i eksperimentalno potvrđena kao pravilna totalnom sintezom 1944. god. (Woodward i sar.). (25)
Početkom 19. veka izolovani su prvi alkaloidi i heterozidi, čime je zapravo označen “novi početak” farmakoterapije, koja se sve manje oslanjala na gajeno lekovito bilje, a sve više na izolovanje aktivnih principa iz selekcionisanih biljnih vrsta. Prvi organski spoj koji je dobijen iz biljnog sveta, a koji je imao aktivno dejstvo, bio je alkaloid opijuma – morfijum, koji je 1804. god. izolovao nemački apotekar Sertürner (Friedrich Wilhelm Sertürner 1783–1841. god.) i nazvao ga prema grčkom bogu sna Morfeju. (1, 26) Ubrzo zatim izolovan je veliki broj alkaloida, od kojih ćemo spomenuti samo nekoliko: narkotin (1817), strihnin (1818), brucin (1819), kolhicin (1820), kodein (1832), atropin, akonitin (1833), papaverin (1848), skopolamin (1890). (24)


3. Upotreba lekovitog bilja u našem narodu
Stari Sloveni poznavali su mnoge biljke, među njima i one koje su upotrebljavali za lečenje. Protiv groznice koristili su pelen i kičicu, kao anthelmintiku beli luk, kao drastiku ricinus, kukurek, debelu tikvu, dok su emetika bili kukurek i kopitnjak. Primorski luk, špargla, peršun i celer koristili su se kao diuretika, a zbog adstringentnog delovanja upotrebljavani su hrast i nar. Glavna sveta i čudotvorna biljka naše etnofarmacije bio je i ostao bosiljak, koji se i danas gaji ne samo po manastirima, već i po baštama i saksijama. Ova biljka se najčešće koristila kao sveža sirovina ili su se od nje izrađivali različiti preparati za kožu. Neke masti i melemi na bazi bosiljka od davnina su poznati, a interesantan je podatak da su pojedini preparati, kao što je Unguentum basilicum, nosili epitet kraljevski melem zbog izuzetne važnosti. Mnoge biljne vrste preuzete iz slovenske etnomedicine i etnofarmacije, prešle su u školsku, naučnu farmakoterapiju Srednjeg veka kroz prva pisana dela na srpskom jeziku nastala pri manastirskim bolnicama u Hilandaru, Carigradu i Studenici. Osnivanjem prve apoteke u doba Nemanjića početkom 14. veka u tada najvažnijoj srpskoj luci Kotoru, proširila se upotreba skupih uvoznih droga i začinskog bilja, iz tropskih i suptropskih krajeva Azije i Afrike. Najstariji sačuvani srednjovekovni terapijski zbornici Hodoški zbornik (1390. god.) i Hilandarski medicinski kodeks (13-16. v.) oslanjaju se na Dioskoridovu i Galenovu nauku o lekovitom bilju, koje su predstavljale osnov zapadnoevropske farmakoterapije. U Hilandarskom kodeksu opisano je 100 biljnih vrsta i droga biljnog porekla. Dioskorid je često citiran, a biljke koje je on uveo u terapiju posebno su bile cenjene. Po narodnom shvatanju, koje se često pretvara u verovanje i sujeverje, lekovitost, ali i otrovnost, pojedinih biljaka opevane su i u mnogim narodnim pesmama. Tako su najčešće opevane biljke odoljen, kamilica, matičnjak i trava iva. “Da ne ima odoljena trave, ne bi majka odranila sina, nit bi seka brata odnjihala…” O izvanredno dugoj i neprekidnoj tradiciji upotrebe lekovitog bilja u kurativne i profilaktičke svrhe u našem narodu govore i lekaruše poznatih i nepoznatih autora, nastale u periodu turskog ropstva, kada su domaće biljne droge predstavljale jedinu dostupnu sirovinu za izradu lekova. (18,27,28)

4. Uloga i mesto lekovitog bilja u savremenoj farmakoterapiji
Mnoge biljne droge danas se koriste pre svega kao sirovine za ekstrakciju lekovitih principa (opijumski mak, digitalis, ražena glavnica, cinhona, ipekakuana, rauvolfija...) (10) Od izolovanja prvih alkaloida pa do danas, u periodu od skoro dve stotine godina, proučen je veliki broj biljaka i izolovano na milione aktivnih komponenti, od čega je samo nekoliko hiljada različitih alkaloida, ali ni oni se svi ne koriste u savremenoj farmakoterapiji. Iako se farmaceutska nauka bazira pre svega na dobijanju sintetskih ili polusintetskih komponenti, postoji obnovljen interes za izolovanje farmaceutskih aktivnih principa iz biljaka. Brojne farmaceutske kompanije širom sveta danas ulažu velika finansijska sredstva u istraživanje aktivnih sastojaka koji se nalaze ili se pretpostavlja njihovo prisustvo u biljkama koje su vekovima korišćene u tradicionalnoj i školskoj medicini i farmaciji ranijih epoha. Kompanija “Merk” je nedavno uložila milion dolara u projekat koji već dve godine traje u Kostariki, a “Pfizer” troši dva miliona godišnje u poslu sa Njujorškom botaničkom baštom na istraživanje farmakoterapijskog potencijala Severno-Američke flore. Prema podacima iz 1980. god., u istraživanje lekovitih biljaka na nivou kliničkih istraživanja uključene su 223 farmaceutske kompanije širom sveta, od čega 107 iz SAD. (29) Ponekad, bez obzira na utrošeno vreme i novac, rezultati nisu ohrabrujući. Tako su, na primer, istraživanja Američkog nacionalnog instituta, ostala bezuspešna, jer ni jedan od 114.000 biljnih ekstrakata iz 35.000 biljnih vrsta nije mogao biti upotrebljen za lečenje kancera. (30) Tradicionalna medicina, kao i grčko-rimska terapija, kroz očuvane srednjovekovne farmakopeje i renesansne herbrijume, može da pruži više nego korisne smernice u kojem pravcu da se krene. U nekim slučajevima ovo može ne samo da potvrdi ispravnost upotrebe kroz vekove već da dovede do otkrića nekih novih aktivnih principa ili da do skoro zaboravljene biljke ponovo vrati u žižu interesovanja. In vivo i in vitro istraživanja nekih biljaka tradicionalne kineske medicine, koja se godinama koriste za lečenje ekcema, otkrila su sasvim nova antireumatska svojstva ovih biljaka. (31) Slično je bilo i sa Filipinskim čajem (Carmona retuza). (32) Ovakvih primera ima mnogo. Možda će oni podstaknuti ozbiljnija istraživanja starih rukopisnih knjiga o biljkama, koje se neće posmatrati kao istorijska radoznalost nego kao mogući izvori savremene farmakoterapije.


Zaključak
Veza između čoveka i njegovog traganja za lekovima u prirodi seže duboko u prošlost o čemu svedoče različiti izvori u vidu pisanih podataka, sačuvanih spomenika, pa čak i originalnih biljnih lekova. Saznanja koja nam pružaju ti izvori sigurno su rezultat duge borbe ljudi sa bolestima, u kojoj je čovek naučio da lekove pronalazi u biljkama, njihovoj kori, semenima, plodovima, listovima i drugim organima. Za mnoge lekove biljnog porekla, koje su poznavale još najstarije ljudske civilizacije i koji su kroz milenijume korišćeni sve do današnjih dana, savremena nauka je potvrdila aktivno delovanje i uvrstila ih u farmakoterapiju.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:10 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Čet Jan 10, 2008 9:15 pm
Postovi: 139
Lokacija: Zrenjanin
Hvala tamaraft na brzom i efikasnom odgovoru.Ja sam se i nadala tebi jer ti si djavolak za sajtove svaka cast a mi to trazimo 4 dana.A profesor ce stvarno da se pusi pogotovo od ovog zadnjeg odgovora.Hvala jos jednom.Nisam vise zabrinuta mama. :P


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:11 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
1815
Ševrel identifikuje šećer u mokraći osoba sa dijabetesom kao glukozu.

1841
Nemački naučnik Karl Tromer otkriva dijagnostičku metodu za određivanje prisustva šećera u mokraći.

1848
Klod Bernard dokazuje da je glukoza normalan sastojak krvi i drugih tkiva, da se nalazi nagomilana u jetri u vidu glikogena i da je kod osoba se dijabetesom nivo glukoze u krvi povišen pa se ona javlja u mokraći. On je verovao da je dijabetes jetreno ili nervno oboljenje.


