Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 28 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1, 2
Autor Poruka
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 6:02 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Osteoporoza


Osteoporoza je bolest koja se manifestuje smanjenjem gustine kostiju, zbog čega one postaju porozne.

Smanjuje se količina kalcijuma koji normalno osigurava čvrstinu kosti i koštanog tkiva, koje omogućava potpornu funkciju kostima.

Takve krhke i porozne kosti pojačano su osetljive na različite fizičke stresove (udarce, padove).

Osteoporoza je jedan od glavnih uzroka ozbiljnog invaliditeta starijih ljudi.

Prelom kuka uzrokovan osteoporozom zahvata jednu od tri žene i jednog od pet muškaraca u dobi do osamdeset i pet godina.

Uprkos postojanju objektivnih mogućnosti, osteoporoza je i dalje nedovoljno dijagnostikovana i lečena.


Epidemiološki status

Osteoporoza je bolest sa kojom se suočava populacija tzv. "trećeg životnog doba", odnosno starije osobe. Od osteoporoze boluje 75 miliona ljudi u Evropi, SAD-u i Japanu.

Smatra se da je u Srbiji ovom bolešću pogođeno oko 375 hiljada žena.

Prema najnovijim istraživanjima broj ljudi kod kojih je ustanovljena osteoporoza će se udvostručiti u narednih 50 godina, usled starenja svetske populacije i uticaja raznih faktora, među kojima značajno mesto zauzima način života.


Klinička slika


Problem kod ove bolesti je to što protiče najčešće bez simptoma, do trenutka kada nastaju najteže posledice, odnosno frakture. Smanjenje visine, pogrbljenost i bolovi u leđima najčešće se pripisuju drugim razlozima ili jednostavno starenju. Smanjenje koštane gustine je praćeno i uvećanim rizikom za nastanak preloma, često nakon minimalnih trauma. Njen neizbežan pratilac je visoka učestalost preloma pršljenskih tela i vrata butne kosti sa velikim patnjama i invalidnošću.

Postoje dva različita tipa osteoporoze :

* tip 1 ili postmenopauzalna osteoporoza i
* tip 2 ili senilna (staračka) osteoporoza.

Postmenopauzalna osteoporoza se javlja kod žena nakon menopauze (poslednje menstruacije), praćena je prelomima pršljenova.

Senilna osteoporoza se javlja u oba pola nakon 70. godine, prezentuje se poglavito prelomima kuka i uzrokovana je starenjem.

Najčešći uzroci sekundarne osteoporoze (uzrokovane bolestima ili lekovima) su : lečenje steroidima i antikonvulzivima (lekovi za lečenje epilepsije). Osteoporoza dugo vremena ostaje klinički neupadljiva – ona nema karakteristične simptome i što je najvažnije, ne boli. Stoga se s pravom naziva "tihim kradljivcem" jer godinama osiromašuje koštanu masu sve dok ne spadne ispod takozvanog "praga za frakture" kada se javljaju klinički dramatične komplikacije bolesti - prelomi pršljenova.

Prelom pršljenova najčešće nastaje pri naglom pokretu, savijanju, dizanju tereta, a ponekada i bez ikakvog vidljivog povoda. Prelom pršljena dovodi do pogurenog držanja karakterističnog za osteoporozu. Telesna visina se smanjuje sa svakim prelomom - oko 2-4 cm.


Lečenje

Najsavremenije metode lečenja osteoporoze uključuju primenu novih lekova - bisfosfonata. Oni dokazano smanjuju rizik za nastanak vertebralnih i preloma kuka. To su sada najefektniji lekovi za lečenje osteoporoze i kod žena i kod muškaraca.

Jedan od preparata koji je pokazao najbolje rezultate u primeni je Bonviva (ibandronat 150mg). Ovaj preparat spada u nehormonske lekove koji se koriste u prevenciji i lečenju osteoporoze i jedinstven je među bisfosfonatima po tome što se uzima jednanput mesečno, oralno. Bezbednost, efikasnost i tolerancija u odnosu na lek Bonviva proučavani su kroz opsežan program kliničkih ispitivanja na oko 11.000 pacijenata u periodu od tri godine. U velikim registracionim studijama, ovaj lek pokazao je snažno antifrakturno dejstvo, tj. pospešuje gustinu/čvrstinu kostiju. Istraživanja pokazuju da će mogućnost ređeg uzimanja leka povećati izglede da se nastavi sa lečenjem.

Prevencija


Najbitniji put u sprečavanju nastanka osteoporoze je prevencija. Dovoljan unos kalcijuma i vitamina D hranom vrlo su značajan faktor u pravovremenoj zaštiti. Neophodno je da posmenopauzalne žene unose 1200 mg kalcijuma i 400-800 IU vitamina D dnevno, da vežbaju jačanje muskulature i izbegavaju preteranu upotrebu duvana, unosa alkohola i kafe. Dobri izvori kalcijuma u hrani su mleko polumasni jogurt, sir, brokoli, sok od narandže i drugi proizvodi.

Vežbanje može pomoći u izgradnji jakih kostiju i usporavanju gubitka koštanog tkiva. Pušenje povećava gubitak koštanog tkiva, zbog smanjenja količine estrogena koje telo proizvodi i smanjene apsorpcije kalcijuma iz creva. Supstituciona hormonska terapija je najvažnije sredstvo za smanjenje rizika od osteoporoze tokom i nakon menopauze. Više od dva alkoholna pića dnevno mogu smanjiti formiranje kostiju i smanjiti telesnu sposobnost apsorpcije kalcijuma.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 6:04 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Osteomijelitis

Osteomijelitis predstavlja oboljenje kod koga nastaje zapaljenje koštane srži izazvano različitim uzročnicima.


Uzrok nastanka

Uzročnici mogu biti nespecifični ili specifični, pa se, prema uzročnicima osteomijelitis i deli u dve glavne grupe:

* nespecifične infekcije
* specifične infekcije (TBC, sifilis, tifus, lepra)


Klinička slika

Nespecifični osteomijelitis, koji je najučestaliji oblik osteomijelitisa, prema intenzitetu kliničke slike, deli se na akutni i hronični oblik.

Akutni hematogeni oblik

Najčešće nastaje kao posledica sepse, tj. prodora bakterija u krvotok, najčešće iz nekog već postojećeg žarišta (upala srednjeg uva, angina, piodermije, i druga moguća žarišta). Takav osteomijelitis ima različit karakter s obzirom na životno doba u kome se javlja pa tako razlikujemo:

* novorođenački i dojenački osteomijelitis, nastaje najčešće kao posledica infekcije pupka ili petne kosti prilikom uzimanja krvi za laboratorijske pretrage. Najčešći su uzročnici pneumokok ili meningokok. Dojenče u prvim mesecima života nema zadovoljavajući imunitet. Zbog toga detetovo opšte stanje ne mora uvek odgovarati i stvarnoj težini bolesti.

* osteomijelitis kod male dece, razlikuje se od dojenačkog po tome što je propraćen odgovarajućom kliničkom slikom koja odgovara intenzitetu infekcije. Naime, tek nakon dve godine života dete može adekvatno da reaguje na infekciju: nastankom bolnog otoka u predelu metafize, neposredno uz zglob. Zglob nije zahvaćen, osim ako se ne razvije izliv. Nastaju visoke septične temperature, opšte stanje je poremećeno, mogu da se stvore i nova septikopiemična žarišta. Ukoliko gnoj prodre prema koži stvaraju se fistule. Ako je virulencija uzročnika oslabljena, ili rezistencija organizma dobra, može da nastane Brodijev absces (ograničena gnojna kolekcija).

* osteomijelitis kod odraslih, putem krvi je retkost, zbog čvrstog spoja periosta s kostima teže dolazi do subperiostalnih apscesa i stvaranja sekvestara. Ali, prelazak u sekundarni hronični oblik je znatno češći nego kod dece.

Ako je pravovremeno i adekvatno lečen može se očekivati potpuno ozdravljenje. Dužina lečenja zavisi od intenziteta bolesti i od stvaranja tzv. sekvestara. Moguć je recidiv i posle više godina.


Dijagnoza - laboratorijske analize obuhvataju pregled hemokulture, sedimentaciju, diferencijalne krvne slike, pregled mokraće. U obzir dolazi i rendgenografija koja u početku bolesti ne mora pokazati nikakav značajan nalaz, dok se u uznapredovanoj fazi bolesti mogu videti promene na kostima.


Lečenje - hirurško i konzervativno. Na postavljenu sumnju mora se započeti visokim dozama antibiotika, parenteralnom primenom gamaglobulina za jačanje prirodnog imuniteta. Hirurško lečenje se odnosi na inciziju apseca ako postoje, ispiranje antisepticima i otvoreno lečenje žarišta. Bolesnik mora da miruje sa obolelim ekstremitetom u povišenom položaju.

Akutni egzogeni (spoljašnji) oblik

Infekcija nastaje direktnim kontaktom sa uzročnikom, najčešće zbog traume, tako da se ova vrsta osteomijelitisa najčešće i naziva posttraumatskim osteomijelitisom.
Egzogeni osteomijelitis ima ili isključivo akutni oblik ili s vremenom prelazi u sekundarni hronični oblik, koji karakteriše dugotrajnost i sklonost recidivima. Uzroci za učestalost nastanka ovog oblika osteomijelitisa su pre svega porast broja saobraćajnih nesreća, povreda na radu i sportskih povreda.

Na nastanak i razvoj osteomijelitisa utiče celi niz faktora: imunitet i kontaminacija rane patogenim bakterijama, lokalni faktori, vrsta preloma (otvoreni ili zatvoreni), vrsta i trajanje hirurškog zahvata, operativna tehnika. U toku bolesti, posebno ako traje duže, česte su i mešane infekcije tj. infekcije sa više uzročnika istovremeno.

Klinička slika - osim opštih znakova povišene temperature, leukocitoze i ubrzane sedimentacije krvi, lokalno nalazimo: crvenilo, otok, bol. Rana obično vlaži, a prema kvalitetu i kvantitetu sekreta često možemo zaključiti o intenzitetu i vrsti infekcije.

Lečenje - potrebno je pre svega sprečiti prelazak akutne u hroničnu formu bolesti. Potrebna je primena antibiotika što hitnije i nije moguće uvek čekati analizu obrade rane i antibiograma. To su većinom antibiotici širokog spektra koji se primenjuju parenteralno i u dovoljno velikim dozama. Otvaranje i obrada žarišta takođe spada u hitne mere terapijskog pristupa. Povišen položaj i mirovanje ekstremiteta ima cilj da se smanji otok koji se normalno javlja posle svake operacije, a koja je u uslovima infekcije još izraženija. Osim toga mirovanjem se sprečava širenje infekcije.

Nespecifični hronični osteomijelitis

Sekundarni hronični osteomijelitis
Nastaje kao posledica neizlečenog akutnog oblika bolesti. Osnovne su mu karakteristike dugotrajnost i sklonost recidivima. Između akutnih pojava, koje se klinički ne razlikuju od akutnog osteomijelitisa, različito su duge faze zapaljenskog procesa koje obično bitno ne narušavaju bolesnikovo opšte stanje. Često takva rana izlučuje gnojav i obilan sadržaj.

Lečenje - u fazi akutne faze bolesti lečenje je isto kao i kod akutnog oblika bolesti inače.
Hirurško zbrinjavanje osteomijelitičnog žarišta je najvažniji oblik lečenja. U novije vreme sa uspehom se primenjuju antiseptici koji su se pokazali uspešniji od antibiotika.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Mar 14, 2009 6:14 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Osteohondroza



Osteohondroza (Osteonekroza, Avaskulne nekroza) znači "koštana smrt". Ovo je grupa bolesti nepoznatog uzroka koja se karakteriše prekidom dotoka krvi u delove gde se odvija mineralizacija kosti odnosno okoštavanje.


Uzrok nastanka

Uzrok nastanka ove bolesti je nepoznat.


Klinička slika

Osteohondroza ili osteonekroza se odnosi na proces izazvan poremećajem ili prestankom snabdevanja krvlju osifikacionih centara kosti.

Bol je glavni simptom bolesti.

Postoji više oblika bolesti:

* Pertesova bolest - u ovom slučaju proces se dešava na glavi butne kosti koja je u bliskom dodiru sa karlicom i čini zglob kuka. To nije često oboljenje, sreće se kod 1od 10000 dece. Kod dečaka u uzrastu između 3. i 12. godine, ova bolest je 4 - 5 puta češća nego kod devojčica. Najveća učestalost je između 4. i 9. godine. Kod većine dece hramanje je prvi znak bolesti, praćen jačim ili slabijim bolom u kuku, ponekad i bez bolova. Obično je zahvaćen jedan kuk, ali u 10% slučajeva proces je obostran. Pokretljivost u kuku je ograničena i uglavnom bolna. Prognoza je bolja ako je dete mlađe od 6 godina.

* Oboljenje Ozgud - Šlater - bolest je posledica ponovljenih povreda koje vrši tetiva natkolenog mišića na mestu pripoja za prednju površinu potkolene kosti. Sreće se kod 1% adolescenata, češće kod onih koji se bave sportom. Bol se pojačava pri aktivnostima kao što su trčanje, skakanje, hod uz i niz stepenice i klečanje. Karakteristična je osetljivost ili bol, ponekad udružen sa otokom na mestu pripoja patelarne tetive (tetive natkolenog mišića koja prelazi preko čašice ) za potkolenu kost - golenjaču.

* Severova bolest – zove se i “kalkanearni apofizitis”. To je osteohondroza na mestu gde se Ahilova tetiva (tetiva mišića zadnje strane potkolenice) pripaja za petnu kost. To je jedan od najčešćih uzroka bola u peti u pedijatriji. Severova bolest je posledica fizičke sile vučenja i mnogo je češća kod dečaka. Obično počinje između 6. i 10. godine života bolom u predelu pete i ponekad hramanjem nakon fizičke aktivnosti i dužeg hoda.

* Frajbergova bolest - je osteonekroza druge donožne kosti stopala. Njen uzrok je najverovatnije povreda. Ova bolest je retka i većinom se javlja kod devojčica u adolescenciji. Bol se pojačava sa fizičkom aktivnošću. Fizičkim pregledom lekar može da otkrije osetljivost i ponekad otok u predelu glavice druge donožne kosti.

* Šojermanova bolest - ili juvenilna kifoza (okrugla leđa) je osteonekroza prstena između kičmenih pršljenova. Mnogo je češća kod dečaka adolescentnog uzrasta. Većina ove dece ima loše držanje sa ili bez bolova u leđima. Bol zavisi od aktivnosti i u mirovanju obično popušta.


Dijagnoza

Dijagnoza se potvrđuje vizuelnim metodama. Rendgenski snimak pokazuje redom, najpre rasparčavanje («ostrvca» unutar kosti), spljoštavanje i sklerozu (povećanu gustinu, te kost izgleda belja na snimku). Često se uočava novoformirana kost koja ponovo obnavlja konture kosti.


Lečenje

* Pertusova bolest - decu koja imaju ovaj problem, treba uvek da kontroliše dečji ortoped. Lečenje zavisi od težine bolesti. U vrlo blagom obliku dovoljno je samo povremeno kontrolisati bolesnika. U težim slučajevima primenjuje se lečenje sa ciljem da se glava butne kosti zadrži unutar zgloba kuka. To je važno da bi glava butne kosti, kada dođe do stvaranja novog koštanog tkiva, zadržala svoj kuglast oblik. Da bi se to postiglo kod mlađe dece se stavljaju kaiševi koji drže kukove u razmaknutom položaju. Kod starije dece se primenjuju ortopedske intervencije (osteotomija tj.odsecanje ivice kosti da bi se glava zadržala u boljem položaju unutar udubljenja na karlici).

* Oboljenje Ozgud - Šlater -lečenje se bazira na prilagođavanju stepena fizičke aktivnosti tako da dete nema bolove. Primena leda nakon sportskih aktivnosti i odmor mogu da smanje tegobe. Ovo stanje se smiriju tokom vremena.

* Severova bolest - nema potrebe za posebnim lečenjem izuzev prilagođavanja stepena aktivnosti da se dete oslobodi bolova. Ukoliko to ne uspe, koristi se poseban uložak za petu. Vremenom se ovo stanje samo od sebe smiri.

* Frajbergova bolest - lečenje podrazumeva odmor i poseban uložak za obuću sa ispupčenjem tzv. metatarzalnim jastučetom.

* Šojermanova bolest - kao i prethodne i ova bolest ne zahteva posebno lečenje, već samo prilagođavanje stepena aktivnosti, praćenje i u težim slučajevima potporu kičmenog stuba specijalnim pojasom.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Mar 19, 2009 2:03 pm 
OffLine Aktivan član Aktivan član
Pridružio se: Sub Jul 26, 2008 8:48 pm
Postovi: 271
:oops: :oops:

Zdravo tamaris, evo i mene na ovaj forum.

Zamolila bih vas ako znate da me uputite kako je najbolje lijeиiti reumu.
Иula sam ali neznam da li je stvarno moguжe kako kaћu * Uљla reuma u kv*, da li znate na љta se to odnosi.

Naime ovo Vas pitam iz razloga љto genetski imam slabu strukturu kostiju.
Kao djevojиica sa 17 godina, imala sam dijagnozu reumu u lijevom koljenu.

A sada imam straљnih problema sa kostima od 1994 godine, te od 2000 godine sam usljed nekretanja a dobrog papanja i kilaћu dobila, te mi se pre 3 dana desilo da viљe lijevo koljeno nemogu niti ispruћiti niti se na njega osloniti od uћasnog bola.

Hvala, unaprijed.

Iљtampaжu Vaљe upoznavanja o anatomiji иovjeka te vrstama bolesti.
Hvala.

_________________
Kako je lepo biti mlad.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Pon Mar 30, 2009 7:43 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Samo pomeram temu na vrh, da je novi korisnici lakshe nadju!

Pozdrav :D

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sub Apr 04, 2009 9:48 pm 
OffLine Novi član Novi član
Pridružio se: Pon Apr 21, 2008 6:55 pm
Postovi: 7
Lokacija: rijeka
molim vas napisite nesto o perthesu poslijedice nacin najboljeg lijecenja i kada znati da je bolest zavrsila djete ima 6 godina i perthes dvije godine hvala

_________________
lijepo bi molila sve one koji imaju iskustva sa perthesom djecjom bolesti kuka da mi se jave na e mail hvala!!!


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 05, 2009 12:14 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Zar nismo pisali o tome?
Pogledajte po forumu, ili koristite opciju Trazi, a ja cu pisati kad ugrabim neshto vishe slobodnog vremena....
Pozdrav

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 12, 2009 3:30 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Nastavljamo sa oboljenjima koshtanog sistema coveka.


Haglundova deformacija relativno je chesto stanje u kojem dolazi do otoka mekih tkiva na zadnjoj strani petne kosti i/ili stvaranja koshtane izbochine na pripoju ahilove tetive za petnu kost.

Poznato i kao retrokalkanearni burzitis, ovo stanje se cheshce dogadja kod devojaka u adolescenciji, a povezuje se sa noshenjem cipela sa visokom potpeticom, ili u sportista koji preferiraju tvrde patike.


Uobichajeno, gornji deo petne kosti (kalkaneusa) ima oblu konfiguraciju. No neki ljudi imaju vishe chetvrtast oblik. Ako takva osoba nosi obucu sa krutim i oshtrim petnim delom (kozni remen oko pete, tvrdoca nekih patika), moze se razviti karakteristichna bol, koja ukazuje na Haglundovu petu.

Sve se to pogorshava noshenjem visokih potpetica. Nastavak trenja moze uzrokovati burzitis (upalu sluzne vrece koja u normalnim okolnostima smanjuje trenje između ahilove tetive i petne kosti, shto stvara bolni otok mekog tkiva i zadebljenje koze iznad njega.


Pacijenti sa Haglundovom deformacijom uobichno se zale na bol i otok povezane sa koshtanim izbochenjem ili sa pratecim burzitisom.

Prisutna može biti i promena boje koze poradi trenja kojem je izlozena.

Chak i kod osoba koje nemaju simptome, promena nachina hodanja moze ukazivati na postojeci problem koji ukljuchuje zadnju stranu petne kosti.

Lechenje ovog stanja zapochinje gotovo uvek sa ledenim oblozima kojima je za cilj smanjiti upalu, te promenom obuce, koja treba biti mekana i bez tvrdih i neelastichnih delova u podruchju petne kosti.

Mekana povishenja pod petu u bolnoj fazi mogu pomoci. Potom sledi fizioterapija i to sa naglaskom na ultrazvuchno lechenje i terapiju laserom, te pulsnim magnenim poljem.

Obavezno u ovoj fazi treba raditi na vezbama za fleksibilnost ahilove tetive i misica stopala.

Fleksibilna tetiva uobichajeno je manje bolna. Kod sportista treba posebnu paznju posvetiti tehnici trchanja i skoka, pored izbora najboljih mogucih patika za konkretan sport i konkretnog sportiste.

Sportski ortopedski uloshci obavezno se primenjuju kao pomocno sredstvo u lečenju ovih stanja.

Osim shto menjaju smer sila, oni mogu dodatno smanjiti stres na petnu kost, a time i na mesto najjache upale.


Ukoliko i pored intenzivne i dovoljno duge fizioterapije ne dodje do zadovoljavajuceg poboljshanja, tada se, u saradnji sa ortopedom procenjuje mogucnost primene terapije udarnim talasom.

Kako je u temelju samog problema izrastanje koshtane izbochine, tako je cilj smiriti iritaciju mekih tkiva u okolini same izbochine. Ovom metodom nije moguce „razbiti" koshtanu izbochinu, iako se ona u nekim sluchajevima moze minimalno ili znatno smanjiti.


Kada su iscrpljene sve konzervativne metode lechenja i nije doshlo do zadovoljavajuceg poboljshanja, pristupa se operativnom lechenju. U zavisnosti od celog niza faktora ono moze biti minimalno i ukljuchivati tek zahvate na mekim tkivima. Tada je oporavak relativno brz. No kod izrazitih koshtanih izbochenja operacija se sastoji u odstranjivanju dela koshtane izbochine i eventualno premeshtanju hvatishta ahilove tetive. Postoperativni oporavak je dug, a traje i do shest meseci.


Sam Haglundov sindrom moze biti povezan i sa upalom ovojnice ahilove tetive, a poradi duzeg shepanja moze se razviti i chitav niz pratecih bolnih stanja na stopalu, potkolenici, kolenu, ali i kuku. Zbog svega toga, ali i poradi pokushaja da se sprechi pogorshanje, te ulazak u stanje koje loshe ili uopshte ne reaguje na konzervativno lechenje, valja nastojati odmah po pojavi prvih simptoma, dakle bolova i otoka na peti potraziti pomoc. Iako je chinjenica da neke manje iritacije i bolnosti prolaze naprosto same od sebe, jedan njihov deo, narochito kod sportista moze prerasti u hronichan i teshko lreshiv problem.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 12, 2009 3:56 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
MENISKUS

Najpoznatiji deo kolenog zgloba uverljivo je njegova najmanja sastavnica, mali meniskus.

Nachinjen od hrskavice i nalik mladom mesecu ili slovu "C", on cutke odradjuje svoju na bash zahvalnu ulogu sve dok moze izdrzati napore i stres koje pred njega svakodnevno postavljamo. Kada napokon posustane pa se oshteti ili pukne, koleno se blokira, chesto otekne i postane potpuno neupotrebljivo, a jedini izlaz je oprativni zahvat.


Osnovna je uloga meniskusa stabilizacija kolena pri pokretanju. S obzirom da je glavica zgloba u obliku valjka, a chasica vrlo plitka, gotovo ravna, uvek postoji opasnost od klizanja i iskliznuca. Tu opasnost smanjuje upravo meniskus koji je smeshten na rubu chashice chineci je dubljom.

To pojednostavljeno znači da smo sa meniskusom od plitkog dobili duboki tanjir. Da ne bi sve bilo tako jednostavno, pobrinula se sama priroda, pa tako u kolenu imamo dve odvojene zglobne chashice, shto znachi i dva meniskusa (vanjski i unutarnji).

Odredjene kretnje u kolenu mogu oshtetiti meniskus. Takve su kretnje obichno brze i nenadane, kada mishici i tetive svojom akcijom ne stignu fiksirati sve segmente, pa se zglobna chaura i ligamenti jako naprezu, a zglobna glavica vrshi jaki pritisak na sam meniskus ili meniskuse.

Oshtecenje se moze dogoditi od jednom, ali je cheshca situacija zbir malih oshtecenja koja na kraju rezultiraju puknucem, uz vec spominjani otok i blokadu kolena, te nemogucnost njegova pokretanja.

Kada se to dogodi nikakva konzervativna terapija ne daje dobar rezultat, vec samo operacija, a danas se ona izvodi pomocu artroskopa i na kozi ostavlja vrlo mali trag u vidu dva centimetarska reza, po jedan sa svake strane zgloba.

Nakon operativnog zahvata oporavak je vrlo brz, te se hoda vec drugi dan, a sportisti trche nakon sedam dana od zahvata.

Kako to, pitati cete se, ako je meniskus toliko bitan za funkciju kolena?

Jedan je razlog kompenzacijska sposobnost kolena koja se vidi u jache zategnutim tetivama koje okruzuju i stabiliziraju zglob. Drugi je razlog nastojanje tela da nadomesti odstranjeni meniskus, pa tako nastaje struktura slichna njemu, ali sachinjena od tkiva koje ima slabije karakteristike no hrskavica.

Tako nakon relativno kratkog vremena od ozlede i operacije zglob postaje potpuno sposoban za punu funkciju.

Druga su pricha manja oshtecenja meniskusa koja izazivaju bol i manje blokade u kolenu, ali ne ugrozavaju kretanje. Lechenje takvih stanja moze biti razlichito, ali je u osnovi neoperativno.

Kroz praksu se pokazalo da klasichna fizikalna terapija deluje tek na upalu i bol, te se redovno upotrebljavaju ultrazvuk, laser, magentoterapija i elektroterapija.

No, tek vezbanje i to usmereno i redovno, moze dovesti do stabilizacije kolena i to putem povecanja snage mishića butine i lista, koji tada bolje i kvalitetnije prenose sile kretanja u svim smerovima. To znachi i da su pritisci na meniskus manji, kao i rizik daljnjeg njegova ozledjivanja.

Osim same grube snage i izdrzljivosti mishica, valja u kasnijoj fazi unaprediti brzinu reakcije, balans, te eksplozivnost, a sve u cilju daljnje prevencije ponovnog ili novog ozledjivanja.

Valja napomenuti da je dijagnostika meniskealnih lezija poseban problem. Klasičnim fizikalnim pregledom (kada lekar vrti koleno i radi na njemu testove), moze se postaviti tek sumlja na ovu dijagnozu. Vrlo chesto oshtecenja hrskavice i meniskusa imaju gotovo identichne siptome, a njihovo lechenje moze biti bitno drugachije.

Magnetska rezonanca kao vrlo precizna pretraga moze povecati sigurnost, ali se i tu dogadjaju pogreshke (iako retko). Tek artroskopskim ulaskom u koleno i direktnim vizuelnim pregledom može se sa sigurnoshcu utvrditi uzrok bolova i zakochenja, nakon chega sledi i odluka o daljnjim zahvatima u lečenju. No artroskopija je ipak operativni zahvat, iako minimlno invazivan i sa neznatnim rizikom, chinimo ga tek kod vecih ugroza mobilnosti samog kolena.

Dugogodishnje pracenje onih pacijenata koji su u proshlosti artroskopski uklonili jedan ili oba meniskusa iz jednog ili oba kolena pokazalo je da imaju veću šansu razviti osteoartritis, odnosno artrozu kolena brze od onih kojima meniskus nije oshtećen i uklonjen.

Tako danas ortopedi nastoje spasiti tu malu hrskavichastu strukturu kada god je to moguce, shto ce reci da nije retkost da se umesto potpune menisketomije (uklanjanja celog meniska) chini parcijalna, ili kod specifičnih oshtecenja chak i shivanje meniska.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 12, 2009 8:51 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Epikondilitis ili teniski lakat

Teniski lakat vrlo je čest bolni sindrom, te bez obzira na nadimak, nije rezerviran samo za tenisere. Naime, lakat i pokreti u njemu u mnogome su koren pokretima u šaci koja nam je za svakodnevni život i sportske aktivnosti od iznimne važnosti.

U okolini lakta hvata se većina mišića koja pokreće prste i omogućuje njihov stisak i opuštanje. To će reći sa se sve što uhvatimo, podignemo ili nosimo u rukama, neizostavno prenosi od šake preko lakta, pa sve do ramena.. No, to nije problem.

Za prenos sila telo je ustrojeno više nego dobro. Problem nastaje onda kada se određeni monotoni poreti ponavljaju iznimno dugo, a pogotovo onda kada su izvođeni vrlo snažno. Pokreti servisa ili bekenda u tenisu izvrstan su primer za to, no ništa manje rizični ni kružni pokreti pri čišćenju, posebno pranju prozora, zidanju (mešanju betona), farbanju zidova, te nekim drugim manuelnim aktivnostima, poput kopanja.

Sve to može dovesti do preopterećenja mišića mišića podlaktice, te posledično do upale njihovog pripoja na laktu, što zovemo epikondilitisom, ili preciznije lateralnim epikondilitisom, odnosno, teniskim laktom.

Najznačajniji simptom u ovog sindroma, jeste bol, koja u početku može biti slabog intenziteta, da bi kasnije postajala sve jača, ali može doći i od jednom, kao oštra bol izazvana nekom kretnjom ili intentzivnom fizičkom aktivnošću. U oba slučaja bol se pojačava kod hvatanja šakom ili opružanja prstiju, što onemogućava rad u nekim profesijama.

Za lečenje je najvažnije brzo i pravilno dijagnostikovati oboljenje i odmah započeti s terapijom. Njoj je svrha smiriti upalu, pa se uobičajeno kombinuju ledeni oblozi, elektroterapija i magnetoterapija, a kasnije i ultrazvučno lečenje, laser, presoterapija te vakuum terapija. Važne su i vežbe, pogotovo istezanje mišića podlaktice, koje ih ima za cilj opustiti i na taj način umanjiti bol.

No, valja naglasiti da ovo oboljenje može biti vrlo uporno, pa se lečenje može protegnuti nedeljama, a ponekad i mesecima do potpunog nestanka svih simptoma. Zato je vrlo važno ne zanemariti bolove u predelu lakta i ne očekivati da oni prođu sami od sebe, jer se to u većini slučajeva neće dogoditi.

Statistika kaže da i kod najbolje, pravovremene i dovoljno uporno sprovedene fizioterapije ostaje čak 30% onih koji ne osećaju dovoljno smanjenje simptoma za povratak u normalnu svakodnevicu ili sportsku aktivnost. Kod njih se može pokušati sa instilacijom kortizona (injekcija direktno na mesto upale), a kada niti to ne donese rezultat i sa operativnim zahvatom. Poslednjih se godina izuzetno uspješnom u slučajeva «otpornih» na klasično lečenje pokazala i terapija udarnim talasom (ESWT).

Poseban je problem ponovni povratak na posao ili sportsku aktivnost nakon završenog lečenja, Jasno je da su upravo pokreti koji se događaju unutar njih i uzrokovali ozledu. Ako se taj povratak učini naglo i bez određene zaštite, ponovna pojava bolova, te s njima povezanih procesa, više je nego verojatna. Gde je to moguće, dobro je promeniti radni alat ili način njegovog hvatanja, te tako smanjiti stres na strukture lakta. U sportskim aktivnostima, posebice kod sportista koji intenzivno treniraju, to nije moguće, pa valja upotrebiti podlaktični steznik, koji svojim pritiskom na mišiće smanjuje njihovu maksimalnu snagu, te na taj način rasterećuje lakat. No svako rasterećenje jednog dela sastava za pokretanje dodatno opterećuje drugi, pa skladno tome i povećava rizik od ozleda. Pa opet, kratkotrajno nošenje samo u prilikama kada je stres za lakat i najveći, učiniti će dobro u ovom slučaju.

Lekove protiv bolova, te kreme koje zagrejavaju bolno područje i na taj način smanjuju bolnost, generalno se ne preporuchuju. Bez bolova ili s njihovim smanjenjem nestaje i neophodan oprez pri fizičkoj aktivnosti, što za posledicu neretko ima i jače ozleđivanje, kao i intenzivniju bol nakon prestanka delovanja tablete ili kreme.

Pored svog «starijeg brata» teniskog lakta, poznatog i kao lateralni epikondilitis, nije retkost bolno stanje koje nazivamo «golf lakat» ili medijalni epikondilitis. Najjednostavnije ih je razlikovati na način da je bol kod prvog locirana sa vanjske, a kod drugog sa unutarnje strane lakta. Iako su im uzroci slični, tok lečenja može biti različit, a i vreme oporavka kod potonjeg zna biti vrlo dugo.

I ovo bolno stanje spada u grupu tzv. sindroma prenaprezanja. Razvija se polako, kako se zbrajaju mikrotraume od redovitih kretnji koje uključuju opružanje ruke u laktu u kombinaciji sa savijanjem šake.

Možda će lakše biti zamisliti tu kretnju u koliko se zna da je ona uključena u pokret pri servisu u tenisu, smeču u odbojci, šutu u rukometu. Unutar te kretnje dolazi do snažnog povlačenja grupe mišića koji se svi hvataju na jedno malo područje sa unutarnje strane lakta. Malo po malo na mestu prelaska mišića u tetivu ili pak na pripoju tetive za kost razvija se stanje hronične upale karakterisano bolnošću na dodir, te bolovima kod pokretanja šake i podlaktice, naročito kod opisanih kretnji u sportskim aktivnostima ili svakodnevnom životu.

Iako je moguće da bolovi nastupe od jednom, češće se događa polagani nastanak bolnog stanja, bilo da se prvo javi slaba bolnost koja se postupno pojačava s vremenom, bilo scenario u kojem se slaba bolnost javi, pa nestane nakon kraćeg odmora, da bi se pri sledećem fizičkom opterećenju ponovno pojavila. Bilo koji od ovih oblika se pojavio, važno je što pre započeti sa adekvatnim lečenjem, pre kojeg svakako treba nastojati uspostaviti pozitivnu dijagnozu (pregledom specijalsiste, te eventualno ultrazvučnom dijagnostikom).

Fizoterapija je identična onoj u teniskog lakta. Ona, naravno, mora biti prećena adekvatnim vežbama snage za podlakticu, nadlakticu, ali i celi rameni obruč. Naime, neki autori jedan deo lateralnih i medijalnih epikondilitisa dovode u vezu sa slabošću muskulature ramenog obruča. Po njima u kretnjama koje su već opisane kao uzrok «golf lakta» rotaciju koju bi trebali izvesti mišići ramena preuzimaju mišići podlaktice, pa je to put kojimn se stvara preopterećenje na njima.


Osim svih navedenih terapijskoh postupaka (u koje se još može uključiti i uzimanje protuupalnih lekova) vrlo je važno evaluirati tehniku samog sporta ili aktivnosti kojom se pacijent bavi. Naime osim eventualno prisutne mišićne slabosti, jedan od najverojatnijih uzroka preopetrećenja na laktu može biti loša tehnika servisa u tenisu ili udarca u odbojci, a čak se može smanjiti ako se promeni ugao tela. Sve u svemu, lečenje ovog sindroma prenaprezanja može potrajati i do 12 meseci, naročito onda kada se sa terapijom krene tek pošto su bolovi prisutni više od 3 meseca neprekidno.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 12, 2009 9:05 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
RUPTURA PREDNJEG UKRSTENOG LIGAMENTA

ACL (u novije vreme se upotrebljava i kratica LCA) skraćenica je od «anterior cruciatum ligament», ili prednje ukrshtene veze. Reč je o vrlo snažnom unutashnjem ligamentu kolena, čije ozlede viđamo često kod sportista (bilo profesionalnih ili rekreativnih), a nakon kojih je oporavak redovito dug i komplikovan.

Da bi razumeli značaj ovog ligamenta u celom sastavu kolena, važno je napomenuti da je zglobna čašica u najvećem zglobu u ljudskom telu (kolenu) vrlo plitka, a da glavica podseća na valjak. To s jedne strane omogućava veliku pokretljivost, ali s druge karakterishe celi sastav kao vrlo nestabilan i sklon ozledama.

Kako bi se smanjila mogućnost «izletanja» zglobnih tela iz svojih prirodnih ležišta, koleno je okruženo s nekoliko nivoa obrane. Prvi su svakako mišići, a oni oko kolena uverljivo su najjači u celom organizmu. Zatim je prisutan celi splet vanjskih ligamenata koji ukružuju zglob i daju mu dodatnu čvrstoću. Na kraju, tu su i dva unutarnja ligamenta, zakopana duboko u samom kolenu, a zovemo ih prednja i zadnja ukrshtena veza.

ACL sprečava da zglobna glavica ne «pobegne» prema napred pri mnogobrojnim , kako u sportskim aktivnostima, tako i van njih.

Mehanizam ozlede, odnosno puknuća ACL-a zasnovan je na traumi i to takvoj koja vanjske sile usmerava prema kolenu u smislu njegova forsiranog opružanja i rotacije. Primeri za to su mnogobrojni, od pada pri skijanju, doskoka u odbojci, promene pravca pri napadu u rukometu, pa sve do udaraca ili blokade potkolenice u situacijama dok je telo još u pokretu (borilački sportovi, uklizavanje u fidbalu i sl.).

Najčešće je pri samoj ozledi prisutna vrlo intenzivna bol praćena nastajanjem otoka i smanjenom pokretljivošću kolena. Za prvu pomoć treba upotrebiti led kako bi se smanjila bolnost, te učiniti kompresiju elastičnim zavojem, a sve u nastojanju da se smanji nastajanje otoka.

Nakon toga valja tačno dijagnostikovati nastalu ozledu.



Pri prvom pregledu lekar će nastojati iglom i špricom aspirirati (evakuirati) otok, te ako naiđe na krv, to će biti prvi znak da se vrlo verojatno radi o puknuću ACL-a. Osim toga, uklanjenje krvi iz kolena obično donosi i smanjenje bolova. Nakon toga slede testovi za koleno, te postavljanje konačne dijagnoze. Na žalost, retko je ruptrura ACL-a jedina ozleda u kolenu. S obzirom na povezanost struktura u tom zglobu, kao i na snagu sila koje moraju biti prisutne ne bi li se ova ozleda dogodila, u samom procesu njena nastajanja događaju se oštećenja i drugih kolenih struktura, od kojih najčešće strada maniskus, zatim kolateralni ligament (jedan od vanjskih ligamenata kolena), ponekad hrskavica, a ređe i stražnja ukrshtena veza (PCL). Kako bi stanje samog kolena bilo posve jasno (a to je nužno ne bi li se isplanirao najbolji način lečenja) postoje dva tipa dijagnostike.

Prvi je MR (magnetska rezonanca), koja nam daje uvid u stanje mekih tkiva u samom zglobu. Ako je snimka jasna i pokazuje što je tačno oštećeno, valja pristupiti dogovoru oko daljnje terapije. U koliko postoje dvojbe oko toga što je tačno oštećeno i pored MR-a (ni ovo nije 100% tačna dijagnostička metoda), valja pre odluke o daljnjem lečenju učiniti artroskopiju, što je u osnovi mali operativni zahvat u kojemu se sa dve sonde ulazi u koleno, te vizualno pregledava njegovo stanje.


Nakon što je definitivno postavljena dijagnoza rupture prednje ukrshtene veze (ACL-a), sledi lečenje koje kod ove ozlede nikada nije jednostavno, a niti kratko. U koliko se radi o delomičnom puknuću ligamenta, tada se okrećemo neoperativnom tretmanu u smislu fizioterapije i kinezioterapije. Cilj je ukloniti eventualno prisutan otok, te postupno ojačati mišiće koji okružuju koleno,a zatim ih i pripremiti za sve ono što ih očekuje u okruženju jedne sportske aktivnosti (ako je pacijent aktivni sportista).

Celi taj proces traje oko 12 nedelja, a uključuje tehnike poboljšanja izdržljivosti, brzine reakcije i balansa.


Kada je reč o potpunom puknuću ACL-a, stvari se još više komplikuju, jer taj ligament nije moguće naprosto «sašiti» i na taj način popraviti ozledu. Kako se radi o nedostatku krucijalnog stabilizatora kolena, danas se u modernoj ortopediji nastoji što je ranije moguće učiniti tzv. «plastika» ligamenta. Taj operativni zahvat uključuje uzimanje dela ligamenta patele ili dela tetive jednog od mišića zadnje lože natkolenice te njegovo implantiranje na mesto rupturiranog ACL-a. Koliko je ozbiljan ovaj zahvat govori i činjenica da se u procesu buši i butna i goljenična kost, te se u tako pripremljene udubine postavljaju krajevi novog ligamenta. Sve se zajedno fiksira vidama. Nakon operacije sledi dug rehabilitacijski postupak, koji neizostavno traje 6 meseci i uključuje sve što je već navedeno u neoperativnom lečenju delomične rupture.

Valja isto tako reći da je uspešnost ovog postupka od 70°-90°, a u zavisnosti od autora studije, dok se pod uspešne ishode računaju oni pacijenti koji se mogu vratiti u potpuni opseg fizičkih aktivnosti pre operativnog zahvata (uključujući tu i sportiste).


Treba napomenuti da postoji i alternativa operativnom zahvatu. To je već spomenuti neoperativni pristup, u kojem se nastoji kao i kod delimične rupture, osposobiti mišićno ligamentarni sastav da preuzme deo ili kompletnu funkciju stabilizacije kolena. Dobra strana tog pristupa jest činjenica da se izbegava jedna prilično opsežna operacija, te se ukupno vreme lečenja skraćuje na 3 meseca. No, opasnost se krije u tome da u koliko ponovo dođe do «izletanja» kolena, odnosno nestabilnosti pri kretanju, vrlo je verojatno da će ono pruzročiti novo oštećenje drugih struktura u kolenu (poput meniskusa, hrskavice ili drugih ligamenata).

Stoga valja vrlo pažljivo odmeriti sve razloge za i protiv operativnog zahvata u konkretnom slučaju, te se na kraju o postupku lečenja dogovoriti i sa pacijentom.

Plastiku ACL-a izbegavamo kod vrlo mladih i vrlo starih pacijenata. Kod ovih prvih iz razloga što rast nije završen, a kod drugih jer taj tip ozlede neće bitno utecati na njihovu pokretljivost. Isto je tako važna fizička aktivnost samog pacijenta. U koliko se radi o osobi koja se malo kreće i nema sportskih afiniteta, tada operacija neće biti neophodna. U koliko je, s druge strane, reč o aktivnom ili profesionalnom sportisti, pogotovo ako se radi o sportu poput skijanja, košarke, rukometa ili odbojke, plastika ACL-a može biti najbolje rešenje.


Istini za volju, valja reći da postoji nemali broj sportista iz spomenutih sportova koji su se uspeli vratiti punoj sportskoj aktivnosti posle ove ozlede i bez operativnog zahvata. Isto je tako mnogo onih koji su to pokušali, ali su na kraju zbog celog niza problema bili prisiljeni učiniti operativni zahvat. Sve to govori u prilog činjenici da se u slučaju potpune rupture ACL-a (kao u ostalom i kod celog niza drugih ozleda ili oboljenja), odluka o smeru lečenja treba doneti individualno, u dogovoru sa pacijentom, a poštujući sve njegove specifičnosti.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Ned Apr 26, 2009 10:29 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Mortonova metatarzalgija predstavlja vrlo neugodan sindrom, a karakterishe ga bol u stopalu poradi koje je otežano, a ponekad i onemogućeno normalno hodanje, dok je uzrok tih bolova neurološki.

Kod Mortonovog neurona radi se o promeni na jednom malom živcu koji je smešten između trećeg i četvrtog nožnog prsta, te prolazi ispod ligamenta koji spaja dve kosti na stopalu. Ta promena odnosi se na njegovo zadebljanje. Iako se u početku mislilo da je reč o tumoru, pa zatim o upalnom procesu, s vremenom su obe ove teorije odbačene. Zadebljanje se naprosto razvija kao odgovor na iritaciju, traumu ili veliki pritisak, a čak 10 puta je češći u žena no u muškaraca.

Simptomi ovog stanja pre svega su bol i pečenje sa prednje i donje strane stopala, odnosno na „korenovima" prstiju. Ta bol se u glavnom pojačava fizičkom aktivnošću, hodanjem i trčanjem, a ponekad i samim nošenjem cipela. Moguća je takođe i utrnutost prstiju i prednjeg dela stopala, te druge neugodne senzacije u nožnim prstima. Bol će svakako pojačati nošenje cipela sa visokim potpeticama, kao i uskih cipela. Pri pregledu važno je isključiti celi niz stanja koja imaju slične simptome.

Pre svega lom zamora, naročito u sportista, zatim artritis, reumatodini artritis, giht, te upalna stanja na tetivama. U tu svrhu potrebno je uraditi RTG dijagnostiku, a po potrebi i ultrazvučnu pretragu. Retko je potrebno dodatno potvrditi dijagnozu magnetskom rezonancom. Posebice je važno temeljito pregledati kožu donje strane stopala kako bi se isključili žuljevi ili kalusi.

Lečenje ovog oboljenja izgleda jednostavno, no u praksi nije uvek delotvorno. Literatura uobičajeno preporučuje nošenje specijalnih ortopedskih uložaka, udobne obuće, uzimanje analgetika, ili direktno injektiranje analgetika i kortikosteroida (blokada) na zonu živčanog zadebljanja.

U koliko sve to ne pomogne, preporuje se operativni zahvat kojem je cilj odstraniti zadebljali živac. Rezultati ovakvog postupka mogu, ali i ne moraju biti zadovoljavajući.

Iako se u literaturi retko ili uopste ne spominje fizioterapija kao opcija u lečenju ovog stanja, naše iskustvo govori u prilog tome da ova terapijska metoda može biti od velike pomoći u smanjenju ili uklanjanju bolova kod ovog neugodnog sindroma. Dve su temeljne opcije. Prva je zasnovana na terapiji laserom i ultrazvukom. U ovom pristupu ultrazvuk svojim mikrovibracijama, a laser svojim fotostimulacijskim i termičkim učinkom smanjuju bolnost pri pokretanju . U kombinaciji sa vežbama propriocepcije moguće se minimalizirati ili potpuno ukloniti bolove kod većine pacijenata. Drugu opciju predstavlja terapija udarnim talasom i njen učinak na smanjenje osetljivosti receptora za bol putem hiperstimulacijske analgezije, opet u kombinaciji sa vežbama.

Uz dodatak brige o adekvatnoj obući, kao i sa kvalitetnim ortopedskim ulošcima, mortonova metatarzalgija jest jedan neugodan, ali izlečiv bolni sindrom koji ne mora umanjivati sposobnost za obavljanje dnevnih ili sportskih aktivnosti.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Jul 29, 2009 1:05 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Mar 25, 2008 2:32 pm
Postovi: 6556
Lokacija: Planeta Zemlja
Da malo podignem temu, poshto je ovaj period leta poznat po povecanom broju preloma kosti, pa evo nekih informacija koje ce posluziti i pomoci da se lakshe oporavite.



Prelom kostiju nastaje usled dejstva sila na kost jače od njene čvrstoće, dolazi do prekida kontinuiteta koštanog tkiva kao i do prevazilaženja granica njegove prirodne elatičnosti.

Anatomska struktura koštane komponente ima velik značaj u pravilnom sagledavanju traumatskih povreda sportista. Kosti imaju osnovnu potpornu ulogu u lokomociji organizma.

Čovečiji skelet ima 206 kostiju. Kosti se sastoje od ćelija osteocita i međućelijske supstance (matriks) koja je kalcificirana u matriksu. Osnovna supstanca je kolagen koja je prožeta krečnim solima. U svom sastavu kosti sadrže 25% vode, 35% belančevina i 45% minerala. Od hemijskih materija u kostima se nalaze kalijum, magnezijum, jod, gvoždže i hlor.

Razlikujemo tri vrste kostiju: duge , kratke i plosnate. Intenzitet rasta kostiju kod muškaraca je najizraženiji u periodu od 12. do 15. godine, a kod devojčica od 11. do 14.godine.


Vrste preloma

Prelomi se dele na otvorene i zatvorene:

* Otvoreni prelomi – u direknom su kontaktu sa spoljašnom sredinom, i u praksi su teži za lečenje i oporavak.
* Zatvoreni prelomi – nisu u kontaktu sa spoljašnom sredinom, javljaju se na ekstremitetima, lakši za lečenje.


Prelomi mogu biti: prosti i složeni.

* Prosti – naprsnuće kostiju (fisure) bez odvajanja prelomljenih segmenata. U ovu grupu spadaju i prelomi kod kojih postoje odvajanje i dva fragmenta, ali u osnovi su u kontaktu sa bazom sa mogućnošću manje dislokacije ili često bez nje.

* Složeni – obično prelomi na dugim kostima ekstremitetima takozvani segmentarni prelomi karakteristični po lokalizaciji lezija na više mesta, a sama repozicija je otežana.


Prelomi mogu biti: potpuni i nepotpuni

* Potpuni prelomi – su oni prelomi kod koji je kost potpuno prelomljena u celom obimu,

* Nepotpuni prelomi – su oni prelomi gde je kost delimično prelomljena, a tu spadaju još i pukotine, fisure i infrakcije.


Prema dejstvu sila prelomi mogu da budu

* Fleksorno ekstenzorni – prelomi nastali usled prekomerne sile savijanja,

* Torzioni (prelomi uvrtanja) – nastaju usled sukobljavanja dveju sila uvrtanja koje deluju na dva okrajka ili segmenta, a izazivaju prskanje kosti u obliku spirale,

* Avulzijski prelomi – najčešće nastaju na pripojima mišića usled dejstva sile otrgnuća, zbog snažne kontrakcije muskulature koja prelazi fiziološke granice najviše ga srećemo u praksi kod sportista.



Terapija ne zahteva imobilizaciju, mirovanje treba sprovesti nekoliko dana, a zatim nastaviti sa kretanjem do granice bola. Retke su hiruške intervencije kod avulzijskih fraktura (koleno, peta, nadlaktna kost),


* Smicaoni prelomi – nastaju usled dejstva dveju sila u horizontalnoj osnovi ali u različitim pravcima, i dolazi do tkz. smicanje fragmenata,

* Dinamički prelom – dejstvo direkne sile ili eksplozije,

* Zamorni prelomi – nastaju najčešće usled prenapregnutosti koštanog tkiva u tački maksimalnog opterećenja poznate kao „marš frakture“.


Prema pomeranju fragmenata kod preloma razlikujemo dislokacije:

* Ad latus – u širinu,
* Ad longitudineum – u dužini,
* Ad axin – po osnovi poremećaja,
* Ad periferiam – u smislu rotacije: cum contractione, cum distractione, cum implantatione


Fiziološko zarastanje preloma posle dobre repozicije i imobilizacije ima dobru prognozu. Težina preloma kostiju direkno odlučuje o brzini regeneracije. Posle nekoliko meseci ili godina nema tragova preloma na radiološkom pregledu. Sam proces okoštavanja prolazi kroz četri faza i to: prva faza hematom, druga faza organizacija hematoma, treća faza stvaranje kalusa, četvrta faza rekonstrukcija kalusa:


Prva faza (hematom) – posle preloma dolazi do izliva krvi iz pokidanih krvnih sudova iz okolnog tkiva. Usled spazma pritiska i kontrakcije mišića dolazi do zaustavljanja krvarenja. Počinje proces taloženja zgrušane krvi (hematom) i taloženje fibrina. Sam pritisak podstiče pokosnicu i drugih delova kostiju na proliferativne ćelije.

Druga faza (organizacija hematoma) – ćelije bujaju usled traumatskog zapaljenja, paralelno sa ovim procesom dolazi do razlaganja koštanog tkiva – osteoklazija. Osteoklasti zaravnjavaju fragmente i deluju do kraja zaraštavanja. Ćelije koje su urasle stvaraju vezu između fragmenata i time se završava druga faza.

Treća faza (stvaranje kalusa) – dolazi do resorpcije ostatka hematoma, pojavljuju se kolagena vlakna, a tkivo između fragmenta postaje osteoid. Pri kraju treće faze dolazi do deponovanja kalcijumovih soli i fosfora između kolagenih vlakana, i nastaje koštani kalus. Najvažnije u ovoj fazi je imati dovoljnu količinu kalcijuma u organizmu, kako bi se soli kalcijuma deponavali između kolagenih vlakana, u protivnom okoštavanje ide patološkim tokom i ne postoji čvrstina kalusa.


Četvrta faza (rekonstrukcija kalusa) – kalus dobija na čvrstini, ali njegov oblik je još u vidu prvobitnog hematoma, i potrebno je dosta vremena da se suvišni kalus izgubi. Ako se fragmenti udaljavaju jedan od drugog stvara se rskavičavo tkivo transformacijom vezivnog u koštano tkivo. Pravilnim položajem fragmenata transformacije se vrše iz minimalne količine rskavičavog tkiva. Ova faza se odlikuje i stvaranjem krvnih kapilara i koštane gredice, a kost dobija funkcionalnu sposobnost. Kalus se rukom pipa kao zadebljanje, a radiografski se to ne potvrđuje.

Zarastanje pršljenov, butne kosti i karlice zarašćuje, za oko 12. nedelja. (kod mladih proces zarastavanja je brži nego kod starijih), tibia zarašćuje za 8. nedelja, kosti podlakta za 6. do 8. nedelja, ključn kost, fibula, i metatarzalne kosti zarastaju od 4. do 6. nedelja. Metakarpalne kosti i kosti falange od 3. do 4. nedelja, rebra za 4.do 6. nedelja.


Klinička slika

Najvažnije je uzeti dobro anamnezu nastanka povrede, utvrditi trenutno stanje povređenog i odrediti prioritet zbrinjavanja, pregledati i ostale ekstremitete i obavezno uzeti labaratorijske analize. Prelom se karakteriše: bol, deformacija, patološka pokretljivost, krckanje, gubitak funkcije. Kod svake sumnje na bilo koju vrstu teže povrede kod sportiste obavezno uraditi: transport u medicinsku ustanovu, radiografski nalaz.

Lečenje preloma – dve vrste lečenja konzervativno i operativno.

Konzervativno lečenje

Imobilizacija, fizikalni tretman počinje odmah od nastanka preloma i to magnetno – impulsnim poljem u cilju formiranja kalusa, a nakon desetak dana (u zavisnosti od preloma) uključuju se interferentne struje i statičke kontrakcije, kao i očuvanje trofike imobilisanih mišića. Po skidanju gipsa, počinje se sa primenom hidro – kinezi terapije, (samo aktivne vežbe, pasivne vežbe ne treba sprovoditi sve dok kalus nije solidan i dok nismo sigurni da nije nastupila slabost koštanog sistema) elektroterapijom, kao i ostale procedure, a u cilju brzog oporavka i vraćanja sportiste na teren.


Predlažemo sledeću terapiju:

a) impulsno magnetno polje primenjuje se kod preloma kostiju odmah nakon stavljanja gipsane imobilizacije, vremenska aplikacija i do 120 minuta,
b) interferentne struje,
c) impulsni i kontinuirani ultrazvuk,
d) diodinamik najviše se koristi CP oblik,
e) galvanizacija i elektroforeza sa lekovima,
f)kineziterapija – primenjuju se izotonične kontrakcije mišića u blizini preloma ili vežbe opšte kondicije za mišiće nepovredjenog ekstremiteta i vežbe disanja,
g) vakusac – po skidanju gipsane poveske u trajanju od 15 do 20 minuta 10 do 15 aplikacija.

Operativno lečenje

Zavisi od mesta intenziteta i vrste preloma. Kada se to utvrdi prelazi se na operativni zahvat koji mi ovde nećemo detaljno obraditi.

_________________
Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 28 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1, 2

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: