Zelim sa vama da podelim nas nacin borbe sa ovom AVETINJOM.
Pisem vam u nadi da cete uspeti bar nekako da nadjete snagu za borbu i stavite osmeh na lice , makar i lazan, jer to nasim najmilijima treba. Da se smeju, da ne vide tugu u vasim ocima, da imaju razlog da teraju sebe dalje. Ono sto morate da im pruzite je da se osecaju POTREBNIM!!!
Mamina deviza je bila da ona ima samo dijagnozu! Davala sam joj dete da ga cuva, ohrabrila je da i dalje ide na posao, a ona je imala srece sto su joj gazde dozvolile da dolazi kada se oseca dobro. A to ju je teralo da bude dobro. Jer je znala da mora na posao na kom su je hrabrili, divili se njenoj energiji, i s posla se vracala puna samopouzdanja. To ju je dizalo, brisalo par sati razmisljanja o bolesti. Pomagalo da se oseca onom starom, zenom "zmajem" koja ne zna za reci NE MOGU.
Cak sam i ja neplanirano ostala trudna i podarila joj jos jedno unuce kom se toliko radovala. Nalazila je toliko razloga za zivot. Bili smo na okupu, i nismo plakali. Noc je bila za plakanje kada ona ne vidi. Ni ona nije plakala iako je NJOJ bilo najteze. Da je tesko, tesko je. Da boli, boli. Mi svi ostajemo sa tugom koja neko vreme intezivno traje, a onda nas zivot uhvati u kolo i obaveze nas toliko okupiraju da naucimo da zivimo sa njim. A oni???? Ono sto me UVEK rastuzivalo i sada najlakse zaplacem je kada pomislim kako je bilo njoj da nas sve gleda oko nje i da zna da nas nikada vise nece videti??? Muza, mene, brata, unucice sa kojima je mastala da na prolece ide zajedno u setnju. To je najgore. Boriti se i gledati u sve one koje volis i znati da ih vise neces videti, cuti, zagrliti.
Ne dajte im da tuguju. Grlite ih, ljubite, recite sve sto imate. Neka pune srca svom tom toplinom i pustite ih da koriste sve sto oni ŽELE! Bitno je da koriste ono u sta veruju, pa makar to bila i obicna voda, bitno je da imaju nesto u sta veruju. Da se drze toga i bice dobro, ubedice sebe da im je bolje. Ne menjajte navike, nastavite da ih tretirate kao da su u punoj snazi i da vam treba BAS NJIHOVA pomoc.
Sa ovakvim stavom, mama je dokazala da prognoze nista ne znace. Iako su joj dr davali samo 3-6 m zivota zbog galopirajuceg mikrocelularnog Ca pluca, borila se pozitivnim mislima i sklopila oci 15.1.2013. posle 19!!! meseci. Pa uspela je toliki BONUS da dobije a sve zato sto je znala da nam TREBA i da ne mozemo bez nje, njene ljubavi i paznje.
Uvece kada uspavam bebu i starijeg klinca, i ostanem sama sa mislima, mogla bih danima da placem, a onda se setim njenog osmeha i borbe i samo kazem hvala ti Boze sto si nam dao takvog borca, zbog kog smo i mi bili hrabri i nismo posustajali.
Saljem vam svima po delic nase snage i zelim da istrajete i naterate sebe da dan koristite samo za lepe stvari smeh, druzenje sa njima, a tuga... Ona ce sa suzama da ide kad vas oni ne vide....
http://www.immucor.ru/doc/3.htmhttp://www.molekula-zdravlje.com/medici ... jem-ga-40/i
http://translate.google.rs/translate?hl ... CD0Q7gEwAQ