1850
Francuski lekar Preori savetuje uzimanje velikih količina šećera u terapiji dijabetesa.

1850
Herman fon Feling, nemački naučnik, otkriva metodu za određivanje količine šećera u mokraći.


1866
Džordž Harli u terapiju dijabetesa uvodi dijetu u kojoj se izbegava šećer i skrob.



1869
Pol Langerhans, kao student u Berlinu, opisuje ostrvca ćelija u pankreasu, koja nisu povezana sa digestivnom funkcijom pankreasa. Kasnije se pokazalo za se u ovim ćelijama stvara insulin i ova ostrvca nazvana su Langerhansovim.


Oko 1870
Francuski lekar Bušar primećuje da kod osoba sa dijabetesom, u toku racionalizacije ishrane tokom opsade Pariza u Francusko-Pruskom ratu, nestaje pojava šećera u mokraći. To mu daje ideju da ishranu treba prilagoditi svakoj osobi sa dijabetesom posebno.


1889
Dva nemačka fiziologa iz Univerziteta u Strazburu Jozef fon Mering i Oskar Minkovski otkrivaju da odstranjivanje pankreasa psima dovodi do dijabetesa sa svim simptomima. Rezultate objavljuju u Lancet-u.


Kraj 19. veka
Italijanski specijalista za dijabetes Katoni izoluje bolesnike kako bi ih naterao da se pridržavaju propisane dijete.

1891.-1915
Slično uspehu koji je postignut u lečenju hipotireoze uzimanjem ekstrakta štitnjače, pokušava se lečenje dijabetesa ekstraktom pankreasa preko usta ali nije postignut nikakav efekat.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:13 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
IZ ISTORIJE ZDRAVSTVENE KULTURE U VALJEVU U DRUGOJ POLOVINI 19. VEKA KULTURA ŽIVLJENJA

Miroslav Perišić

U zdravstvenom pogledu Valjevo je, najviše zahvaljujući svom geografskom i privrednom položaju, tokom 19. veka bilo jedna od najzaštićenijih sredina u Srbiji. Udaljenost od turske granice, relativno mala socijalna mobilnost ljudi i kretanja stoke štitili su stanovništvo od širenja zaraznih bolesti koje su u pojedinim vremenskim periodima harale drugim okruzima, pograničnim zonama i susednim državama.


U Valjevu - po pisanju Lazara Dimitrijevića, jednog od valjevskih lekara iz druge polovine 19. veka, gotovo nikad nije bilo snažnijih vetrova i prašine, a na dobro zdravlje uticale su blage promene temperature - smanjene letnje vrućine i umerene jesenje. Leva strana varoši bila je zdravija za život od desne; usled mračnih, tesnih i vlažnih kuća na desnoj obali Kolubare, naročito žene koje su vreme mahom provodile u kući pogađala je tuberkoloza. Bolesti su nastajale kao direktna posledica nečistoće, niskog nivoa kulture življenja, kulture stanovanja i kulture ishrane, odnosno, kao rezultat nedovoljnog znanja o čuvanju zdravlja - zdravstvene neprosvećenosti. Zabeležene su česte pojave šuge, u jednom periodu su se pojavile venerične bolesti, higijena zuba gotovo da nije postojala, umiralo se od stomačnih bolesti i srdobolje. Verovanje da ''nema smrti bez suđena dana'' ili da bolesniku ''ima leka ako je veka'' i niz drugih praznoverica, uz život određen navikama uticali su na to da ljudi ne brinu dovoljno o svom zdravlju za koje su mislili da ''biva i remeti se po nekim višim naredbama''.

U Valjevu druge polovine 19. i početkom 20. veka bilo je porodica čiji su uslovi stanovanja bili na nižem nivou od nivoa njihove opšte kulture, ali i onih čija je opšta kultura bila skromnija od kulture stanovanja. U odnosu na prvu polovinu 19. veka kultura življenja je značajno uznapredovala, pre svega zahvaljujući valjevskim trgovcima, ali i talasu obrazovanih pojedinaca (inženjera, profesora, lekara) koji su svojom pojavom u gradu postali nosioci modernizacijskih ideja i društvenih promena. Unosili su drugačije navike, doprineli širenju srednjoevropskih uticaja, unapredili kulturu odevanja, ishrane i stanovanja, delovali na sredinu i svest stanovnika Valjeva, a time i grad činili evropskijim nego što ga pamte prethodne generacije. Izgradnja građevina od tvrdog materijala, uređivanje dvorišta, postavljanje većih prozora na novopodignute kuće, bolje ukopani temelji, drveni podovi uz niz drugih promena uticali su na zdraviji život. Postepeno su išcezavale i porodične zadruge, čime se smanjivala porodica, što je doprinosilo poboljšanju kvaliteta življenja u celini. Ove naizgled nebitne promene bile su revolucionarne, jer su iz osnova menjale kulturu življenja a time unapređivale i zdravstvenu kulturu. Ipak preovlađujući način mišljenja uslovljen kolektivnim pravilima sredine koji je u osnovi bio izraz tradicionalnih formi rada i ponašanja bio je velika prepreka širenju prosvećenosti i stvaranju boljih uslova života.

Svest o potrebi poboljšanja higijenskih uslova i opšte kulture življenja sporo je napredovala. U ''Knjigama za narod'' - Batutovom ''Braniču od zaraza'' i ''Bukvici zdravlja'', kao i u Milićevićevim ''Poukama o zdravlju'' - nastalim na osnovu dobrog poznavanja narodnog mentaliteta, navika, običaja i kulture življenja u Srbiji, upozoravano je na potrebu održavanja zdravlja, ali one nisu bile čitane.

Uprkos brojnim promenama Valjevo je u 20. vek ušlo sa velikim problemima u pogledu dovođenja organizacije života u gradu na viši nivo i sređivanja pojedinih delova grada. Sa higijensko-zdravstvenog gledišta, voda iz većeg broja bunara bila je neupotrebljiva za piće, pa su nastojanja da se izgradnjom vodovoda obezbedi izvorska voda za piće obeležila prve godine 20. veka. Bilo je neophodno porušiti izvestan broj straćara pored Kolubare, izmestiti groblje, grupisati pijacu na jednom mestu radi lakše lekarske kontrole, ukloniti stočnu pijacu sa varoških ulica, urediti klanicu na moderan način, nabaviti dezinfekcioni aparat, mašinu za čišćenje nužnika, bolje organizovati održavanje ulica ...

Uz širenje pismenosti i uspostavljanje komunikacija, unapređenje izrazito niskog nivoa zdravstvene kulture bio je jedan od najprečih zadataka, ali i najteže rešiv problem u 19. veku. Dugotrajuća, generacijski taložena i rizničom predrasuda uvreživana zdravstvena neprosvećenost sa jedne, te nedostatak lekarskog kadra uz skromne materijalne mogućnosti za osnivanje bolnica, s druge strane, bili su osnovni uzroci sporog napredovanja svesti o značaju zdravstvene kulture.

BOLNICA

Na organizovanju zdravstvene službe u Srbiji počelo je da se radi u trećoj i četrvtoj deceniji 19. veka, ali sve privremene bolnice osnovane tih godina bile su kratkog veka. Prva bolnica počela je sa radom u Šapcu, a zatim u Velikom Gradištu i Svilajncu (1832), zatim u Požarevcu (1833), Beogradu (1836). Krajem četvrte decenije (1837. godine) u Kragujevcu je doneta odluka o ustanovljivanju Školskog i špitaljskog (bolničkog) fonda u okviru kojeg bi se prikupljala sredstva za osnivanje i početak rada bolnica i škola. Glavna nadležnost nad ovim fondom bila je poverena Ministarstvu prosvete. Pravilnikom ovog fonda bilo je predviđeno obavezno davanje godišnjih priloga činovnika i protojereja, zatim prikupljanje dobrovoljnih priloga prilikom nedeljnih i prazničnih službi u crkvama i ustupanje fondu imovine umrlih bez naslednika. Fond je uvećavan i poklonima davanim prilikom raznih svetkovina (krštenja, venčanja, slava). Prihod ostvarivan od carina za stoku takođe je išao u Fond.

Posle nekoliko godina (1841), fond je reorganizovan pa su školski i špitaljski bili razdvojeni u dve samostalne ustanove. Od tada je Špitaljski fond bio zaseban i svaki okrug u Srbiji je imao svoj fond i samostalno se brinući o njegovom uvećanju i unapređenju rada. Okružni špitaljski fondovi iz kojih je do 1875. godine osnovano 14 bolnica u Srbiji (Šabac, Smederevo, Gornji Milanovac, Beograd, Zaječar, Čačak, Jagodina, Negotin, Kragujevac, Valjevo, Aleksinac, Užice, Požarevac i Kruševac) bili su 1881. godine objedinjeni u Centralni sanitetski fond.

Formiranjem Špitalskog fonda u Valjevu počelo se sa mukotrpnim stvaranjem sredstava za osnivanje bolnice. I pored toga što se, poslujući samostalno, iz godine u godinu uvećavao, proteklo je dosta vremena dok se došlo do uslova za osnivanje bolnice. Jedan od glavnih problema bio je nedostatak odgovarajuće zgrade. Kako nije bilo slobodnih državnih zgrada, na zahtev Ministarstva unutrašnjih dela okružno načelstvo je formiralo komisiju sa zadatkom da pregleda sve privatne zgrade i najpogodniju predloži za smeštaj bolnice. Komisija u kojoj su bili okružni fizikus dr Franc Tesar i viđeni građani Živko S. Gavrilović, Lazar D. Martinović i Kosta Stojšić (staratelji bolnice) posle detaljnog pregleda, početkom 1867. godine predložila je zgradu u vlasništvu Alekse Andonovića, bivšeg sreskog načelnika. Po odobrenju Ministarstva unutrašnjih dela od 21. januara 1867. godine, načelstvo valjevskog okruga uzelo je za privremenu okružnu bolnicu navedenu zrgradu pod zakup na tri godine i tri meseca. Između Alekse Andonovića i staratelja špitalja potpisan je ugovor koji je obavezivao vlasnika zgrade da za potrebe bolnice izvrši najnužnije adaptacije - stavi duple prozore na svakoj sobi, okreči kuću spolja i iznutra, postavi vrata tamo gde su potrebna, u jednoj sobi postavi patos i obezbedi furunu za grejanje ''velike sobe'' .

Radovi na adaptaciji zgrade i njenom prilagođavanju za potrebe bolnice trajali su tokom proleća i leta iste godine, a u jesen (22. oktobra 1867) bolnica je bila spremna da primi prve bolesnike. Početak rada nametao je i prve probleme vezane za organizaciju bolničke službe - pitanje personala i cene bolničkog dana. Okružni fizikus Biheli, koji je u Valjevo došao posle dr Franca Tesara, bio je prvi upravnik bolnice. U želji da rad bolnice organizuje po stručnim zahtevima predlagao je da se postave tri lica koja bi stajala na usluzi bolesnicima, brinula o higijeni i ishrani, što je i prihvaćeno u okružnom načelstvu. Početno isksutvo pokazalo je da je za obavljanje tih poslova bilo dovoljno jedno lice jer bolesnika u valjevskoj bolnici prvih nedelja skoro da i nije bilo. Za prva dva meseca kroz bolničko lecenje prošlo je svega pet pacijenata . Bolesnici su radije slali svoje ukućane da se kod lekara raspitaju za izlečenje nego što su tražili neposrednu lekarsku pomoć. Nepoverenje prema lekaru i pomisao da za zdravlje odnosno lečenje treba platiti, odvlačilo je građane od odluke da krenu ka bolnici.

Nezavisno od toga što je građanstvo u malom broju koristilo bolničke usluge, napori na poboljšanju uslova za rad bolnice bili su stalno ulagani. I starateljima bolnice i okružnom načelstvu i Ministarstvu unutrašnjih dela bilo je jasno da postojeća zgrada nije odgovarajuće rešenje. Stoga se došlo na ideju o podizanju nove zgrade koja bi bila projektovana prema potrebama bolnice. Uz podršku Ministarstva unutrašnjih dela, okružno načelstvo, tragajući za mestom koje bi dobrom lokacijom, zdravom okolinom i kvalitetom zemljišta bilo pogodno za smeštaj bolnice, vrlo brzo je došlo do rešenja. Na vest da se traži odgovarajući plac više građana je ponudilo na prodaju određene lokacije pa čak i zgrade u varoši. Jedan od tih placeva je kupljen 1870. godine, ali je onda usledilo desetogodišnje čekanje na početak izgradnje. Posao je putem licitacije bio poveren bečkoj firmi Bauunternehmung Paminger - Backofen (''Paminger i Bakofen''), koja je novembra 1884. obavestila Ministastvo unutrašnjih dela da je zgrada završena. Usledio je komisijski pregled početkom 1885. godine, posle čega je državna bolnica u Valjevu, posle osamnaest godina od svog osnivanja, dobila svoju zgradu .

Završetkom izgradnje bolničkog objekta pristupilo se opremanju. Inventar iz stare bolnice bio je skroman, izrabljen i u velikoj meri neupotrebljiv pa je tokom naredne dve godine učinjeno nešto više na njegovom nabavljanju . Nabavka je bila poverena valjevskom trgovcu Živku Taduiću, stolarski poslovi Veselinu Subotiću, bravarski Adolfu Vojdeku, a izrada papuča za bolesnike Svetozaru Nikoliću i Sretenu Ristivojeviću. Iz spiska potrebnih stvari vidi se da je bolnica narednih godina bila solidno opremljena kako u pogledu lekarskih instrumenata, medicinskog pribora, kancelarijskih stvari tako i u pogledu potreba za bolničke sobe, higijenu i udobnost bolesnika. Bolnica je imala četrdeset kreveta, dva stola za ručavanje, veći broj stolica, dve plehane kade za kupanje, zavese na prozorima, nekoliko visokih i niskih lampi. Pacijenti su u bolnici dobijali bolnički veš, košulje, čarape, papuče, peškire. Spavali su na dušecima i jastucima, pokrivali se ćebadima, a posteljina je redovno menjana. Bolnica je raspolagala ginekološkim krevetom, krevetom za operacije, specijalnim zaklonima, kleštima za vađenje zuba, zavojima, makazama, toplomerima .
Broj bolesnika vremnom se, u odnosu na godine kada je bolnica osnovana, povećavao. U proseku na bolničkom lečenju nalazilo se oko 20 pacijenata mesečno, od kojih je više od polovine uspešno lečeno .

LEKARI

Školovanih lekara u Valjevu bilo je kao i u ostalim gradovima u Srbiji i pre osnivanja bolnice. Prvi za koga se na osnovu izvora zna da je bio u Valjevu je dr Jovan Stejić 1830. godine. Po nalogu Miloša Obrenovića 1833. godine u Valjevo je došao Antonije Delini, Grk rodom iz Smirne, koji nije bio školovan lekar ali je o medicini dosta znao. Valjevci su bili zadovoljni njegovim radom pa su posle njegovog odlaska izrazili želju da se vrati, što je on i učinio 1840. godine, ali na kratko. U međuvremenu, 1834. i 1835. godine, na dužnosti okružnog fizikusa nalazio se Grigorije Ribakov, takođe samouk lekar.

Krajem januara 1842. godine u Valjevo je za okružnog fizikusa došao Franc Budaj, rodom iz Pešte. Bio je magistar hirurgije i veoma sposoban lekar. Kada je došao u Valjevo imao je 30 godina i znao je više stranih jezika. Na dužnosti okružnog fizikusa u Valjevu pominje se i 1844. godine. Na njegovo mesto došao je dr Jovan Mašin, otac inženjera Mašina, prvog muža kasnije kraljice Drage Obrenović. Bio je bečki student, diplomu magistra hirurgije stekao je u Pešti, a magisterijum ginekologije i akušerstva u Pragu; takođe je znao više stranih jezika.

Od 1855. do 1867. godine okružni fizikus u Valjevu bio je doktor medicine i hirurgije Franc Tesar. Njegova pomoć pri osnivanju bolnice bila je dragocena. Sledeće dve godine (1868. i 1869) dužnost okružnog fizikusa i istovremeno upravnika bolnice obavljao je magistar hirurgije i magistar veterine Franc Biheli.

Od 1870. do 1874. godine na tom mestu nalazio se Jovan Siber, a njega je 1875. godine zamenio doktor medicine Herman Kraus, koji se u Valjevu zadržao do 1880. godine.

Posle jednogodišnjeg prekida, Valjevo 1881. godine ponovo dobija okružnog fizikusa. Bio je to Ljubomir Veović. Posle dve godine (1883) on je napustio Valjevo, a na njegovo mesto došao je Svetozar Atanasijević, koji se na toj dužnosti zadržao do 1890. godine.

Sledeće četiri godine okružni fizikus u Valjevu bio je dr Lazar Dimitrijević koji je u to vreme napisao knjigu ''Kako živi naš narod'', objavljenu 1893. Iznoseći prilike u kojima je živelo seosko stanovništvo, Dimitrijević je skrenuo pažnju na potrebu unapređenja zdravstvene kulture u selima.

Tokom 1894. dužnost okružnog fizikusa obavljao je Mihajlo Cvijević, ali se zadržao samo godinu dana. Posle njegovog odlaska došao je Jevdenije Branovački, koji je u Valjevu radio od 1895. do 1898. godine. Okružni fizikus 1898. godine bio je Mita Nikolić, a 1899. u Valjevo se vratio Mihajlo Cvijević. Prvih godina 20. veka upravnik bolnice u Valjevu bio je dr Selimir Đordević, koji je u tom gradu dočekao Prvi svetski rat.

Pored okružnih, Valjevo je imalo i opštinske lekare. Posle dr Đorda Petrovića kome je trogodišnji ugovor sa valjevskom opštinom istekao 1887. godine, na njegovo mesto je došao dr Đorde Vidaković . Medicinu je završio u Gracu, a lekarsku praksu započeo u Starom Futogu; od 1878. do 1884. godine bio je lekar u Sremskoj Kamenici. Za zasluge u srpsko-turskim ratovima i srpsko-bugarskom ratu odlikovan je ''Takovskim krstom'' i ''Takovskim krstom sa mačevima''. Pre dolaska u Valjevo bio je lekar negotinske opštine.


Inače na konkurs za opštinskog lekara u Valjevu, pored dr Đorda Vidakovića, javili su se i dr Ilija Rozenštrajh, lekar iz moravskog sreza, dr Miloš Kandić, fizikus podrinjskog okruga, dr Milan Moravac, lekar niškog i vlasotinačkog sreza i dr Hajnrih Jaran iz Hamburga.

Nezavisno od toga da li je bio okružni, sreski ili opštinski, lekar je bio ličnost koji se zarad boljeg zdravlja stanovništva borio ne samo protiv zaraza i drugih bolesti već i protiv neprosvećenosti, siromaštva i veoma često protiv nemara lokalnih vlasti.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:17 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Pogled na invalidnost kroz istoriju

Šta se smatralo pod invalidnošću od praistorije do modernih vremena, koji su uzroci invalidnosti i kakva je bila slika invalidnosti u disciplinama koje su se njome bavile.


Problem istorije osoba sa invaliditetom kompleksan je zbog toga što se o njima razmišljalo, a i sada se to često čini, kao o jednoj marginalnoj grupi bez prava na svest o svom položaju u prošlosti i sadašnjosti. Oni, prema takvim predrasudama, nisu u stanju da dosegnu čak ni obrise saznanja o sopstvenoj budućnosti. Pisanje istorije ove socijalne grupe tim je problematičnije što se susreće sa nerazumevanjem dela društva koje nije sklono priznanju da je potrebno izgraditi svest o invalidima kao populaciji koja ima sva prava na ravnopravni društveni tretman. Tokom vekova bili su, u najboljem slučaju, samo uzgredna posledica loše zdravstvene situacije ili deo ranjenih boraca koji su, posle borbi i ratova, tonuli u mrak anonimnosti još dublji od onog koji je okruživao tzv. "malog čoveka" u sudaru sa "velikom" istorijom. Postojala su još dva oblika invalidnosti koji su, svaki za sebe, izazivali nove predrasude, strahove i paušalne ocene. Kategorija osakaćenih silom zakona bila je arhaična, svojstvena gruboj fizičkoj represiji starog i srednjeg veka mada su njeni derivati u vidu javnih pogubljenja praćenih mučenjem osuđenih opstajali do 19. stoleća, a okupljala je kriminalce osuđene na gubitak nekog dela tela zbog raznih zločina. Invalidnost kao posledica presude dala je dodatni pečat srama shvatanju invalidnosti. Negativna percepcija samo se povećala sa napretkom tehnologije i ulaskom u doba mašina. Pojavili su se invalidi rada kao kategorija ljudi koje je nesreća na poslu izbacila iz lanca proizvodnje i napravila od nekih socijalne slučajeve beskućnika sklonih prosjačenju i lutanju.

Tokom istorije, položaj invalida bio je podložan društvenim promenama. Nisu oduvek opstajali na marginama interesovanja socijalnih sredina iz kojih su poticali. U praistoriji, bez obzira na kratak životni vek stanovništva, odnos prema invalidima bio je humaniji od institucionalizovanih postupaka lišavanja života i odbacivanja svojstvenih budućim civilizovanim društvima. Anropološka istraživanja pokazala su da je u periodu, koji je prethodio pojavi države, položaj invalida bio mnogo bolji nego što bi se dalo očekivati. Neki nalazi svedoče da su invalidi koji su preživeli godine ranog i srednjeg detinjstva, koje su bile kritične i za zdravu populaciju, uživali određene prednosti vezane za magijske kultove. Pošto su ih »više sile« na rođenju obeležile fizičkim nedostacima verovalo se da imaju određenu magijsku ili medijumsku ulogu u kontaktiranju sa onostranim. To je doprinosilo jačanju njihovog društvenog položaja bez obzira na nedostatak sposobnosti za privređivanje.1

Kroz istoriju medicine postojala su tri teorijska koncepta invalidnosti. Medicinski model bio je dominantan još od prvih uočavanja postojanja invalida i svodio se na ideju da je invaliditet individualni problem izazvan bolestima, povredom ili drugim vidovima pogoršavanja zdravstvene situacije. U okviru tog modela ublažavanje invalidnosti bilo je moguće samo lečenjem, rehabilitacijom i pružanjem podrške u cilju adaptacije osobe sa invaliditetom na njeno stanje. Društvena izolacija i segregacija svih invalida bile su neizbežne posledice ovako rigidnog modela kome je u centru pažnje bilo samo oštećenje invalidnih lica. Razvoj medicinske sociologije doprineo je stvaranju socijalnog modela invalidnosti. U tom modelu razlikuju se bolest i invalidnost. Za pobornike ove ideje, invalidnost je stanje "praznog prostora" između kapaciteta invalida i zahteva okoline u kojoj on deluje. Tako je invalidnost postala skup različitih, pretežno socijalno određenih stanja koja zahtevaju socijalnu akciju. Svrha akcije postiže se modifikacijom sredine, što omogućava učešće invalida u svim oblastima življenja. Tako se, kao reakcija, stvorio drugi ekstremni prilaz u kome nije bilo mnogo mesta za lečenje kao vid osposobljavanja i zaštite ove društvene grupe. Biopsihosocijalni model pokušao je da prevaziđe velike suprotnosti prethodnih paradigmi, tvrdeći da invalidnost može da bude samo posledica negativne interakcije između tri faktora. Prvi faktor tiče se ličnosti same osobe, pola, starosti, obrazovanja, načina savlađivanja stresne situacije i ukupnog obrasca ponašanja. Drugi, definiše se kao "kontekstualni faktor" sredine u koje spadaju različite kategorije kao što su oštećenje, aktivnost, participacija, socijalni stavovi, tehnologija, okolina, službe za podršku, opšti državni sistemi i socijalna politika prema invalidima. Narušena zdravstvena situacija pojedinog invalida čini treći faktor negativne interakcije. Sva tri modela invalidnosti uticala su i na stvaranje raznih definicija invalidnosti. Te definicije mogu se uopšteno podeliti na pravne, u suštini samo normativne, predstave o invalidnosti i one svestranije koje su poslužile za stvaranje postojećih modela invalidnosti. Slabosti normativnih definicija leže u činjenici da se bave isključivo definisanjem osoba sa invaliditetom, a zapostavljaju invalidnost kao problem. Jedna od bitnih definicija, za stvaranje adekvatnih modela invalidnosti, koju je krajem prošlog veka osmislila Svetska zdravstvena organizacija ( WHO ), "Međunarodna klasifikacija funkcionisanja, invalidnosti i zdravlja" (ICIDH 2) polazi od pretpostavke da je invalidnost gubitak ili ograničenje aktivnosti društvenog učešća na istom nivou sa osobama bez hendikepa zbog barijera vezanih za socijalni status ili okolinu.2

Pravne predstave o invalidima postojale su još u rimskom pravu. Osobe sa hendikepom tada su bile podeljene na dve kategorije. Prva od njih ticala se svih oblika invalidnosti shvaćenih kao deformisanost i defektnost. Drugi oblik invaliditeta, koga Mišel Fuko definiše kao "nakaznost", obuhvatao je medicinski hermafroditizam, sijamske blizance i druge oblike teških deformiteta. Brojni istorijski izvori sve do 17. veka svedoče o strašnoj sudbini retkih osoba sa hermafroditizmom. Bile su posmatrane kao čudovišta, ubijane su i spaljivane na lomačama poput veštica. Do sredine 18. veka nakaznost se tretirala kao krivično delo i kršenje čitavog niza prirodnih i pravnih propisa.3 Određivanje invalidnosti u pravnoj sferi više je bilo negativno u smislu naglašavanja razlika osoba sa invaliditetom od pravne kategorije zdravih ljudi. Pravno definisanje pojma ratni invalid nosilo je sa sobom neke od posledica predrasuda prema invalidnosti, ali i pečat nastojanja da što manji broj osoba bude na teretu državnog budžeta. Pod ratnim invalidom u Kraljevini Jugoslaviji podrazumevao se vojni obveznik, dobrovoljac ili četnik koji je bez svoje krivice zadobio stanje invalidnosti. Pod okriljem zakona bili su i ratni zarobljenici, pa i građanski invalidi ukoliko su tokom vojnih operacija ili kao posledicu ratnih zločina okupatora stekli invalidnost. Tek kasnije, u grupu socijalno zaštićenih osoba, uvršteni su i vojni invalidi koji su tokom mirnodopskog razdoblja vršili vojne dužnosti i kao posledicu bolesti ili povrede zadobili trajno fizičko oštećenje. Njihova prava priznavala su se i civilima i žandarmima koji bi pri vršenju službe u svojstvu zvaničnika prilikom potera, sukoba sa odmetnicima ili odbrani granice bili onesposobljeni. Na prelazu iz kategorije vojnih u invalide rada bili su radnici vojnih zavoda, majstori i šefovi tih institucija. Na ovu vrstu socijalne zaštite nisu imali pravo vojnici koji su se predali neprijatelju, civili koji su izbegli vršenje vojne dužnosti i osobe koje su same sebi nanele bolesti ili trajne fizičke povrede sa namerom da budu oslobođene vojnih i građanskih obaveza u slučaju rata. Gubitak prava na socijalnu zaštitu usled sticanja ratne invalidnosti kasnije se proširio i na osobe kažnjene zatvorom dužim od dvanaest meseci, robijom ili zatočenjem, gubitkom čina i vojničke, odnosno građanske časti tokom ratnih dejstava. Prava ratnih invalida sticali su i državljani Kraljevine Jugoslavije koji su šest nedelja posle demobilizacije zadobili rane ili bolesti koje su bitno smanjile njihove sposobnosti za rad u privredi.4

Uprkos guranju invalida kao osoba na margine društvene brige u prošlosti, problem invalidnosti u socijalnoj sferi tražio je uređenje složenih institucionalnih mreža kao struktura za prihvat invalida, a istovremeno te institucije služile su kao instrument odbrane društva od onoga što se smatralo nespojivim sa estetskim, medicinskim i društvenim kriterijumima fizički i mentalno zdravog čoveka. Opšti strah od bolesti i nesposobnosti, sujeverje kao poseban vid moći neznanja i odsustvo poznavanja medicinskih aspekata invalidnosti, na tadašnjem stepenu razumevanja telesnih i psihičkih funkcija ljudi, bili su polazište za stvaranje niza predubeđenja o nenormalnosti invaliditeta. Strah od stvarne ili zamišljene prenosivosti invalidnosti na zdrave osobe, usled neuviđanja razlika između bolesti i njenih posledica, doveo je do socijalne tabuisanosti psihičkih i fizičkih invalida. Stvorio se grupni identitet zdravih osoba nasuprot kategorijama trajno bolesnih lica. Bila je to posledica stvaranja identiteta kao osnovnog svojstva ličnosti. Identitet kao socijalna pojava postiže se postavljanjem pitanja ko sam ja i gde pripadam.5 Kolektivni identitet pretpostavka je za vršenje procesa individuacije. Identitet se stiče preko formiranja, prvo kulturnog, a posle toga personalnog. Unutar kulturnog miljea stvaraju se kulturni kodovi, vrednosni sistemi, religijski i ideološki pogledi, viđenja sveta, grupne norme, razne kulturne namere, kognitivni sistem, neke psihološke crte i mentalitet. Kulturni identitet pretstavlja referentni sistem za orijentaciju pojedinaca.6 Identitet grupe gradi se pretežno preko uviđanja razlika između jedne i ostalih grupa, znači uvek sa posmatranjem drugog i drugačijeg, bez obzira kojoj kategoriji pripadale te razlike: klasnoj, rasnoj, materijalnoj, socijalnoj ili nekoj drugoj. Ljudi sa primetnim fizičkim i psihičkim nedostacima postali su deo pogleda na "drugog" u smislu njihove izopštenosti iz nekih društvenih tokova. Subjektivna povezanost defektnog i delikventnog, unutar diskursa pravnih, medicinskih i socijalnih ustanova od Srednjeg veka do sredine 20. veka, bila je rezultat materijalizacije strahova od invalidnosti. Zahtev društva da se razne fizičke i psihičke anomalije izjednače sa pojmom nenormalnog doveo je do medicinsko sudske saradnje u formiranju povezanosti između opšteg pravnog pojma delikvencije i medicinskog pojma bolesti. Bio je to početak funkcionisanja neke vrste društvene moći koja se može definisati kao moć normalizacije. Glavna funkcija te moći bila je represivna, a mehanizmi njenog delovanja bili su proizvod multidisciplinarne saradnje raznih naučnih grana ali i izraz zaslepljenosti raznim vrstama retrogradnih strahova tako dobro oličenih u srednjovekovnom isključivanju gubavaca ili novovekovnom kontrolisanju osoba zaraženih kugom.7

Marginalizacija invalida bila je svedena na običaje odbacivanja ili u najboljem slučaju obavljanja vlasti nad svim vrstama bolesnih i nenormalnih osoba koja se svodila na dejstva diskvalifikacije, odbijanja, nepriznavanja i lišavanja kao dela postojećih negativnih koncepata mehanizama isključivanja društveno nepoželjnih. Stavljanje invalida, pa i psihički bolesnih ljudi u azile i druge modele velikog zatvaranja, vremenom se transformisalo izmenom tipa vlasti od apriornog isključivanja ka uključivanju invalida u kontrolisane državne okvire, ali to još uvek nije značilo priznavanje prava invalidima nego više pasivnu konotaciju kontrole nad njima. Još jedan aspekt stvaranja prezira i predrasuda prema invalidima ležao je u njihovom povezivanju sa nakaznošću kao pravnoj pojavi narušavanja prirodnih i društvenih zakona već samim svojim postojanjem. Sijamski blizanci, manjak ili višak organa, ekstremiteta i razni deformiteti činili su skup kategorije nakaznosti. Lik »nakaze« bio je izazov za pravne sisteme pošto oni nisu podnosili izuzetke od onoga što se smatralo normalnim i uobičajenim. Upravo zato što nije postojao adekvatan pravni odgovor na pojavu čoveka sa deformitetom to se smatralo najvećom opasnošću za uspostavljeni red pa čak i povredom osnovnog morala definisanog kao sličnost Boga i ljudi. Samim tim bio je to napad i na religioznu sferu življenja. Društveni odgovor na ovu vrstu izazova svodio se na tri kategorije: prva se ticala fizičkog uništenja nakaze, druga medicinske brige nad takvim pojedincima a treća, najbliža opštim vrednosnim religioznim stavovima, insistirala je na milosrđu kao odgovarajućoj emociji na pojavu takvog oblika invalidnosti. Osoba sa oblicima psihičkog invaliditeta, ako se o mogućnosti izlečenja bolesti moglo uopšte razmišljati u srednjevekovnoj medicini, spadala je u drugu kategoriju pojedinaca koji su se mogli "popraviti" i ponovo uključiti u opšti društveni okvir. Tokom razvoja medicinskih nauka stopa učestalosti pojave ljudi koji su se mogli psihički reoblikovati, shodno društvenim namerama, bila je mnogo veća od stope pojava nakaze. Referentni okvir ovog tipa invalidnosti stvarao se u koaliciji saradnje porodice i institucija za "popravljanje" koji su je činom izlečenja zapravo podržavali. Bila je to složena igra sukoba interesa privatnog i javnog u čijem je centru bio sistem podrške koji se stvarao između porodice, škole, radionice, ulice, crkve, policije i medicinskih institucija. Tako je invalid postao javno biće pretežno zbog toga što je pojedinac za "popravljanje" bila veoma česta društvena pojava, a bilo ju je komplikovano odrediti zato što je podrazumevala da se takav pojedinac uglavnom nalazio na samoj ivici između psihotičnog i normalnog ponašanja. Uprkos napretku opšteg znanja o bolestima, nenormalne osobe ostale su i tokom većeg dela 19. veka obeležene onim što je Mišel Fuko možda preoštro nazvao oblikom »nakaznosti u povlačenju« unutar medicinskog i sudskog diskursa. Postojeći sistemi vlasti i znanja stvorili su sliku tehnologije ljudske anomalije kombinujući naučna dostignuća sa predrasudama o tome šta je izazivalo bolesti čije su posledice stvarale invalidnost.8 Iza sveprisutnog a nikad adekvatno definisanog straha od invalidnosti, pogotovu psihičkih oblika, ležala je težnja da se spreči povratak pojedinca i društva na oblike instiktivnog ponašanja koje su definisale život prvobitnih zajednica pa se tako iza ovog straha krije tenzija između primitivnog dela ljudske psihe i socijalnog ponašanja sa elementima etike.9 Ipak, izopštenost invalida nikada nije bila apsolutna. Ono što je Erih From uopšteno nazivao "zadovoljstvom doživljaja ljudske solidarnosti" ispoljavalo se kroz neke vidove pomoći humanih pojedinaca i organizacija. Ni ova solidarnost nije ostajala lišena predrasuda i iskrivljenih predstava. Od retkih osoba, spremnih da se prihvate odgovornog posla staranja o invalidima, stizala su upozoravanja da su njihovi štićenici »nemoćnici« osuđeni da postanu »duševno obamrli« i »moralno srozani«, ukoliko se društvo ne prihvati obaveze spasavanja onoga što se navodno moglo sačuvati od njihove »duše«. U zahtevima za veću društvenu i državnu aktivnost u pomaganju invalidima išlo se do velikog paradoksa proglašavanja običaja ubijanja tek rođenih invalida među »divljim plemenima« humanijim u odnosu na rašireni »nehat« civilizovanih država prema njima. Drugim rečima, podržavalo se pravo svake političke zajednice da, prema verskim i ekonomskim mogućnostima i načelima, reši invalidsko pitanje svim sredstvima, pa čak i nasilnim uklanjanjem ove populacije.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:19 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Kada se desi neki zločin, sve oči uprte su u policiju i detektive, od kojih se očekuje da kao u američkim trilerima jure okolo u potrazi za svedocima ubistva i tragovima koji mogu dovesti do počinioca zločina.

U senci policajaca, međutim, nalaze se čitavi timovi stručnjaka koji im pomažu da reše slučaj. To su forenzičari - stručnjaci koji su se specijalizovali za otkrivanje svih tragova, pa i onih nevidljivih golim okom, prikupljenih na mestu zločina.

Posebnim uređajima koji često podsećaju na sredstva za spremanje stana - četkicama, aparatima sličnim usisivačima, tkaninama poput one za brisanje prašine i drugim pomagalima, oni prikupljaju dokaze na mestu gde se desilo krivično delo, i to s neobičnih površina poput plafona, zidova, ali i svih drugih mesta i predmeta. Ovi tragovi, pre svega otisci prstiju, ali i kosa, otisci stopala ili cipela na podu, fleke od krvi i raznih izlučevina, čaure i meci i sve ostalo što je nađeno prilikom uviđaja kasnije se detaljno obrađuju u laboratoriji. Dobijeni rezultati koje forenzičari zatim tumače omogućavaju da se rekonstruiše tok događaja i utiru put ka počiniocu.

Prema istorijskim zapisima, forenzika je počela je da se primenjuje u okviru medicine krajem 16. veka u Italiji, a neki sačuvani podaci govore da su Kinezi još u prvoj polovini 13. veka pronalazili tragove na mestu zločina uz pomoć belog praha, na osnovu kojih su otkrivali identitet počinioca.

Italijan Fortunato Fidelis primenjivao je od 1598. godine svoja znanja iz ove oblasti i govorio da je forenzika medicinski odgovor na pravna pitanja. Forenzika se razvijala u okviru medicine u prvim decenijama 19. veka, a od tog doba počinje aktivno da se primenjuje prilikom policijskih istraga raznih zločina.

U 19. veku zvanično se koristi metoda otkrivanja otiska ljudskog prsta na tkaninama i drugim materijalima. Istraživači su dolazili do otiska prilikom uviđaja tako što su posipali praškastu materiju na kojoj se pojavljivao otisak prsta osumnjičenog, koji je zatim veštom rukom stručnjaka prebacivan na papir. Na sličan način utvrđivana je veličina obuće koju je nosio potencijalni zločinac, kao i eventualna oštećenja na njoj. Zahvaljujući tim prvim forenzičkim metodama, još pre 150 godina otkrivani su zločinci.

Od 1880. godine s londonskim policajcima na uviđaj su išli i forenzičari, koji su prikupljali dokaze i pomagali u razotkrivanju zločinaca. S vremenom su, zahvaljujući razvoju tehnologije, proširene mogućnosti ove oblasti i usavršene metode sakupljanja i analiziranja dokaza.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:21 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Od Bečke škole do moderne zdravstvene nege

Osnivanjem Bečkog Univerziteta (1365), na kojem su Galeaco de Sankta Sofia (Galeazzo de Sancta Sophia) iz Padove i njegov austrijski učenik Johanes Ajgel (Johannes Aygel) izvršili prva seciranja uopšte, započeta je naučna medicina u Austriji.

Kao suosnivač Alme Mater Rudolfine (1365), Medicinski fakultet je već u srednjem veku bio uveliko priznata instanca za pitanja zdravstva.

U vreme vladavine Marije Terezije bečka medicina je prvi put poprimila međunarodni značaj. Carica je 1745. godine pozvala Holanđanina Gerarda van Svitena (Gerard van Swieten) u Beč. On je položio kamen temeljac za prvu bečku Medicinsku školu. Sa Gerardom van Svitenom počelo je zdravstveno zakonodavstvo i nova epoha za medicinsku nastavu u austrijskim zemljama naslednicama. Anton fon Šterk (Anton von Störck), van Svitenov naslednik kao protomedikus, važi za pionira eksperimentalne farmakologije. Kapaciteti poput Antona de Haena, Maksimiliana Štola (Maximillian Stoll), Lorenca Gasera (Lorenz Gasser) ili Leopolda Auenbruggera (izumitelj perkusije), podučavali su i istraživali u carskom gradu. 1784. godine za vreme cara Josifa Drugog otvorena je Opšta bolnica u Beču koja je od tada postala uporište bečke medicine.

Sve više i više je ona postajala najvažniji istraživački centar. Tokom 19. veka lekari poput Karla fon Rokitanskija (Karl von Rokitansky), Jozefa Škode (Josef Skoda), Ferdinanda fon Hebre (on je utemeljio naučnu dermatologiju) ili Ignaza Filipa Zemelvajsa (Ignaz Philipp Semmelweiss - on je otkrio da je spolja izazvana infekcija uzrok porodiljske groznice) osnovali su drugu Bečku medicinsku školu. Bazična medicinska nauka je proširena, a specijalizacija podsticana: prve klinike na svetu za kožna oboljenja, očne klinike i klinike za uho, grlo i nos osnovane su u Beču. Znameniti hirurg Teodor Bilrot (Theodor Billroth) postao je univerzitetski profesor u Beču 1867. godine. 1874. godine je Bilrotu pošlo za rukom prvo kompletno odstranjivanje grkljana, a 1881. godine prva resekcija želuca. On je inicirao gradnju kuće Društva lekara (1893.) i klinike Rudolfinerhaus radi usavršavanja bolničarki, a pomagao je i ustanovu Dobrovoljačkog spasilačkog društva. Bilrotova škola se proširila po celoj Evropi.

Mesto vrhunske medicine
Početkom 20. veka medicina u Beču se ubrajala u međunarodnu vrhunsku klasu. Klemens fon Pirke (Clemens von Pirquet) je definisao pojmove alergije i serumske bolesti, Ernst Peter Pik (Ernst Peter Pick) vršio je značajne oglede o hemijskoj specifičnosti imunoloških reakcija, Bečka škola zubne medicine (osnovao je Bernhard Gottlieb) dostigla je svoj vrhunac 20-tih godina.

Sve četiri Nobelove nagrade koje su tih decenija dodeljene (nekadašnjim) bečkim medicinarima – Robertu Baranju (Robert Barany - 1914.), Julijusu Vagner-Jauregu (Julius Wagner-Jauregg - 1927.), Karlu Landštajneru (Karl Landsteiener - 1930.), Otu Leviju (Otto Loewi - 1936.) – bile su zasnovane na osnovnim radovima iz tog vremena. Odlična tradicija medicine i istraživanja vuče korene daleko iz Prve republike. American Medical Association of Vienna, koja je osnovana u Beču, organizovala je dobro posećene postdiplomske kurseve za lekare iz celog sveta sve do 30-tih godina.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:24 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
LEKARI U SRBIJI


Na sveukupni razvoj srpske države, pa i njene medicine, najvše je uticao Rastko Nemanjić, najmlađi sin Stefana Nemanje, potonji Sveti Sava. Shvatajući da nema napretka i bez zdravstvenog prosvećivanja, već 1199. godine, zajedno sa svojim ocem, osnovao je prvu srpsku bolnicu u manastiru Hilandaru, a godinu dana kasnije izdao Hilandarski tipik, prvi crkveno-pravni spis, u kome je propisao brigu o bolesnicima kao jednu od dužnosti hilandarskih monaha. Došavši u Srbiju Sveti Sava je počeo osnivati bolnice i pri srpskim srednjovekovnim manastirima. Godine 1215. izdao je Studenički tipik kojim je propisao pravila za ophođenje sa bolesnicima u ovoj prvoj srpskoj bolničkoj ustanovi. Zato se s pravom Sveti Sava smatra utemeljivačem naučne medicine i prvim piscem stručne medicinske literature i zakonodavstva u Srba...
Najstariji podaci u kojima se pominju lekari, upućuju nas na srednjevekovnu Srbiju, u vreme kada je na prostoru Srpske države bilo više od deset manastirskih i varoških bolnica u kojima su radili i lekari iz Italije i Mletaka koji su dolazili po pozivu da leče vladare i bogatu vlastelu. U to vreme među ovim lekarima bilo je i onih koji su srpskog porekla. Tu je pre svega Jovan Argiropulos, koji je za sebe napisao ..."da je rođen u Pomoravlju"... Lekar u Carigradskoj bolnici i u tamošnjoj medicinskoj školi predavač predmeta ..."O poznavanju bolesti po pitanju žil"... Argiropulos će posle velikog požara Carigrada (1422) preći u Italiju i tamo biti profesor Interne medicine u Rimu i Bolonji.
Prvog Srbina lekara dr Jovana Apostolovića, iz Budima (1730-1770) naša medicinska istoriografija beleži polovinom 18. veka. Ovaj će svoju disertaciju (1757) pod naslovom Kako opšta osećanja deluju na ljudsko telo, braniti na Univerzitetu u Haleu, a radni vek završiti u Novom Sadu.
Posle okončanja dva ustanka i brojnih pregovaranja sa Portom u Carigradu u trećoj deceniji 19. veka, na prostoru Beogradskog pašaluka, turskim Hatišerifom (1830) obnovljena je srpska država. Pet godina posle ovih događaja u Kragujevcu je objavljen ..."i zakletvom potvrđen na Sretenjskoj skupštini Ustav Knjaževstva Serbije"... Po ovom Ustavu kojeg su potpisali Sultan Mahmud Drugi i ruski Imperator Nikolaj Prvi ..."Serbija dobija pravo da osniva bolnice za lečenje stanovništva i škole gde će se mladi pismenosti učiti"...
Prvi školovani lekar, koji je došao u Srbiju 1819. godine, bio je Grk Konstantin Aleksandridi. Bio je lični lekar kneza Miloša Obrenovića. O njegovom radu takođe nema mnogo podataka. Jedini oskudni izvor pominje ga kao prenumeranta za Davidovićev Zabavnik. Vuk Karaxić beleži da je Srbiju napustio posle dve godine i otišao u Vlašku, zbog sukoba sa knezom. Iza ovoga, u Srbiju do 1823. godine dolaze dva lekara - prvi lekar iz Napulja Vito Romita (1763-1828), koji je prvo u službi beogradskog vezira. U Beograd dolazi sa ženom, dve kćeri i pomoćnikom. Prema oskudnim podacuma koji su sačuvani, moglo bi se zaključiti da on i nije bio diplomirani lekar - doktor medicine. Boravio je i radio u Bukureštu i Carigradu. U službi kod kneza Miloša bio je od januara 1824. godine. Pored ove dužnosti Romita je bio i vaspitač kneževe kćeri Jelisavete. Drugi lekar - njegov zet dr Silvester Bartolomeo Kunibert (1800-1851), medicinske studije završio u Torinu. Službovao u Carigradu odakle je došao u Srbiju i odmah (1820) stupio u službu ličnog lekara kneza Miloša. Ubrzo zatim biće postavljen za varoškog lekara u Beogradu. Na njegov zahtev će 1834. godine knez Miloš odobriti prvu hemijsku analizu mineralnih voda u Srbiji, koja će se obaviti u Beču. Godinu dana kasnije Kunibert organizuje ovu analizu u Srbiji, na samim izvorima.
Knez Miloš je 1828. godine uvideo potrebu da u Srbiju dovede strane lekare, pa radeći u tom pravcu, odlučio je da izdržava ..."nekliko pitomaca po struci medicinskoj koje bi po završetku školovanja upotrebio kao državne službenike"... Među prvim pitomcima koje je uputio u Beč 1832. godine bili su: Antonije Nedeljković, Jakov Užarević i Aleksandar Budimirović. Nijedan od pomenutih nije došao u domovinu na rad u Beograd, jer su Nedeljković i Budimirović umrli od tuberkoloze još u toku studija, a Užareviću se ubrzo gubi svaki trag. U svojoj knjizi o Srbiji štampanoj u Temišvaru 1870, Lindermajer pominje da je među drugim lekarima 1839. godine u Srbiji radio i neki doktor Antonije Groder, kao varoški lekar u Šapcu. Bio je dopisni član Srpskog lekarskog društva od 1879. godine. U ovoj grupi lekara, bio je u Ćupriji i dr Jovan Dimitrijević, koji je u srpsku državnu službu stupio 1838. godine. On je po odobrenju Popečiteljstva (S. Po. 1709/24. nov. 1843), osnovao u ćuprijskoj bolnici..."u Srbiji prvo Odeljenje za bolesnike ranjave bolesti frenge, da se uredno vidaju"... Ova grupa lekara - kojoj pripadaju i ova dvojca pomenutih - tridesetih godina 19. veka predstavlja celokupni kvalifikovani medicinski kadar u Srbiji i Beogradu. Nešto kasnije, krajem prve polovone 19. veka, bilo je u Srbiji 14 lekara.
Devet godina posle donošenja Hatišerifa (1839), Praviteljstvo u Srbiji donosi "Zakon o sanitetskoj struci" po kojem ..."Popečitelj vnutrenih dela ima pisati uredbu kako će se polumrtvi u život povraćati"...Ovaj zakon je sadržavao i propise o postavljenju okružnih lekara. Po njemu je okružni fizikus bio obavezan da, ukoliko u odgovarajućem okrugu ne bi bilo sreskog lekara, blagovremeno nabavlja lekove i obavezne vakcine. Po ovom zakonu okružni fizikusi nisu smeli da budu politički angažovani ..."jer su dovoljno imali svog posla"...
U to vreme u Srbiji radi dr Emerih Lindermajer, stranac u službi srpskog vojnog saniteta. U Srbiju je došao za vreme vlade kneza Miloša i 1835. postavljen ..."za lekara Podrinjske komande u Šapcu"... koji će zatim biti premešten ..." za lekara gvardijskog špitalja u Beogradu i gvardijskog lekara u Kragujevcu"... Na dužnosti doktora Glavnog štaba u Popečiteljstu vnutrenih dela dr Lindermajer ostaje sve do ponovnog dolaska kneza Miloša u Srbiju (1859) kada je na njegov predlog penzionisan. Odlazi u Temišvar gde piše svoje delo Serbien, dessen Entnjickling und Fortschrit in Sanitatsnjesen mit Andeutungen uber die Gesammten Sanitatsverhaaltnisse im Oriente. On će zajedno sa drugim štab - hirurgom dr Birgom od 1842. ..."pribirati razne patološke retkosti čoveka i životinja, raznih istoričeskih starina, kao i ruda i kamena i tako stvoriti jedan mali muzeum koi je bio smešten u Beogradskoj vojnoj bolnici"...
Među prvim Srbima školovanim lekarima, koji su došli na rad u Srbiju, stigao je iz Beča dr Jovan Stejić (1803-1853), lekar u Šapcu i Beogradu. Njegovim dolaskom u Srbiji počinje da radi organizovana građanska zdravstvena služba. On je autor prve naše Antropologije ili nauke o čoveku - na srpskom jeziku - u Beogradu 1850. u izdanju Društva srpske slovesnosti. Srpskoj medicinskoj bibliografiji dr Stejić je ostavio dva toma Makroviotike ili nauke o produženju života čovečeskog akademika iz Berlina Hristofora Vilhelma Huferlanda, delo koje je Stejić preveo i dopunio. Srpski prevod štampan je u Beču 1826. godine. Druga značajna ličnost tog vremena - sa ovih prostora - za početak rada organizovanog zdravstva i uređenja lekarske službe u Srbiji bio je dr Konstantin Pejčić (1814-1888), koji će knezu i srpskom Popečiteljstvu predložiti ..." da se u tamošnjim klirikanskim učilištima pod čovekoljubivosti Vaše Svetlosti zavede profesorat prodstonarodne medicine"... Ubrzo zatim u Beograd dolazi i prvi lekar rođen u ovom gradu. To je bio dr Stevan Milosavljević (1827-1879), koji je medicinu završio u Parizu 1855. godine. Postavljen je za načelnika Sanitetskog odeljenja u Ministarstvu unutrašnjih dela, na kojoj dužnosti se isticao kao organizator sanitetske službe i sanitetskog zakonodavstva u Srbiji. Tada se u Srbiji sprovodi obavezna vakcinacija protiv velikih boginja (od 1839), a zatim uvodi se stalno stručno savetodavno telo, Katedra za javnu higijenu i sudsku medicinu na Velikoj školi, okružni fizikusi u 17 okruga, sreski lekari u 21 srezu, opštinski u 12 opština i dva u Beogradu, 14 apoteka, okružne bolnice u 13 gradova, Beogradska bolnica u Paliluli (1867), Duševna bolnica (1861), granični karantin, a otvaraju se i banjska lečilišta (Smrdan Banja - Loznica, Bukovička, Brestovačka, Ribarska banja i dr.) Na ovim temeljima će se ..."u predvečerje Đurđev dana (5. maja 1872. godine) sastati grupa beogradskih lekara - njih petnaest (5 Srba, 3 Čeha, 3 Nemca, 2 Poljaka, i po jedan Slovak i Grk) na čelu sa dr Vladanom Ćorđevićem - ... na svoj prethodni sastanak, i donela zaključak da treba osnovati Srpsko lekarsko društvo u Beogradu... da kao ognjište srpske nauke prati svojim radom (1) savremeno razvijanje celokupne medicinske nauke i svih strana jestastvence koje su joj pomoćnice, (2) da napreduje sa postepenim razvitkom lekarstva, (3) da se usavršava njegovim iskustvom, (4) da rasprostire to iskustvo pismenim i usmenim saopšenjima, a ujedno da se stara o razvitku srpske naučne terminologije i njenih jestastvenih pomoćnica i (5) da naročito radi na statistici bolesti u zemljama u kojima srpski narod živi, da traži uzroke tih bolesti"... Pred početak Srpsko-turskog rata 1876. u Srbiji ima u građanskom sanitetu 69 lekara, 10 lekarskih pomoćnika, 26 apotekara i pet apotekarskih pomoćnika. Broj lekara će se povećati do početka 20. veka na 200, a uoči prvog Balkanskog rata 1912. na 370 lekara.
Prvi školovani lekari u Srbiji, kao i njihovi mlađi nastavljači, dali su svoj doprinos kako srpskoj tako i svetskoj medicinskoj nauci. Značajan trenutak u razvoju srpske medicinske nauke svakako je Prvi kongres srpskih lekara i prirodnjaka koji je održan 1904. u okviru obeležavanja stogodišnjice Prvog ustanka i krunidbenih svečanosti kralja Petra Prvog. Ideju za održavanje ovog kongresa, dao je pančevački lekar dr Ljubomir Nenadović (1837-1916) koji je ondašnjem predsedniku Srpskog lekarskog društva predložio ..."da se srpski lekari treba negde da sakupe i da izmenjaju svoje misli o raznim pojavama koje su uticale na zdravstveni život stanovništva, kao i o novim naučnim dostignućima u medicini"... Kongres je održan u Beogradu od 5. do 7. septembra 1904. u prisustvu Kralja, kao pokrovitelja. Na kongresu je učestvovalo 433 delegata i gostiju iz 22 zemlje. Na ovom Kongresu Srbin - lekar prof. Bečkog univerziteta dr Jovan Čokor (1849-1909) u svom radu demantuje učenje Roberta Koha (izrečeno u Londonu 1901) o posledicama korišćenja u ishrani namirnica tuberkoloznih životinja.
Sledeći važan datum u istoriji srpske medicine svakako je osnivanje Medicinskog fakulteta u Beogradu, za koji je ideja pokrenuta još 1879, ali zbog rasprave o modalitetima, ratnih i drugih neprilika ostvarena tek 1920. godine. U ovu ideju i njeno ostvarenje utkana su imena slavnih lekara i naučnika Vladana Đorđevića, Milana Jovanovića Batuta, Vojislava Subbotića, Živojina Đorđevića, Nikole Vulića, Nike Miljanića i plejade drugih, o kojima u ovom Leksikonu ima podataka, zahvaljujući kojima Srbija danas ima školovane i stručne lekare, doktore medicine i doktore stomatologije, razvijenu obrazovnu, naučno-istraživačku i zdravstvenu delatnost.
Od osnivanja do septembra 2004. godine, u Srbiji je:

Medicinski fakultet/i upisalo studenata diplomiralo studira 2004.

- u Beogradu (1920) 48.845 32.893 5.724
- u Nišu (1960) 11.827 5.596 2.000
- u Novom Sadu (1960) 11.170 5.002 2.164
- u Kragujevcu (1977. Odeljenje,
1986. samostalan) 4.388 1.704 1.286
- bez Prištine
U k u p n o 76.230 45.255 11.174




Jel Dostaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa? :)

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:25 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Evo ima i psihologija!


http://216.239.59.104/search?q=cache:zG ... =firefox-a

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Sep 17, 2008 9:26 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Farmacija :)


http://www..com/forum/index.p ... 09.0;imode



Eto!

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 33 Posta ] 
Idi na stranicu   1, 2, 3  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 68 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: