Draga Selt,
Nemoj se plašiti, nije nikakav problem što ti devojčica odbija nošu, odnosno odbija da piški u nju. Definitivno je oblik revolta u pitanju i, pošto nema drugog načina da ga iskaže, ona to čini na ovaj, vrlo efektan način. U ovakvim situacijama deca postaju naporna, posebno kada vide da odrasli padaju u vatru videvši da se upiškilo ili ukakilo u gaćice. To im pričinjava ogromno zadovoljstvo, jer osećaju da vladaju situacijom, te ovaj faktor manipulacije vrlo rado i često koriste.
Moje iskustvo sa decom je bilo u neku ruku slično. Imam dva sina, sa razlikom od 19 meseci. Stariji sin je taman bio u fazi privikavanja na nošu, kada je mlađi iziskivao najviše našeg angažovanja. Iako ga nismo ostavljali po strani, te intenzivno radili sa njim, on je konstantno odbijao da kaki u nošu, odnosno odbijao je da kaki uopšte, ali je redovno piškio. Pošto naravno mora izbacivati fekalije, on je to potiskivao onoliko dugo koliko je imao snage. Posle izvesnog vremena ustalio se tempo pražnjenja njegovih creva jednom nedeljno! Zamislite dete da vam kaki četiri puta mesečno!!! Bilo je odvratno. A da ne pričam o tome kako su izgledale pripreme za kakenje, koje su trajale po tri dana, jer je imao napone, ali je odbijao da se opusti. Počne da se vrpolji, stomak ga boli, počinje da plače, noša i WC (kao ni WC adapter) ne dolaze u obzir i to traje od prilike desetak minuta. I tako svaki dan - od ta tri dana - po nekoliko puta, da bi posle njih u poslednjem danu skoro ceo dan preplakao, vrteći se i cukpajući, uz konstantno plakanje. Ovakav tempo njegovog kakenja je trajao do navršene prve godine života mlađeg deteta (što znači da je stariji sin tada imao dve godine i sedam meseci). Mislim da smo u to vreme preživljavali horor, počev od intenziteta pražnjenja, preko mesta na kome to čini i tako redom. Bilo je i vikanja i pretnji, sve do trenutka dok nisam shvatila da će on to raditi nervirala se ja ili ne, odnosno da mu moja nervoza daje na značaju. Trebalo je puno kontrole da ne reagujem na to i posle dve nedelje (znači posle njegova dva pražnjenja) počeo je da kaki u kadu. To smo mu ponudili pošto smo shvatili da neće ni u nošu ni u adapter za WC. Kada je u tih prvih nekoliko puta bila zakon.
Da situacija bude još gora, mlađi sin u svom desetom mesecu života dobio meningitis i proveo tri nedelje u bolnici, te bio otpušten sa dijagnozom motorne retardacije. Za sve što je hteo da uradi morali smo da ga pustimo sam da radi, a u motornom smislu se sa navršenih 11 meseci života vratio na sposobnosti koje je imao sa 6 meseci. Imam utisak da je negde u ovom periodu, koji mi je ipak ostao maglovit, stariji sin počeo da biva tolerantniji po pitanju sopstvenog pražnjenja. Kada je dugo bila izvor zadovljstva kada se kaki, mada mu je posle izvesnog vremena nosić procureo. To je malo po malo bilo dovoljno da sam shvati da bi trebalo da svoje fiziološke potrebe obavlja ili u nošu ili u WC adapter, što je i prihvatio. Moram priznati da se i sada ježim kada se setim toga, jer je ovaj period bio izuzetno težak, kako u emotivnom smislu, tako i u bilo kom drugom smislu, jer se sve o čemu pričam dešavalo tokom 1999 godine u zemlji Srbiji (pokrajini Vojvodini).
Šta je poruka moje priče? Tolerancija, razumevanje, doslednost, upornost i vladanje situacijom.
Jednom kada se pelene skinu, ne stavljaju se više nikada, ni preko noći!!!!
Vrlo dobar prelazni period od pelena do noše jesu klasične pelene, pri čemu jednu pelenu (onu složenu tako da bude dugačka) stavite prvu do tela i preko nje navučete gaćice. Više ništa detetu ne stavljate i na svaka dva sata ga nudite na nošu ili adapter. Ukoliko je dete i dalje u pampersu, mrzeće vas da to radite, a ovako se i sami terate i motivišete da to činite. Uz to, dete će vas i samo upozoriti da je nešto uradilo, jer mu nije prijatno.
Nadam se da sam malo pomogla.
|