Meni ne pada tesko da skrenem paznju, pa i blizim i daljim rodjacima, kad pocnu nesto s mojom decom, sto ja ne odobravam. Teze je kad je dete malo, pa ne razume, ali morate da imate cvrst stav i da budete jasne i ako treba grube, ali ne sme ono sto ne sme.
Mene recimo nervira kad moje dete kljukaju da jede. Ja smatram da dete jede ako je gledno. Ako nece da jede, ne mora, nece dobiti ni slatkise ni grickalice, samo vodu, dok ne ogladni, ali ne teram "sve iz tanjira" "jos jedan zalogaj" "jedan za macu, jedan za kucu" i sl. Jede ko je kad gladan, i tu nema teranja i jurenja po kuci sa tanjirom supe.
Drugo, oko spavanja: Dete kad je malo mora da spava preko dana. Ceo ritam ja napravim tako da se to ne poremeti, Ako je cuva neko drugi, mora da je stavi na spavanje kad treba, ili nece biti dobro za dete. Onda naglasim "za nju je bolje, nece biti nervozna, to tako mora i tacka".
Sa suprugom imam dogovor da ako jedno nesto odobri/zabrani, cak i kad se ne slazemo sa tom odlukom, postujemo je. Ili, ako bas smatram da je pogresio, kazem mu nasamo, pa onda on promeni stav kod deteta, uz obrazlozenje "kad bolje razmislim, nema razloga da ti to ne dozvolim..." jer necu da ja rusim njegov autoritat pred detetom "tata ne dozvoljava, ali ti ipak to uradi..." kao sto ne dozvoljavam da on rusi moj autoritet.
I tako. Sve je stvar iskustva, ali sam sigurna da je majka ta koja treba da uspostavi granice (nikad ne govorim stvari "sad ce otac da ti dodje, pa ces videti" ili "videces ti u vrticu ili skoli") majka mora da ima snage da napravi granicu. Za dobrobit deteta.
A stvarno nisam stroga.
Iako mozda tako zvuci... samo se zna red.