Prijava na doktor.rs mailing listu
Pratite nas redovno putem newslettera.

Sva vremena su u UTC + 2 sata




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 1189 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1 ... 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54 ... 80  Sledeća
Autor Poruka
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:29 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
HLOROFILINI KAO UNUTRASNJI DEZODORANS

Hlorofilini se takodje mogu smatrati unutrasnjim dezodoransima. Zapazanja iz 40-tih i 50-ih godina 20. veka, do kojih su dosli naucnici, da hlorofilin ima deodorisuci efekat na rane koje su imale neprijatan miris, dovela su naucnike do ideje da pacijentima sa kolostomom daju hlorofilin oralno, kako bi drzali pod kontrolom fekalne neprijatne mirise. Objavljeno je i nekoliko izvestaja, u kojima je navedeno da hlorofilin smanjuje i subjektivan utisak urinarnog i fekalnog mirisa kod pacijenata koji pate od inkontinencije.

HLOROFILIN ZA BOLJE ZARASTANJE

Istrazivanja iz 1940-tih koja su ukazivala da su rastvori hlorofilina usporavali rast pojedinih anaerobnih bakterija u epruvetama, a da su ubrzavali zaceljenje eksperimentalnih rana kod zivotinja dovela su do upotrebe rastvora hlorofila kod tretmana dugotrajnih otvorenih rana kod coveka. Krajem 1940-tih, i tokom 1950-tih, doslo je do serije nekontrolisanih studija na pacijentima koji su patili zbog rana koje su sporo zarastale, kao sto su one kod vaskularnih cireva i dekubitusa, sa rezultatom da je primena rastvora hlorofila dovela do efikasnijeg zaceljenja nego bilo koji drugi uobicajeni tretmani. Krajem pedesetih godina, hlorofilin dodat papainu i jedinjenjima koja sadrze ureu, koji su se koristili kod hemijske obrade rana, kako bi doslo do smanjenja lokalnih upala i otoka, i bolje kontrole zaceljivanja i neprijatnih mirisa. Natrijum bakarna so hlorofila je poznata kao agens koji pomaze pri zaceljenju rana. Izgleda da se primarni znacaj hlorofilina sastoji u antiaglutininskim i antiinflamatornim supstancama, zato sto omogucava kontinuiranu i produzenu upotrebu proteolitickih sastojaka, papain-uree, koji mogu da izazovu zapaljenja i hemoglutinaciju kapilara. Povoljni klinicki rezultati su izgleda nastali zahvaljujuci cinjenici da proteoliticka jedinenja (koja sadrze papain, ureu, i hlorofilin) temeljno ciste lezije svih nekroticnih tkiva, i da nakon toga odrzavaju optimalnu cirkulaciju i dreniranje, kako bi omogucila da do tkiva stignu svi neophodni i hranljivi elementi sa krvlju. Smit (Smith) napominje da je kljucna stvar koja doprinosi pozitivnim efektima hlorofilina, metabolicki antagonizam, gde su obrazac rasta i aktivnosti zarazenih bakterija modifikovani. Ta modifikacija ima za rezultat smanjenje toksicnosti odredjenih bakterijskih metabolickih produkata. Istovremeno, hlorofilin unapredjuje i stimulise normalnu celijsku proliferaciju, sto rezultira ubrzanim zarastanjem rana. Kao dodatak, bakteriostaticka svojstva su zasluzna za to sto hlorofilin tako uspesno kontrolise neprijatne mirise

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:30 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
HLOROFILIN I DODACI ISHRANI

«Tecni Hlorofil» je dodatak ishrani koji sadrzi hlorofilin (natrijum-bakarnu so hlorofila) iz lucerke. Predstavlja koncentrovani izvor hlorofila a i hlorofila b. Lucerka je jedna od najbolje proucenih biljaka, i predstavlja jedan od najboljih izvora belancevina, hlorofila, karotina vitamina A (retinoli), vitamina D (kalciferoli), vitamina E (tokoferola), vitamina B (piridoksina), vitamina K (filokvinona) i nekoliko enzima za varenje. Zahvaljujuci svom dubokom korenskom sistemu koji omogucava odlicnu apsorpciju minerala, lucerka je odlican izvor kalcijuma, magnezijuma, fosfora, gvozdja, kalijuma i drugih minerala. Sirom sveta se vec dugo koristi u ishrani stoke. Srednje-evropske kulture vec dugo koriste lucerku kao prirodni stimulans za konje, tvrdeci da im ona daje vecu brzinu i snagu, i samim tim nas dovodi do znacenja njenog imena (Alfalfa – Al Fal Fa) koje u prevodu na nas jezik ima znacenje «otac sve hrane». Lucerka se vec vekovima koristi sirom sveta kao roborativno i stimulativno sredstvo. Rezultati istrazivanja ukazuju na to da moze onemoguciti kancerogene hemijske materije u jetri i debelom crevu koje su dospele u organizam putem hrane, jos pre nego sto ostete organizam. Moze pomoci i u procesu eliminacije toksina i odrzavanju normalne Ph vrednosti. Hranljive materije visokog hlorofilnog sadrzaja povecavaju bazicnu reakciju organizma, i samim tim ga oslobadjaju otrova, narocito onih iz jetre. Mora se napomenuti da hlorofil i hlorofilin nisu isti. Hlorofilin je polusinteticka mesavina koja se sastoji od natrijum-bakarne soli, dobijene iz hlorofila. Tokom sinteze hlorofilina atom magnezijuma u centru prstena se zamenjuje bakrom, i gubi se fitolski segment. Za razliku od prirodnog hlorofila (koji se rastvara u masti), hlorofilin se rastvara u vodi. Naucnici nisu sigurni koja kolicina hlorofila (ako i uopste) ulazi u krvotok. Sa druge strane, molekuli hlorofilina su sposobni da se krecu unutar organizma, posto je magnezijum u centru zamenjen bakrom. Bakar, kao i gvozdje, transportuje kiseonik. Zapravo, molekul hlorofilina je skoro identican molekulima hema u nasem krvotoku. Tecni Hlorofil proizveden od strane nase kompanije, ima visoko alkalni efekat u digestivnom sistemu, pomaze pri uklanjanju neprijatnog telesnog mirisa, eliminaciji zadaha iz usta, poboljsava cirkulaciju krvi, ublazava simptome slabog varenja i premorenosti, i pomaze u poboljsanju i optimalizaciji opsteg zdravstvenog stanja. pored ostalih prednosti, pomaze i pravilno funkcionisanje creva. Za prirodne hlorofile nije poznato da su toksicni, i nikakva toksicna dejstva mu se ne mogu pripisati uprkos proteku vise od 50 godina od kako se nalazi u klinickoj upotrebi kod ljudi. Kod oralne upotrebe, hlorofilin moze dovesti do promene boje urina i fecesa u zelenkasto, ili moze promeniti boju jezika u zuckasto ili crnkasto. Bilo je i nekoliko prijavljenih slucajeva dijareje, povezanih sa oralnom primenom hlorofilina. Oralna primena hlorofilina moze dovesti do laznog pozitivnog rezultata na gajak testu. Posto hlorofil i hlorofilin jos nisu bili testirani na trudnicama i dojiljama, one bi trebale da izbegavaju upotrebu ovog preparata tokom trudnoce i dojenja. Kod ispitnih miseva, hlorofilin je zamaskirao neke od sporednih efekata ciklofosfamida. Nije bilo prijavljenih slucajeva predoziranja
Slika

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:31 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
Postovi: 2010
Lokacija: tu u vashoj blizini
ANTISEPTICI I DEZINFICIJENTI-hidrogen,hipermangan...

Iako naizgled zvuči kao da se radi o dvije različite grupe preparata, antiseptici i dezinficijensi to nisu. Naime riječ je o istim tvarima koji se različito zovu ovisno o koncentraciji. Naime, sve su to tvari koje ukljanjaju bakterije sa kože ili predmeta, međutim, ako su slabije koncentracije nazivamo ih antiseptici. Antiseptici djeluju tako da sprečavaju rast i razvoj mikroorganizama, tj. oni su bakteriostatici. Ako se pak radi o većim koncentracijama istih tvari, tada ih nazivamo dezinficijensi. Oni ubijaju mikroorganizma i baktericidna su sredstva. Granica među njima nije nikad oštra; isto sredstvo može djelovati i kao antiseptik i kao dezinficijens. Svi se oni upotrebljavaju u prevenciji i terapiji infektivnih bolesti.
Osim o koncentraciji, antiseptička moć ovisi i o temperaturi i okolini bakterija. Ako je antiseptik topljiv u protoplazmi, a teže topljiv u okolini bakterija tada on ima veću antiseptičku moć. Povećanjem koncentracije antiseptika, antiseptička moć u pravilu raste. Iznimka je etanol. On je najbolji antiseptik u koncentraciji od 60-70 %. Antiseptička moć ovisi i o vremenu djelovanja, ali i o sredstvu u kojem je antiseptik otopljen (bolje se otapa u alkoholu).
Nedostatak antiseptika je nedovoljna selektivnost. On , naime, oštećuje i živo tkivo, a ne samo mikroorganizam. Zato se oni koriste eksterno (stavljaju se na kožu, sluznicu, okolinu rana) gdje je resorpcija mala. Djeluju na više načina:
remete osmotsku ravnotežu (koncentrirane otopine soli i šećera),
adsorbiraju mikroorganizme na sebe,
koagulacija bjelančevina (soli teških metala),
oksidacija mikroorganizama (peroksidi, preparati klora),
redukcijom mikroorganizama (rezorcinol),
površinskom aktivnošću (sapuni, invertni sapuni),
specifično toksičnim djelovanjem na protoplazmu (alkoholi, fenoli).

D08 Antiseptici i dezinficijensi
D08A Antiseptici i dezinficijensi
D08AG Pripravci joda
povidon-jodid - Betadine

Vodikov peroksid ("hidrogen", H2O2)
Iako je to nepravilan naziv, vodikov peroksid se u kolovijalnom govoru naziva "hidrogen" i dolazi od latinskog naziva vodikova peroksida (hydrogen peroxydum). To doslovno znači "vodik", mada sam vodik s djelovanjem vodikova peroksida nema previše veze - ključna sastavnica koja je zaslužna za djelovanje vodikova peroksida jest kisik. Vodikov peroksid je nestabilni spoj kisika i vodika, u kojemu, za razliku od iznimno stabilne vode, ima jedan atom kisika više. Proizvodi se elektrolizom sumporne kiseline. Zbog takve svoje nestabilnosti vodikov peroksid se spontano raspada na vodu i nascentni kisik, poseban oblik vrlo reaktivnog kisika koji je u jednoatomskom stanju. Takav nascentni kisik je vrlo, vrlo jak oksidirajući agens i oksidira sve oko sebe što može oksidirati, pa tako, kada se nanese na kožu ili predmete oksidira i uništava sve mikroorganizme, ali i epidermalne stanice kože, dakako, samo na površini. Koncentrirani 30%-tni vodikov peroksid je vrlo agresivna kemikalija koja oštećuje kožu i izbjeljuje je. Stoga takav vodikov peroksid pada u skupinu - otrova. No, u farmakoterapiji se koristi razblaženi vodikov peroksid (3%, 6%, 12%) kao antiseptik. Međutim, njegovo antiseptičko djelovanje je samo kratkotrajno. Primjenjuje se u obliku 3% otopine za dezinfekciju kože i čišćenje rana, ali ne kod dubokih rana jer se pod utjecajem bakterija razgrađuje do nascentnog kisika koji se spaja u molekulski kisik. Naime, on se potom resorbira, te može doći do zračne embolije. Koristi se za ispiranje grla i gnojnih rana, kao baktericid i slabi adstringent. Zaustavlja manja površna krvarenja. Vodikov je peroksid inače i produkt metabolizma, ali ga u organizmu razgrađuje katalaza. Također, koristi se i u kozmetičke svrhe i služi za izbjeljivanje kose.

Borna kiselina (H3BO3)
Borna kiselina se dobiva se iz prirodnih nalazišta isparavanjem kondenzata koji izlaze iz zemlje u vulkanskim predjelima ili taloženjem vodene otopine natrijeva tetraborata (boraks) s kiselinama kao što je, primjerice, klorovodična kiselina. Na tržištu dolazi u obliku 3% ili 2% otopine ili pak u obliku čiste krute borne kiseline. Čista borna kiselina je slaba kiselina, fini bijeli, mekani prah. Teško se otapa u hladnoj vodi, ali se zato dobro otapa u kipućoj vodi. Osim toga, borna kiselina se otapa u alkoholu i eteru. Može se otopiti i u vrućem glicerolu i to u velikim količinama, a nakon hlađenja takve otopine nastaje kristalinična tvar koju nazivamo boroglicerid. Boroglicerid djeluje jako kiselo.
Otopina borne kiseline se koristi za obloge kod ulceracija, erizipela i opeklina. Smatra se da djeluje na gljivična oboljenja kože i sluznice. Inhibira rast Candide albicans na sluznici, ali se ne smije koristiti kod beba! Upotrebljava se u obliku 3% otopine kao blagi antiseptik i keratoplastik. Može se koristiti i kao posip koji je zapravo 10%-tna smjesa sa talkom. Takvi posipi se ne smiju koristiti kod beba. Na tržištu se nalazi se i masti i kreme sa bornom kiselinom (borvazelin). Kod upotrebe borne kiseline mora se imati naumu da je moguća njezina resorpcija i toksično djelovanje osobito kod male djece. Prije se borna kiselina daleko češće koristila, međutim, danas je njezina upotreba sve rijeđa. Naime, prema nekim stručnjacima, ona uopće ne djeluje i sav učinak kojega ona ostvaruje jest tek placebo i privremeni osjećaj hlađenja na koži.

Kalijev permanganat ("hipermangan", KMnO4)
Kao i vodikov peroksid tako i kalijev permanganat ima svoj tradicinalni, kolokvijalni naziv a to je hipermangan (hypermangan), no jedini ispravni naziv jest kalijev permanganat. U pitanju je jedan od najjačih oksidacijskih agenasa. Dobiva se industrijskom preradom minerala piroluzita (MnO2) iz pomoć elementarnog klora. Dolazi u obliku sitnih igličastih kristalića crno-ljubičaste boje. Lako se otapa u vodi koju boji intenzivnom crveno-ljubičastom (pink) bojom. Ukoliko ga dotičemo rukama tada na prstima ostavlja smeđe mrlje. Naime, kalijev permanganat je jako oksidacijsko sredstvo i reagira s većinom tvari koje može oksidirati. Pri toj oksidaciji nastaje manganov dioksid tj. piroluzit (MnO2) koji je smeđ i od njega potječu mrlje koje on ostavlja.
Koristi se u obliku kristalića kao dezinficijens. Naime, u ljekarnama dolazi u kutijicama po 5 grama, a prije upotrebe valja prirediti otopinu terapijske koncentracije do 1%. Otopina koncentracije 1% je roze boje. Pri otapanju treba pričekati da se otope svi kristalići, jer se kalijev permanganat sporo otapa. Ona ne smije biti jača od 1% jer je kalijev permanganat jako oksidacijsko sredstvo i može oštetiti kožu. Kalijev permanganat djeluje samo površinski (reduciraju ga proteini kože pa ne stigne djelovati u dubinu). Primjenjuje se kao dezinficijens. Slabiji je dezinficijens od vodikova peroksida, ali djeluje duže. Neugodna nuspojava je ta što na koži ostavlja vrlo tvrdokorne smeđe mrlje manganova dioksida koje se ne daju oprati, no s vremenom te mrlje se povlače.

Alkoholi
Za alkohole je karakteristično da djeluju bakteriostatski ovisno o koncentraciji i vrsti. Sekundarni i tercijarni alkoholi nemaju terapeutsku primjenu, dok od primarnih se koriste etanol izopropanol i propanol. Metanol se zbog toksičnosti ne koristi, dok propilni i butilni alkohol slabo djeluju. No, najviše se koristi etanol, dok se izopropanol rjeđe koristi. Izopropanol dolazi u koncentraciji od 35%.
Kod etanola ne važi pravilo "što koncentriranije to bolje" već etanol svoje najbolje antiseptičko djelovanje ispoljava u koncentraciji od 70%. Već u koncentracijama 8-10% koči razvijanje bakterija dok u koncentracijama 60-70% ima maksimalni učinak. Povećanjem koncentracije antiseptički učinak slabi.
Etanol je otrov protoplazme. Djeluje na enzime, koči metabolizam. On ne samo da oštećuje bakterije, on ih i fiksira na koži. Nažalost ne djeluje na viruse, niti usmrćuje spore. Zbog toga se s njim ne mogu sterilizirati kirurški instrumenti i injekcijske šprice. Koristi se kao bakteriostatik (u koncentracijama od 8-10%), kao antiseptik (etanolum dilutum - 70%).

Jod
Jod je jedan od najstarijih antiseptika i najdjelotvornijih antimikrobnih sredstava. Upotrebljava se u obliku vodene otopine (Lugolova i Preglova otopina) ili kao alkoholna otopina tj. jodna tinktura (Iodi solutio aethanolica sadržava 7% joda i 3% kalijeva jodida u 70%-tnom alkoholu). Jodni se pripravci primjenjuju u velikim razrijeđenjima kao antiseptici za kožu, sluznice i rane zbog snažnog baktericidnog, sporocidnog, amebicidnog, fungicidnog i umjerenog virucidnog djelovanja. Nezgodno je to što boje kožu i tkakino te jako peku kožu. Stoga su prikladni samo kod manjih ozljeda. U novije se vrijeme primjenjuju jodni kompleksi koji sadržavaju jod u kombinaciji s nekim nosiocem. To su površinski aktivne vodene otopine komplesknog spoja joda i polivinil-pirolidona (povidonov jodid). Upotrebljavaju se kao kožni antiseptici osobito u kirurgiji. U dodiru s kožom oni polagano oslobađaju jod i ne uzokuju pečenje, niti iriraciju kao alkoholne otopine.
Registrirani u RH za 2006: Betadine (ALKALOID)

Klorheksidin
Klorheksidin je antiseptik koji se naveliko koristi za čišćenje kože i sluznice od raznih mikroba (bakterija, virusa i gljivica). Dolazi u obliku acetata, glukonata i hidroklorida. Djelotvoran je protiv gram-pozitivnih i gram-negativnih bakterija, anaerobnih bakterija, gljivica kao što je Candida albicans. Smatra se da je djelotvoran i protiv bolničkih superbakterija kao što je Staphylococcus aureus koji je otporna na meticilin (MRSA). S obzirom da je netoksičan koristi se kao antiseptički agens u raznim stomatološkim tekućinama za održavanje higijene usne šupljine, pogotovo za liječenje gingivitisa (upala zubnog mesa), ali nije dokazano da je djelotvoran protiv bakterije Streptococcus mutans koja izaziva karijes. Također, izvrstan je za čišćenje kirurške opreme, ruku prije kirurških operacija, rana na koži, kože pacijenta prije operacije i sl. Stoga se izuzetno puno koristi u bolnicama za dezinfekciju.
S obzirom da fluoridi mogu deaktivirati klorheksidin ispiranje usne šupljine preparatima ma bazi klorheksidina mora se obaviti najmanje 30 minuta prije korištenja fluoriranih zubnih pasti. Za bolju efikasnost, jelo i piće bi se trebalo izbjegavati barem sat vremena nakon korištenja tekućina s klorheksidinom. Međutim, pripravci koji u isto vrijeme sadržavaju fluoride i klorheksidin su se pokazali učinkoviti.
Svi pripravci koji sadržavaju klorheksidin visokoj koncentraciji ne bi smjeli dospjeti u oči zbog mogućnosti da oštete rožnicu, a također ne smiju dospjeti u unutarnje uho.

Rezorcinol
Rezorcinol (još se kolokvijalno naziva rezorcin) antiseptik je koji spada u skupinu fenolnih antiseptika, a po kemijskoj strukturi je 1,3-benzendienol. Dolazi u obliku bezbojnih iglica, a kako je topljiv u vodi, alkoholu, eteru, no netopljiv je u organskim otapalima poput kloroforma. Djeluje na bakterije kemijski reducirajući biokemijske molekule u njima. Koristi se na koži kao antiseptik i dezinficijens. Također, koristi se u raznim mastima i kremama u koncentraciji od 5 do 10% za liječenje kroničnih kožnih bolesti kao što su psorijaza i dermatitis. Razblažena vodena otopina rezorcinola korisna je u ublažavanju svrbeži kod eritematoznog dermatitisa. Također, zbog svojeg keratolitičkog učinka često je sastojak pripravaka za tretman peruti i raznih medicinskih sapuna te u pripravcima za zaštitu od UV zračenja. Rezorcinolu je po djelovanju sličan acetilrezorcinol koji je poznatiji pod nazivom eurezol.

Triklozan
Triklozan je jedan od najkorištenijih antiseptika na svijetu. Spada u skupinu kloriranih fenolnih spojeva a ima i lagani miris po fenolu. Moćan je antiseptik sa širokim spektrom djelovanja, a djeluje i na gljivice. Fenoli često pokazuju antibakterijska svojstva. Slabo je topljiv u vodi, ali je zato lako topljiv u eteru i etanolu. Ulazi u sastav brojnih kozmetičkih i toaletnih proizvoda - sapuna, dezodoranata, zubnih pasti, a sve je više proizvoda široke potrošnje koji su impregnirani triklozanom - kuhinjski pribor, dječje igračke, čarape, prostirke i pokrivači te vreće za smeće. Pokazao se učinkovitim u smanjenju i kontroliranju bakterijskih kontaminacija ruku i ostalih tretiranih proizvoda.
Triklozan uništava bakterije blokiranjem mehanizma sinteze masnih kiselina. Veže se na bakterijski enzim Fabl zbog čega se na taj enzim veže i koenzim NAD i nastaje kompleks FabI-NAD-triklozan koji više ne može sudjelovati u sintezi masnih kiseline bez kojih bakterija vrlo brzo umire. No, postoje dokazi da postoje bakterijski sojevi koji su otporni na triklozan zbog mutacije gena za FabI protein - triklozan se ne veže za takav mutirani enzim FabI, pa ne može niti blokirati sintezu proteina. No, do otpornosti bakterija na triklozan može doći i zbog povećanja razine proteina FabI u bakteriji. Zbog toga neki znanstvenici upozoravaju da pretjerana sveopća uporaba triklozana može rezultirati u pojavljivanju sojeva bakterija koje su sasvim otporne na antiseptičko djelovanje triklozana.
Po nekim istraživanjima triklozan može reagirati s klorom u vodovodnoj vodi pri čemu može nastati kloroform, spoj koji je klasificiran kao karcinogen, ali količina kloroforma koja na taj način nastaje premala je da bi se zabranila uporaba triklozana u kozmetičkim i toaletnim proizvodima. Također, u prisutnosti klora u vodovodnoj vodi triklozan može reagirati s klorom pri čemu nastaju manje količine 2,4-diklorfenola. Pod utjecajem sunčeva svijetla (UV) taj spoj može preći u puno opasniji dioksin. Iako je količina dioksina koja na taj način vrlo malena zbog izuzetne otrovnosti dioksina ova moguća reakcija smatra se problematičnom. Osim toga, neki ekolozi upozoravaju da se slična reakcija pretvorbe triklozana iz otpadnih voda u dioksin događa i u rijekama.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:37 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Hlamidija, bakterija koju Papa test ne vidi

Većina obolelih ne zna da širi bolest jer nema znakova bolesti, sve dok ne nastupe opasne komplikacije i trajne posledice.
Zaraza hlamidijom trahomatis danas je, uz genitalne HPV infekcije, najčešća moderna "tiha" seksualno prenosiva bolest u svetu. O tome svedoče testiranja na hlamidiju koje mladi obavljaju nakon letovanja i godišnjih odmora. Procenjuje se da je kod nas hlamidijom zaraženo 7-15 posto seksualno aktivnih osoba, a posebno zabrinjava porast obolevanja mladih osoba. Godišnje se u svetu registruje oko 100 miliona novih slučajeva, od čega u SAD oko 6 miliona, u Evropi oko 10 miliona infekcija koje su 2003. godine rezultirale sa 600 hiljada upala jajovoda, od kojih je 120 hiljada završilo neplodnošću.

Odgovorne za niz bolesti muškog i ženskog urogenitalnog trakta, ali i upala drugih organa, sićušne gram negativne bakterije iz porodice Chlamydiaceae dugo su pogrešno smatrane virusima. Među njima je Chlamydiacea Trachomatis, uzročnik trahoma, teške bolesti oka koja uzrokuje slepilo. Tek nakon otkrića C. Trachomatis ustanovljeno je da drugi tipovi Chlamydiaceae uzrokuju polne bolesti s ozbiljnim posledicama.

Do danas je otkriveno 18 stereotipova koji uzrokuju trahom, polne i neonatalne infekcije (upale mokraćne cevi, cerviksa, prostate), rede upale sluznice oka, rektuma, ždrela, upale pluća i uha kod novorođenčadi, dok neki tipovi uzrokuju kod nas retku, ali ozbiljnu polnu bolest - lymfogranuloma venereum.

Tokom infekcije često dolazi do uspostavljanja posebne ravnoteže izmedu hlamidije i njenog domaćina te nastaju latentne i uporne infekcije, slično kao u slučaju virusa. Rezultati brojnih istraživanja poslednjih desetak godina podstakli su početak rada na razvoju vakcine protiv hlamidijskih infekcija.

Neprepoznate, nelečene infekcije mogu uzrokovati teške komplikacije:

- kod žena: začepljenja jajovoda, po život opasne izvanmaterične trudnoće, upale male karlice, prekid trudnoće i prevremeni porođaj, neplodnost, povećan rizik od nastanka karcinoma grlića materice uz postojeću HR-HPV infekciju;

- kod muškarca: smanjenu plodnost, reaktivni autoimuni artritis, povišen rizik od raka prostate. Važno je istaknuti da nakon prebolele i izlečene hlamidijske infekcije organizam ne stiče otpornost. Svakoga ko je već lečen može uvek iznova inficirati zaraženi partner, slično kao kod ponavljanih bakterijskih upala grla.

Seksualni odnos i prenos sa zaražene rodilje na novorođenče dva su glavna puta prenosa. Hlamidija se u polnom odnosu prenosi čak i kod nepotpune penetracije, a zaraza je, iako ređe, moguća kontaktom sa zaraženim površinama, predmetima i sekretima inficiranim hlamidijom. Kod žena koje ne praktikuju analni seks moguća je infekcija analnog kanala iz vagine na rektum brisanjem toaletnim papirom, a do infekcije oka dolazi ako zarazni sekret spolnih tekućina dospije u oko tokom odnosa ili se prenese prstima, ručnikom, vodom iz zaraženog bazena i slično. Kod dece, hlamidijska infekcija može biti znak seksualnog zlostavljanja.

Kod većine žena u početnom stadijumu infekcija se ne vidi, dok su kod manjeg dela inficiranih mogući simptomi poput neuobičajenog vaginalnog krvarenja ili sekreta, bolovi u trbuhu, bolovi pri polnom odnosu, povišene telesne temperature, bolovi u predelu uretre i bešike te učestalog mokrenja.

Kod većine muškaraca simptomi takođe najčešće izostaju, a sumnju na infekciju pobuđuju pečenje i nelagoda pri mokrenju, iscedak iz uretre, bol, otok i nelagoda u testisima sa ili bez povišene telesne temperature. Kod mlađih muškaraca, kod zaraze hlamidijom kao komplikacija upale uretre, često nastane epididimitis, upala semenih kanalića, a ređe orhitis, upala testisa, s povećanim rizikom od začepljenja semenovoda, što povećava opasnost od neplodnosti.

Kod mladih seksualno aktivnih muškaraca, do 50. godine života poslednjih se godina, sve češće kao uzrok akutnih i hroničnih prostatitisa, susreće upravo hlamidijska infekcija, a posebno kao komplikacija neadekvatno lečenog uretritisa. Kod manjeg dela obolelih, posebno muškaraca, bolest se od zarazne može prometnuti u autoimunu bolest koja zahvata zglobove, kožu i oči. Period inkubacije varira, u proseku traje 10-14 dana. Simptomi kojima se pokazuje infekcija hlamidijom ponekad su vrlo slični simptomima gonoreje.

Najčešći simptomi kod žena su: - krvarenje između menstruacije - vaginalno krvarenje tokom ili nakon polnog odnosa - bol u donjem delu trbuha - blago povišena telesna temperatura - bolno i/ili učestalije mokrenje - upala cerviksa - pojava abnormalnog iscetka - mukopurulentni cervicitis - žuckastomlečni sekret iz cerviksa s neugodnim mirisom.

Kod muškaraca su najčešći simptomi: - vodenastoviskozni mlečni iscedak iz uretre - bolovi ili osećaj pečenja tokom mokrenja. Muškarci često ne shvataju ove simptome ozbiljno jer se obično javljaju ujutro i mogu biti blagi, a tokom dana nestanu. Kod infekcije rektalne sluznice mogući su: svrabež, krvarenje, sluzav iscedak i proliv. Moguća je i blaža upala oka (crvenilo, svrabež i iscedak). U otprilike 1 posto muškaraca s hroničnom perzistentnom infekcijom moguć je nastanak reaktivne upale zgolobova i tzv. Reiterovog sindroma (artritis, uretritis konjunktivitis). Tumači se poremećenim imunološkim odgovorom prepodraženog organizma kod ponavljajućih, nelečenih i trajnih infekcija.

Precizna dijagnoza spašava život
.

Najnovije studije potvrđuju sumnju da hlamidijska infekcija grlića materice povećava rizik od nastanka invazivnog karcinoma cerviksa, posebno kod žena koje imaju dvostruku infekciju cerviksa (hlamidijsku i HPV infekciju tipovima visokog rizika) te kod žena koje puše. Stoga je pravovremena, precizna dijagnoza i u slučaju hlamidijske infekcije izuzetno značajna. Poput većine drugih bakterija i virusa, niti hlamidija se ne može vidjeti u Papa testu, te on ne može biti zamena za dijagnostički test na hlamidiju! Stoga kod nalaza ASCUS, posebno kod nalaza cervikalne displazije (CIN I i CIN II), osim sumnje na HPV infekciju treba posumnjati i na čestu istovremenu infekciju cerviksa hlamdijom, posebno kod mladih devojaka i žena u dobi od 16-26 godina.

Tada je, uz "loš" Papa test, vidljiv i obilniji sekret, pa se savetuje učiniti test na hlamidiju, umesto davanja obične terapije "napamet"! Najnoviji zlatni standard, posebno u skriningu asimptomatskih osoba koje inače ne bi došle same tražiti lečenje, je PCR test. Veoma osetljiv i visoko specifičan, ovaj test može otkriti hlamidiju i u malim količinama urina, ejakulata, kao i iz obrisaka uretre, cerviksa, rektuma, ždrela ili konjunktive oka.

Prema preporukama Svetske zdravstvene organizacije, evropskih i svetskih stručnih udruženja za polno prenosive infekcije, kao i američkog Centra za kontrolu bolesti, potrebno je testirati sve seksualno aktivne adolescente, pa i one koji nemaju simptome. Jednom godišnje trebale bi se preventivno testirati sve seksualno aktivne žene između 20 i 25 godina, kao i žene starije od 25 godina u slucaju promene partnera, ako su inače promiskuitetnog ponašanja i ne koriste kondom.

Testiranje se savetuje svim ženama koje imaju upalu cerviksa, svim trudnicama na prvom pregledu u trudnoći, te svim muškarcima kod kojih postoji sumnja na genitalnu infekciju hlamidijom, prije terapije antibioticima. Prije uzimanja uzorka ćelija iz brisa uretre preporučljivo je 3-5 sati pre ne mokriti, a barem 7 dana pre ne uzimati antibiotik.

Hlamidije su osetljive na antibiotik, te je lečenje vrlo uspešno. Nužno je lečiti oba partnera. Primjenjuju se tetraciklini (Doxycyclin), ciprofloxacin (Ciprobay, Ciprocinal), klaritromicin (Fromilid) tokom 10 - 14 dana i azitromycin (Sumamed) u jednokratnoj dozi od 1 g (single shot). U trudnoći se ordiniraju azitromycin i eritromycin (Eritromicin). Jednom izlečena infekcija ne znači i zaštitu od bolesti u budućnosti, jer se infekcijom ne stiče otpornost na hlamidiju. Ako se ne poštuju zaštitne mere (kondom), može se ponovo zaraziti.







Slika

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:39 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
Postovi: 2010
Lokacija: tu u vashoj blizini
Hepatitis
Virusni hepatitisi, u narodu poznati kao zarazna žutica, predstavljaju zapaljenje jetre koje zahvata jetru u celini. Virusi hepatitisa su dobili nazive prema abecedi: virus hepatitisa A, B, C, D, E, G, a y novije vreme pominje se i TT virus. Zajednička osobina im je da prvenstveno napadaju jetru, mada mogu dovesti do oštećenja i drugih organa i tkiva. Put infekcije je različit. Virusi hepatitisa A i E se izlučuju iz organizma stolicom, a unose preko usta. Virusi hepatitisa B, C, D, G i TT se unose parenteralnim putem, što znači putem zagađene krvi, sekreta ili ekskreta. Neki od njih daju samoograničavajuće zapaljenje jetre kao što je virus hepatitisa A i E. Nema hroničnog nosilaštva virusa, niti hroničnog zapaljenja jetre, ciroze jetre ili primarnog karcinoma jetre. Izuzetno retko oboleli od hepatitisa A može završiti nepovoljno, a E ima loš ishod samo za trudnice, što je opisano u endemičnim područjima, kao što je Azija. Hepatitis B, C i D mogu dati hronično nosilaštvo, hronično zapaljenje jetre, cirozu i primarni karcinom jetre.

Za hepatitis B postoji specifična prevencija - serum i vakcina.
Za hepatitis C nema ni seruma ni vakcine. To je veoma promenljiv virus koji ima šest osnovnih tipova i 100 podtipova. Ako se da vakcina za jedan, pacijent je nezaštićen za sve ostale. Radi se o virusu koji stalno mutira. Pamela Anderson je hepatitis C dobila pirsingom (tetovažom).

Na osnovu jednog od istraživanja došlo se do podatka da je od 70 ispitanika koji su bili zaraženi hepatitisom C, bio samo jedan koji je imao sidu. Hepatitisom B trenutno je y svetu hronično inficirano 350 miliona ljudi, a godišnja smrtnost je 1,3-1,5 miliona. Hepatitisom C je hronično inficirano 170 miliona, a godišnje umire oko 250 000 ljudi. Pojavljuje se podatak da virusom C u Srbiji ima zaraženih oko 80 000. Samo svaki četvrti pacijent svestan da ima hepatitis C ili B. Razlog za to je što ove infekcije dugo ostaju bez simptoma bolesti pa se ne prepoznaju.

Kod virusnih hepatitisa nespecifična prevencija se primenjuje kod svih. Kod A i E je bitno da ruke budu čiste, da [[hrana i voda budu higijenski ispravni. Postoji i specifična prevencija. Za hepatitis A cy serum (gamaglobulin) i vakcina. Za hepatitis E nema specifične prevencije. kad su u pitanju hepatitis B i C situacija je složenija jer se radi o daleko opasnijim virusima. Ovi virusi mogu da se spreče ako im se preseče put infekcije. Ovi virusi ne idu vazduhom i ne prenose ih komarci. He zna se pouzdano da li idu preko usta, ali se prenose seksualnim putem, posebno virus B.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 8:51 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Hernija , bruh ili kila


Bruh, kila ili hernija se često javljaju, pogotovo kod muškaraca. Kila je izbočenje trbušne maramice (peritoneum) kroz otvor na trbušnom zidu u koji kao u neku kesu upadaju trbušni organi. Kilni otvor (prsten) najčešće nastaje na oslabljenom delu trbušnog zida. To su najčešće otvori kroz koje prolaze krvni sudovi i nervi. Sadržaj kilne kese su trbušni organi creva i nekad bešika. Hernija može da nastane i na mestu gde je trbušni zid povređen ili sečen u toku operacije.

Mesta gde najčešće nastaju kile:

Preponska ili ingvinalna hernija je najčešća i sreće se kod muškaraca u 80 - 90% svih kila trbušnog zida. Kod muškaraca kilna kesa prolazi kroz preponski kanal pored semenog kanala i krvnih sudova koji idu do testisa. Kod žena kroz taj kanal prolaze okrugle materične veze i pored njih može da nastane kila.
Femoralna, bedrena ili kruralna kila se javlja mnogo češće kod žena. Nastaje prolaskom kilne kese u preponama kroz otvor na trbušnom zidu kroz koji prolaze krvni sudovi za noge.
Pupčana ili umbolikalna hernija nastaje na mestu gde su prolazili krvni sudovi pupčane vrpce od majke do bebe u toku njenog života u materici.
Hijatus hernija kod koje želudac pored jednjaka sklizne u grudnu duplju.
Ventralna, abdomonalna hernija ili kila bele linije nastaje po središnjoj liniji trbuha (linea alba ili bela linija). Kila po središnjoj liniji trbuha je najčešće u predelu iznad pupka (epigastrična).
Kako nastaju hernije?


Neke kile su urođene a neke nastaju tokom života kada se pritisak u trbušnoj duplji poveća. To se dešava na primer prilikom nekog težeg posla, kašlja, kod slobodne tečnosti u trbuh (ascites). Takođe nastaje kod mršavih, oslabelih ljudi, kao i kod debelih.

Tegobe kod hernija


Kod kile se oseća pritisak, nelagodnost ili neodređen bol. Ako je kila nastala posle neke povrede onda dominira bol koji se smiruje za nekoliko dana. Obično male kile sa uzanim otvorom pričinjavaju veće tegobe od velikih sa širokim otvorom. Jednom nastala hernija obično ne miruje. Vremenom se povećava i mogu da nastanu komplikacije.

Komplikacije kod hernija


Srašćenje kilne kese sa njenim sadržajem. To dovodi do većeg bola, poremećaja kretanja crevnog sadržaja i može doći do uklještenja.
Zapaljenje nastaje zbog poremećaja cirkulacije krvi u ispalim organima, povređivanja prilikom vraćanja kile u trbuh i zbog zastoja crevnog sadržaja. Zbog zapaljenja dolazi do zadebljanja kilne kese i sadržaja u njoj.
Uklještenje ili inkarceracija je najčešća komplikacija. Kod uklještenja dolazi do prestanka prolaza crevnog sadržaja kroz creva koja se nalaze u kilnoj kesi. Tada nastupa ileus i gangrena creva. Kod uklještenja postoji bol najpre difuzan, a zatim je lokalizovan na predeo kile. Stolice i vetrova nema. Bolesnik povraća, ima muku i grčeve u trbuhu. Kasnije povraća sadržaj sa fekalnim mirisom. Stanje se pogoršava i neophodna je hitna hirurška intervencija.
Lečenje hernija


Hernije se leče hirurški sem kod bolesnika koji iz nekog razloga ne mogu da se operišu. Kilna kesa se otvori, njen sadržaj vrati u trbušnu duplju, kilna kesa i kilni vrat iseku i postavi mrežica da ojača trbušni zid. Kilu treba operisati na vreme, dok nije postala suviše velika i dok je trbušni zid još očuvan, tako da se njime može zatvoriti otvor kile. Postoji više vrsta hirurškog lečenja hernija. Klasičan pristup, koji se ređe koristi, zatim sve češća implantacija bioaktivnih materijala tzv. mrežica, kao i laparoskopske metode. Koji će od tretmana biti primenjen zavisi od lokalnog nalaza i procene ordnirajućeg hirurga. Konzervativno lečenje je ručno vraćanje kilnog sadržaja u trbuh i nošenje ortopedskih utega (bandaža). Međutim, izlečenje je moguće samo hiruškim putem.

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 9:03 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
Postovi: 2010
Lokacija: tu u vashoj blizini
Hepatitis C --------------------------------------------------------------------------------


Hepatitis C je jedna od tri najčešće virusne infekcije jetre (Hepatitis A i Hepatitis B su druge dve) i do nedavno nismo ni znali da postoji. Hepatitis C je opasniji, ali srećom ređi od hepatitisa A ili B, jer se obično razvija u hroničnu infekciju. To se dešava i kod ljudi sa normalnim imunim sistemom. Može dovesti do ciroze, raka jetre, njenog otkazivanja i smrti. Nažalost, nijedna vakcina ne štiti od ove zaraze. Od nedavno, dosta se priča o hepatitisu C, što kod mnogih ljudi dovodi do straha od moguće infekcije. Hepatitis C ostaje, ipak, relativno retka bolest - javlja se jednu desetinu ređe od hepatisa B.

Šta je hepatis C ?
Hepatitis C je virusna infekcija koja napada jetru. Lekari još ne razumeju u potpunosti različite aspekte ove infekcije. Zna se da mnogi ljudi nisu znali da imaju ili su imali zarazu, sve dok ne bi stigli pozitivni rezultati testiranja krvi. Hepatitis C takođe može izazvati jaku i po život opasnu infekciju koja vodi do otkazivanja jetre i smrti. Prava opasnost hepatitisa C leži u nesposobnosti našeg organizma da se oslobodi infekcije. Tako, kod 90 posto ljudi sa normalnim imunim sistemom hepatitis C postaje hroničan, a u 20 posto ovih slučajeva napreduje do ciroze. Infekcija hepatisom C takođe povećava izglede za rak jetre (hepatoma), otkazivanje jetre i smrt. Hepatitis C još je opasniji za ljude sa HIV-om i drugim bolestima koje slabe imuni sistem. Kod takvih osoba obično se razvija hroničan hepatitis praćen bržim propadanjem jetre.

Simptomi
Simptomi hepatitisa C veoma su različiti, kako po ozbiljnosti tako i po trajanju. Dok su neki ljudi smrtno bolesni, drugi ni ne znaju da su oboleli. Uobičajni simptom je jak zamor - neki ljudi osećaju kao da ne mogu da ustanu iz kreveta. Drugi česti simptomi su mučnina i povraćanje, koji se obično pojačavaju tokom dana, gubitak apetita, groznica, bolovi u mišićima i osećanje nelagodnosti u predelu gornjeg abdomena. Kod većine ljudi se javi žutica (ljudi poprime žutu boju, što se naročito vidi u beonjačama). To je posledica nemogućnosti jetre da obradi žuč. Mokraća potamni, a stolica postaje boje peska.

Dijagnoza
Ono što lekar prvo primeti je žuta boja očiju i kože. Analiza krvi otkriće zapaljenje jetre (enzimi iz obolelih ćelija jetre dospevaju u krv i njihova količina je povećana u odnosu na normalno stanje). Lekar sada zna da je hepatitis prisutan, ali ne zna koje je vrste. Različiti testovi krvi detektuju delove hepatitisa C ili antitela koje telo proizvodi za odbranu. Ako je bilo koje od ova dva prisutno, lekar zna da je osoba zaražena hepatitisom C. Delovi virusa hepatitisa C ili antitela razlikuju se od ostalih tipova virusa hepatitisa.

Kako se dobija?
Hepatitis C se najčešće širi preko zaražene krvi, ali nije potrebna transfuzija da biste se zarazili. Mikroskopska količina zaražene krvi moze biti dovoljna za infekciju. Deljenje igala (čak i onih za tetoviranje), brijači, četkice za zube i seks-igračke prenose virus. Osobe koje su na dijalizi bubrega ili koje su izvršile transplantaciju organa pre 1992. godine imaju povećan rizik od infekcije ovim hepatitisom. Centar za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti u SAD klasifikuje hepatitis C kao sekusalno prenosivu bolest kod muškaraca koji imaju seks sa muškarcima, iako ostaje nejasno kako se u tom slučaju bolest prenosi. Iako je virus verovatno prisutan u semenu, čini se da nije velika mogućnost zaraze od analnog ili vaginalnog seksa pri kojima se ne koristi zaštita. Nije dokazano da se hepatitis C prenosi putem nezaštićenog oralnog seksa.

Kako se leči?
Ne postoje lekovi napravljeni specifično za akutni hepatitis. Lečenje se obično opisuje kao "potpomažuće", najvažnije je mirovanje, dobra ishrana i pažljivo praćenje stanja jetre da bi se utvrdio njen oporavak. Mučnina je česta kod hepatitisa i zbog njenog pojačavanja tokom dana većina lekara savetuje uzimanje obilnijih obroke ranije. Postoje lekovi koji pomažu kod vrlo jake mučnine. Smeštanje u bolnicu je retko, ali povremeno neophodno ako ne možete uneti dovoljno hrane i vode ili ako ste preslabi da ostanete kod kuće.

Izbegavajte alkohol i droge, jer oni dodatno opterećuju jetru, sve do potpunog oporavka. Vaš lekar, a ne simptomi, određuje da li ste se oporavili ili ne. Redovno posećujte lekara da biste pratili funkcionisanje jetre i održavali pravilnu ishranu.

Vaš lekar može preporučiti biopsiju jetre ako ste zainteresovani za nastavak terapije sa interferonom (lekar može prepisati kombinovanu terapiju interferonom i ribavironom). Biopsija pre početka tretmana utvrdiće dokle je stiglo zapaljenja i fibrioze u jetri. Neki lekari misle da, ako su testovi vaše jetre i trombociti normalni i ne nameravate da uzimate interferon, onda ima malo razloga za biopsiju.

Ne treba da postanete izolovani ako imate hepatitis C, dovoljno je da izbegavate bilo šta što bi vašu krv dovelo u kontakt sa drugima, ukljući deljenje brijača, igala i četkica za zube ili nepropisno ostavljanje higijenskih uložaka, itd.

Bilo ko, ko je imao hepatitis C, trebalo bi da je vakcinisan protiv hepatitis A i B. Bilo koja od ove dve zaraze mogla bi da u paru sa hepatitisom C ozbiljno ošteti jetru.

Predrasude
Evo nekih činjenica o čestim zabludama.

Hepatitis C nije smrtna kazna. Ljudi žive dug i zdrav život čak i nakon što su se zarazili. Kod nekih se hroničan hepatitis C ni ne javi. Vakcina za hepatitis A ili B ne štiti od C tipa. Samo zato što ste imali jedan tip hepatitisa ne znači da ste sigurni od drugih.

Prevencija
Srećom, lekari sada imaju testove koji proveravaju prisustvo hepatitisa C u rastvorima krvi i to je drastično smanjilo rizik od zaraze. Još uvek ne postoji vakcina za zaštitu od hepatitisa C. Nikad ne delite igle, brijače, četkice za zube, seks igračke ili bilo šta što može preneti čak i najmanju količinu zaražene krvi. Ako imate hepatitis C, bićete zarazni pre nego što budete znali da ga imate, a i kada budete mislili da je prošao.

Bitno za ljude sa narušenim imunim sistemom
Hronične infekcije hepatitisa C su zabrinjavajuće visoke kod ljudi sa normalnim imunim sistemom. Ako imate HIV i hepatitis C, veće su vam šanse da dobijete po život opasnu hroničnu infekciju. Simptomi i razvoj bolesti su izraženiji kod pacijenata sa narušenim imunim sistemima. Pacijenti na dijalizi i oni koji primaju organe imaju povećan rizik od hepatitisa C.

Bitno za trudnice
Trudnice mogu preneti hepatitis C svojoj nerođenoj deci. Nije dokazano da se prenosi dojenjem.

Vreme inkubacije
Ako dobijete simptome, oni se obično pojavljuju dve do šest nedelja nakon izlaganja. Imajte na umu da mnogi koji su zaraženi uopšte ne razviju simptome a šire zarazu, ne znajući za to.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Sre Dec 10, 2008 9:04 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
Postovi: 2010
Lokacija: tu u vashoj blizini
Hepatitis B

Hepatitis B je veoma ozbiljna infekcija jetre, a izaziva je virus hepatitisa B (HBV) koji napada jetru.

Ovaj virus se prenosi krvlju i telesnim tečnostima koje sadrže krv. To se može dogoditi direktnim kontaktom krv-na-krv, seksom bez zaštite, korišćenjem droga, i u toku porođaja sa inficirane majke na novorođenče. HBV je 100 puta zarazniji od virusa side. Hepatitis B se ipak može sprečiti pouzdanom i efikasnom vakcinom. Vakcina ne pomaže onima koji su već hronični nosioci HBV.

Simptomi

Kada se zdrava odrasla osoba zarazi virusom hepatitisa B (HBV), telo može reagovati na nekoliko različitih načina. Sledi spisak nekih mogućih simptoma HBV.

U oko 50 posto slučajeva HBV ne izaziva nikakve simptome.

Otprilike 49 procenata zaraženih ljudi imaju neke simptome, među kojima mogu biti groznica, umor, bol u mišićima ili zglobovima, gubitak apetita, mučnina i povraćanje. Mnogi od njih pomisle da imaju grip te ne pripisuju ove simptome HBV.

Kod oko 90 procenata svih zaraženih ljudi razviju se antitela protiv ove bolesti koja u potpunosti očiste virus iz njihovih tela. Iako možda i osete neke od simptoma, ti ljudi se oporave bez komplikacija.

Kod veoma malog broja ljudi (oko jedan posto) razvije se akutni fulminantni hepatitis opasan po život. Može se dogoditi da kolabiraju od umora, da im požute koža i oči (žutica) i da im stomak bude nadut. Akutni fulminantni hepatitis se razvija veoma iznenadno i brzo i može imati fatalan ishod ako se odmah ne počne sa lečenjem.

Kod oko 5-10 posto zaraženih odraslih osoba nikada se ne razviju antitela na ovaj virus i oni postaju hronični nosioci virusa hepatitisa B, a često to i ne znaju. Kod hroničnih nosilaca postoji povećan rizik od oboljenja jetre kao što su ciroza ili rak jetre, budući da virus hepatitisa B konstantno napada jetru. Hronični nosioci obično imaju hroničnu upalu jetre a na kraju mogu dobiti cirozu ili rak jetre.

Dijagnoza

Dijagnoza akutne HBV infekcije postavlja se jednostavnim testom krvi na HBV- antitela.
Postavljanje dijagnoze hroničnog hepatitisa B može biti teško (jedino posebnim ispitivanjem krvi u svrhu otkrivanja HBV).

Lečenje

Dok za akutni hepatitis B ne postoji način lečenja, za hronični hepatitis B postoje dva odobrena načina lečenja - interferon alfa-2b i lamivudin.

Hepatitis B se može sprečiti pouzdanom i efikasnom vakcinom. Rizik može biti sveden na minimum ograničavanjem broja partnera, uzdržavanjem od upotrebe droga i korišćenjem mera za bezbedan seks.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 12:00 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Sub Dec 22, 2007 11:25 pm
Postovi: 1276
Heljda

Fagopyrum esculentum, F. cymosum, F. tataricum se svrstava u žitarice jer ima rižino zrno i način korištenja, a po morfološkim i fiziološkim svojstvima se bitno razlikuje od drugih žitarica.
Druga imena heljde su: ajda, eljda, hajda, hajdina, jelda, golokud. Engleski naziv joj je buckwheat, njemački: Echter Buchweizen, Buchwiezen, Echte Buchweizen, francuski: Blé noir, Sarrasin commun, talijanski: grano saraceno comune, slovenski: ajda.


Heljda poreklo vuče iz Azije gdje se koristila još 6.000 prije nove ere, odakle se proširila u Tibet, Kinu, Japan i Europu. Upravo na našim prostorima zabeležen je najstariji uzgoj heljde u Europi, još oko 4.000 p.n.e.
Danas je ova namirnica pomalo zaboravljena, vrlo retko se koristi u svakodnevnoj ishrani , a zadržala se tek u nekim restoranima kao specijalitet. Međutim, kako u posljednje vrijeme jača svest o zdravoj ishrani , heljda ponovno dobija na velikoj važnosti budući je vrlo zdrava i korisna namirnica. Nutricionisti ju predlažu kao integralnu žitaricu, ali i kao čaj.
Slika
Modernim značajnim istraživanjima u Evropi i Americi, dokazano je kako heljda ima lekovito dejstvo na širok spektar zdravstvenih tegoba: kod kardiovaskularnih bolesti, a posebno kod povišenog krvnog pritiska te probavnih problema. Kako sadrži rutin koji je prirodan antioksidans, istraživanja su dokazala da zastupljenost heljde u svakodnevnoj prehrani uveliko pomaže u prevenciji dijabetesa i bolesti krvnog sistema. Takođe, čaj od heljde pomaže kod oparavka od zračenja i hemoterapije.

Jedna šoljica kuvane heljde (oko 150 gr) sadrži 34% mangana, 25% triptofana, 22% magnezija, 20% biljnih vlakana i to uz svega 150 kalorija.
Preradom heljde dobija se brašno koje se može korisititi za spremanje svih vrsta jela od testa. Jedno od japanskih specijaliteta soba (slično špagetima) pravi se upravo od ove vrste brašna.
Heljda je idealna namirnica za spremanje prirodno zdravih i dijetalnih jela, kod poremećaja u probavnom sistemu.
Lekovito djelovanje
U novije vrijeme, o velikom povratku heljde svedoče najpre poklonici zdrave i prirodne hrane Poznati su lekovita dejstva heljdinog čaja u lečenju:
- bolesti krvnih sudova (proširenje vena, pucanje kapilara, i razna krvarenja kapilara),
- slabe memorije (poglavito kod starijih osoba, hrana za mozak),
-reumatizma, glaukoma, dijabetesa,

-značajna su otkrića nemačkih biologa koji su utvrdili da jela od heljde snižavaju pritisak , slično kao i riža te preporučuju heljdu u lečenju hipertenzije , i arteroskleroze ,
- osobama starije dobi i osobama obolelih od spomenutih bolesti, jela od nepročišćene heljde (heljdina kaša) pomlađuju krvne sudove.
Čaj za smirenje
Heljda je idealna namirnica za spremanje prirodno zdravih i dijetalnih jela (hajdina kaša) kod poremećaja u probavnom sistemu (želuca, creva),
- kod posljedica zračenja i kemoterapije (razne vrste karcinoma),
-kod preteranog umnog rada (jača memoriju i koncentraciju, kao hrana za studente),
- kod nervne rastrojenosti (depresivna i razdražujuća stanja),
- gojaznosti (dijeta),
- kod slabe krvne slike (slabokrvnost),
- dijabetesa (danas možemo reći da su žitarice kao heljda, proso, zob, ječam i riža, hrana koja deluje na dijabetes, te se preporučuje dijabetičarima da svakodnevno unose celo zrno kuvane žitarice u organizam),
Poznato je lekovito djelovanje čaja od cveta heljde na organe za disanje (kašalj, sluz, katar), a mješavina lista i cvetova heljde leči arteriosklerozu krvnih žila. U krajevima gdje se heljda najviše uzgaja pije se čaj od semena za smirenje i kod nesanice. Grubo brašno od heljde koristimo za pripremu raznih obloga u lečenju raznih kožnih nečistoća (lišajeva, ekcema, čireva), a u kozmetici za negu lica i to za pripremu maski (piling).
Homeopatija

Homeopatski lijek Fagopyrun koristi i se za lečenje kožnih bolesti kao što su upala, infekcija, svrab, osip i raznih kožnih nečistoća kože, hemoroida, varikoznih vena, arterioskleroze, krvarenja itd.


Lekovit sadržaj
Plod heljde sadrži: energetska vrijednost na 100 g iznosi 1407 kJ ili 335 kcal. Ugljenohidrata ima 72 %, belančevina 12 %, biljnog ulja 2,4 %, biljnih vlakna 25 %, kalijuma 448 mg, fosfora 282 mg, kalcijuma 114 mg, gvožđa, natrijuma, globulina, glutenina, magnezijuma, vitamina B kompleksa. List: 1-5 % glikozida rutina (vitamin P).

Iskustva i kontraindikacije

Zapad medicina koristi heljdu kao adstrigent, arteriosklerotik, dermetik, sedativ, za liječenje bolesti kože i krvnih sudova , bolesti živaca. Med se koristi tegobe sa želucem itd.
Kineska medicina (heljda - chiao mai)koristi med od heljde, za lečenje dečjeg mokrenja u krevetu.
Kontraindikacije nisu poznate, osim kod upotreb većih količina.

Čaj

(za lečenje arterioskleroze i jačanja otpornosti kapilara)
2 kafene kašičice osušene biljke, 2 dl vode
načun pripreme: kipućom vodom prelijemo bilje, poklopimo, pustimo da odstoji 15 minuta i procedimo, pijemo 2-3 šoljice čaja dnevno. Za dobar rezultat, terapija čajem traje 4-8 nedelja.

Čaj II.

(za liječenje arterioskleroze)
1 supena kašika neoljuštenog semena heljde, 2 dl vode
Način pripreme: seme heljde kuvamo u vodi 10 minuta i procedimo.
Pijemo mlako 2-3 šoljice dnevno, a ako zasladimo sa heljdinim medom napitak deluje umirujuće. Terapija traje 3-4 tjedna.

Heljdina supa
(za liječenje visokog pritiska i arterioskleroze)
1 šoljica semena heljde, 5 g korijena peršina s lišćem, 1 l vode, kim
Način pripreme: seme heljde operemo i preko noći ostaviti da nabubri. Sutradan ocedimo i stavimo da se kuva.
Kuvati na tihoj vatri uz povremeno mešanje da ne zagori. Dok se kuva, operemo koren peršuna i sitno ga izrendati, a listove sitno iseckamo. Kad utvrdimo da je heljda malo omekšala, dodajmo izrendani koren peršuna i pustimo da se kuva 2-3 minuta.
Kad serviramo heljdinu supu , neposredno pre samog jela posipamo seckanim peršunom i mlevenim semenkama kima.


Slika

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=jb6WHPsj ... re=related

ACTA EST FABULA. SAPIENTI SAT .
Slika


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 12:06 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Hvala zmajček :lol:

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 12:51 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Holesterol



Sta je holesterol?

Holesterol je normalni sastojak krvne plazme i tkiva (posebno zuci i nerava). Holesterol je nerastvorljivi lipid ciji je molekul sastavljen od sterolnog jezgra i ne sadrzi ni jednu masnu kiselinu, a ima jednu OH grupu koja omogucava emulgovanje masti u vodi. Jezgro se sastoji iz 17 C atoma u prstenastom jezgru i bocnog lanca koji se sastoji iz 8 C atoma. To je najrasprostranjeniji steroid u organizmu. Prisutan je u slobodnom i vezanom obliku (esterifikovan sa masnim kiselinama, i to najcesce sa linolnom-75 %). Esterifikacija se vrsi enzimom LHAT (lecitin-holesterolacil transferaza).

Kako se stvara holesterol?

Hranom ga unosimo preko zivotinjskih namirnica (junetina, iznutrice, jaja) i kao takav naziva se egzogeni holesterol. Prosecno se dnevno unese 500-1000 mg egzogenog holesterola. U telu se takodje sintetise i to je endogeni holesterol koga uglavnom sintetise jetra i crevna sluzokoza. Sintetise se dva do tri puta vise nego sto se unosi hranom.

Zasto nam je potreban holesterol?

S obzirom da se moze sintetisati u telu holesterol nije esencijalna supstanca, medjutim ipak je vazan zbog brojnih funkcija koje obavlja u organizmu:

* sastavni je deo strukture membrana u svim celijama tela;
* osnovni je sastavni deo zuci, vitamina D i hormona (adrenalina i steroidnih hormona kao i seksualnih hormona (estrogena i testosterona);
* pomaze apsorpciju masnih kiselina (esterifikovani holesterol-70 %);
* esterifikovan holesterol transportuje masne kiseline cirkulacijom;
* stiti kozu od isparavanja (precipitira se u roznatom delu koze);

U vecim kolicinama holesterol se depunuje u nervnom tkivu, zutom telu i kori nadbubrega. Takodje, se nalazi u krvi i zuci. Prvi put je izolovan iz zucnog kamenca, pa odatle potice i njegov naziv.

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 12:52 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Sta se desava sa holesterolom u nasem organizmu?

Unet hranom, apsorbuje se preko crevne sluzokoze (ileum), a zatim limfnim sistemom holesterol dolazi do Ductus Toracicusa (najveci limfni sud) do venske krvi. Holesterol koji je unet hranom obicno je vezan za masne kiseline (esterifikovan holesterol) i masne kiseline se moraju odstraniti pre apsorpcije enzimima u tankom crevu. Ne apsorbuje se sav holestreol unet hranom. To varira od osobe do osobe i krece se od 25-75 % (55 % prosek). Emulguje se u tankom crevu pod dejstvom zucnih soli na micele. Isto se desava i sa trigliceridima (glicerolom i masnim kiselinama). Trigliceridi i holesterol estri nisu rastvorljivi u vodi, oni se vezuju za fosfolipide i proteine i stvaraju lipoproteine (koji su rastvorljivi u vodi). Oni se sintetisu ne samo u celijama creva, vec i u jetri. Lipoproteini se razlikuju po tome koliko sadrze triglicerida, holesterola, fosfolipida i proteina, kao i po tipu proteina.

Culi ste za HDL i LDL (sta je "dobar", a sta "los" holesterol?)


LDL holesterol se jos naziva i "los holesterol" jer on prenosi 75 % masti (50 % holesterola) krvi i glavni je nosac holesterola. HDL holesterol, koji se jos naziva "dobar holesterol" sadrzi 50 % proteina i samo 20 % holesterola. LDL nosi holesterol u krvne sudove, izazivajuci stvaranje ateromatoznog plaka i razvoj srcanih oboljenja. Suprotno tome HDL uklanja holesterol iz krvnih sudova i nosi ga prema jetri gde se on putem zuci izbacuje iz organizma. Znaci da HDL prenosi "los holesterol iz cirkulacije u jetru, i time cisti krv od loseg holesterola i sprecava pojavu ateroskleroze.

HDL holesterol osoba moze voljno da poveca:

* prestankom pusenja
* upraznjavanjem fizicke aktivnosti

Na vrednosti HDL-a utice pol (zene ga imaju vise jer estrogen utice na njegovo povecano stvaranje) i nacin ishrane.

Smatra se da male kolicine alkohola uticu na povisenje HDL-a, ali obzirom na druge stetne posledice alkohola bolje je upraznjavti zdravu ishranu i fizicku aktivnost.

Sta su hilomikroni?

Put holesterola u organizmu zavrsava se hilomikronima. To su najvece cestice lipoproteina (750-1200 Angstrema) i oni prenose egzogene lipide (narocito trigliceride) iz creva u druge organe, zaobilazeci jetru.

Hilomikroni sadrze najvise triglicerida, zatim fosfolipida, holesterola, a najmanje proteina. Oni odlaze u limfne sudove, D. toracicus, a odatle u krv. Na tom putu hilomikroni odaju trigliceride misicima i masnim celijama. Hilomikroni se kratko zadrzavaju u cirkulaciji, svega nekoliko casova posle jela (sest sati). Brzo se uklanjaju iz plazme jer dolaze u dodir sa lipoproteinskom lipazom. To je enzim cije lucenje omogucava insulin i glukoza, a aktivira ga heparin.

Apsorpcija holesterola iz hrane je u crevima brza nego od uklanjanja holesterola iz krvi, zbog cega nije preporucljivo jesti masnu hranu 6-12 sati pre vadjenja krvi. Pod dejstvom lipoproteinske lipaze (LP) hilomikron gubi masne kiseline koje se oslobadjaju u perifernu cirkulaciju, gde se koriste kao izvor energije i sintezu drugih lipida. Ostatak hilomikrona (hilomikron koji je izgubio deo lipida na svom putu-remnans) odlazi u jetru. U slucaju nedostatka lipoproteinske lipaze nastaje hilomikronemija. U jetri se od ostataka hilomikrona sintetise endogeni holesterol, tj. lipoproteini koji se po gustini dele na: HDL (High Density Lipoprotein), LDL (Low Density Lipoprotein) i VLDL (Very Low Density Lipoprotein).

Sta biva sa viskom holesterola?

Holesterolske cestice (LDL cestice) delimicno odstranjuju hepatociti, ali glavnu ulogu imaju LDL receptori smesteni na povrsini celije. LDL cestica biva uvucena do lipozoma celije, a receptor se odvaja i krece prema membrani da preuzme nove LDL cestice. LDL cestica po odvajanju od receptora nastavlja kretanje dublje u celiju i Apo protein se razgradjuje na aminokiseline, a estri holesterola se hidrolizuju, oslobadja se holesterol koji sluzi:

* za izgradnju celijske membrane;
* reesterifikuje se;
* skladisti se u celiji;
* napusta celiju (u hepatocitima za sintezu zuci);

Kolicina holesterola koja ce se naci u celiji odredjena je brojem LDL receptora sto se odvija na principu negativne povratne sprege. Povecana kolicina holesterola u celiji sprecava sintezu LDL receptora, a smanjena kolicina holesterola u celiji nastaje inhibicijom stvaranja LDL receptora. Prema tome LDL receptori su odgovorni za odstranjivanje LDL holesterola iz plazme, a broj LDL receptora je kljuc za regulaciju LDL holesterola u plazmi.

Brown i Goldstain su 1986. godine dobili Nobelovu nagradu za otkrice lipoproteinskih receptora na membrani jetrinih celija koji odstranjuju holesterol iz cirkulacije i inhibisu sintezu holesterola u jetri. Takodje su otkrili da ako neka osoba ima manje receptora nego sto je uobicajeno ili su oni manje osetljivi, nivo holesterola u krvi se povecava. Smatra se da je broj ovih receptora nasledan. Prema tumacenju ovih naucnika nivo holesterola u celiji regulise se pomocu tri mehanizma:

* inhibise stvaranje enzima (hidroksimetilglutaril koenzimA reduktaze) za stvaranje endogenog holesterola;
* stimulise enzim (acilholesterolaciltransferaza) i tako nastaju holesterolski estri;
* holesterol u celiji pokrece feet back mehanizam tako da celija prestaje da stvara nove receptore i time se prekida ulaz egzogenog holesterola u celiji;

Drugi istrazivaci smatraju da odstranjivanje holesterola iz cirkulacije zavisi da li receptori prepoznaju lipoproteine sto zavisi od specificnog proteina koji nose.

LDL cestice se uklanjaju iz cirkulacije:

* autoregulacijom (80 %), tj. na osnovu tri gore pobrojana mehanizma. To se odvija najcesce u celijama jetre, nadbubrega, gonada, tj. organa koji se aktivno dele i imaju izuzetno velike potrebe u holesterolu, a ujedno i najveci broj receptora na svojim membranama;
* Alternativni put "Skavenger" puta ili tkz. receptora cistaca. Celije koje koriste ovakav nacin uzimanja holesterola nisu zasticene od njegovog prekomernog nagomilavanja (glatke misicne celije, endotelne celije i makrofagi), a to su celije koje imaju znacajnu ulogu u aterogenezi;

Opasnost od nagomilavanja holesterola u celijama postoji u situacijama kada ne postoje receptori, kao sto je slucaj u porodicnoj hiperholesteronemiji ili kada je ishrana bogata mastima i holesterolom.

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 12:54 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Sta utice na povecanje holesterola u krvi?

Faktori koji uticu na koncentraciju holesterola u plazmi:

* Preteran unos holesterola u dnevnim obrocima
* Povecan unos zasicenih masnih kiselina u dnevnom obroku (masne kiseline se deponuju u jetri i stvara se vise acetil-koenzima A koji je, kao sto smo rekli, glavni faktor za sinetezu holesterola
* Nezasicene masne kiseline neznatno smanjuju koncentraciju holesterola;
* Nedostatak tiroksina povecava koncentraciju holesterola (hiperholesterolemija kod hipotireoze);
* Estrogen smanjuje, a androgeni povecavaju nivo holesterola u krvi;

Prevencija holesteronemije

* Prestanak pusenja
* Adekvatna ishrana
* Fizicka aktivnost
* Lekovi
* Vitamini
* Umereno uzimanje alkohola


Adekvatna ishrana

* Smanjiti ukupni energetski unos
* Masti ograniciti na 30 % ili manje od ukupnog kalorijskog unosa (50-67 g masti dnevno u dijeti od 1500-2000 kCal)
* Zasicene masne kiseline treba da cine 8-10 % u odnosu na ukupnu kolicinu masti (15-23 g)
* Polinezasicene masne kiseline treba unositi 10 % (15-23 g)
* 15 % mononezasicenih masnih kiselina (15-33 g)
* holesterol smanjiti na manje od 300 mg dnevno
* 2.4 g soli dnevno
* ugljeni hidrati (kompleksni) treba da budu zastupljeni 55-60 % ukupne energetske vrednosti
* antioksidansi (beta karotin, vitamini C i E)
* povecati unos dijetnih vlakana
* umerene doze alkohola (120 g vina, 360 g piva ili 25 g viskija)

Danas se zna da ukoliko se zeli sniziti vrednost holesterola u krvi manje je znacajno smanjenje holesterola u hrani, dok je daleko vaznije smanjiti ukupan kalorijski unos, a posebno unos zasicenih masnih kiselina (stearinska i palmitinska). Ranije se smatralo da izbegavanje jaja, narocito zumanca (jedno jaje 275 mg holesterola) moze doprineti smanjenju ukupnog holesterola. S obzirom da znamo da se holesterol unet hranom (egzogeni) ne iskoriscava u potpunosti, kao i da dugotrajan nedostatak hranljivih materija iz zumanceta dovodi do makularne degeneracije i remeti funkciju vida preporuke od jednog do tri jaja nedeljno povecane su na 3-4 jaja.

Kolicina holesterola u 100 g namirnice

Dzigerica pileca 500 mg
Dzigerica teleca 370 mg
Jaje (tvrdo kuvano) 274 mg
Dzigerica svinjska 260 mg
Morski rakovi 195 mg
Svinjsko meso 121 mg
Hamburger 120 mg
Sir Gauda 114 mg
Slatka pavlaka 111 mg
Krem sir 110 mg
Sir Cheddar 105 mg
Majonez 105 mg
Govedji odrezak 101 mg
Virsle (pilece meso) 100 mg
Slanina 93 mg
Piletina (batak) 91 mg
Piletina (belo meso) 69 mg
Skoljke 67 mg
Kisela pavlaka (20 %) 66 mg
Sardine 61 mg
Piskote 60 mg
Pasteta, svinjska 50 mg
Sladoled 44 mg
Tunjevina 31 mg
Mleko 3.3 % mm 14 mg
Jogurt 13 mg

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 1:01 am 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
HOLESTEROL

HRANA I HRANLJIVI SASTOJCI KOJI PRIRODNIM PUTEM SNIŽAVAJU VAŠ
NIVO HOLESTEROLA


Sledi lista prirodnih naminica, hranljivih sastojaka i dodataka koji snižavaju holesterol:

1. JEČAM (i sve od ječma)
2. HROM-PIKOLINAT ( uzimati svakodnevno najviše 3 tablete od 200 mcg),
3. KUKURUZNE MEKINJE
4. POVRĆE IZ PORODICE KRSTAŠICA ( prokelj, karfiol),
5. PLAVI PATLIDŽAN
6. ULJE NOĆURKA ( sadrži gama-linolnu kiselinu-GLA, 1-3 dnevno od 250 mg.)
7. SEME PISKAVICE
8. VLAKNA
9. RIBLJA ULJA : EPA ili DHA ( omega 3 masne kiseline)
10. BELI LUK ( kao dodatak, uzimajte po jednu kapsulu najviše tri puta dnevno)
11. ĐUMBIR (kao začin u jelu ili po jedna kapsula 3 puta dnevno)
12. GVAROVA SMOLA ( ekstrat semena biljke gvar).
13. RAZNE VRSTE PASULJA ( pinto, lima, azuki, amer...)
14. MONOZASIĆENA ULJA (maslinovo ulje, ulje od kikirikija, repice...),
15. OVSENE MEKINJE ( sve od ovsa: brašno, ljuspice, mleko...)
16. CRNI LUK,
17. PEKTIN ( iz jabuka ili grejpfruta),
18. FITOSTEROLI: beta-sitosterol, stigmasterol, kampesterol( prirodna jdinjenja iz namirnica biljnog porekla kao što su pirinač i soja)
19. POLINEZASIĆENA ULJA ( suncokretovo, kukuruzno,šafranovo)
20. SIROVA ŠARGAREPA
21. CRVENA PAPRIKA,
22. PIRINČANE MEKINJE,
23. SOJINO ZRNO ( SVE OD SOJE: lecitin, mleko, sir, miso, sejtan,soja sos...)
24. VITAMIN C, VITAMIN E
25. JOGURT
26. JABUKOVO SIRĆE ( TONIAKTIV, KAPSULE )
HOLESTEROL RASTE OD:
- PUŠENJA
- KOFEINA
- STRESA
- KONTRACEPTIVNE PILULE
- RAFINISANOG ŠEĆERA
- ADITIVA U HRANI
- MATERIJA KOJE ZAGAĐUJU ŽIVOTNU OKOLINU.


UKOLIKO IMATE PROBLEMA SA HOLESTEROLOM I TRIGLICERIDIMA POVEDITE RAČUNA O ISHRANI I PROBAJTE NEKI OD OVIH PREDLOGA:

PREDLOG 1:

3 PUTA DNEVNO PO JEDNU KAPSULU RIBLJEG ULJA (OMEGA 3 MASNE KISELINE ) I BELOG LUKA U TRAJANJU OD 21 DAN.

PREDLOG 2:

2 SUPENE KAŠIKE PIVARSKOG KVASCA POTOPITI UVEČE SA SOKOM OD
2 LIMUNA, UJUTRO POMEŠATI I NAŠTE POPITI. TERAPIJA TRAJE 21 DAN

PREDLOG 3:
21 DAN SVAKO JUTRO, NAŠTE, POPITI TEK USIRENO MLEKO.

PREDLOG 4:
SVAKO JUTRO POPITI 2 KAŠIKE JABUKOVOG SIRĆETA, KAŠIČICA MEDA I 1
ČAŠA TOPLE VODE ( POMEŠANO) IZUZEV AKO IMATE ČIR ILI GASTRITIS

NAJMANJE MESEC DANA PITI 500-1500ML ZELENOG ČAJA,
UJUTRO I UVEČE PO 20 KAPI OD ARTIČOKE RASTVORENIH U MALO VODE,S VREMENA NA VREME PITI ČAJ OD ČIČKA '( ČISTI EFIKASNO JETRU

ILI

3 SUVE SMOKVE
5 SUVIH ŠLJIVA
15 ZRNA SUVOG GROŽĐA

Preliti 1 čašom vrele vode dodati sok od 1-2 LIMUNA. Ostaviti da prenoći i piti sutradan u toku dana.
Terapiju koristiti 30 dana pa napraviti pauzu.

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: Čet Dec 11, 2008 6:29 pm 
Korisnikov avatar OffLine Stalni član Stalni član
Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Postovi: 2917
Hijatusna hernija-Dijafragmalna kila

Uzrok nastanka

Uzrok nastanka ove hernije može biti netraumatski i traumatski. Netraumatska hernija može biti urođena ili stečena. Traumatska hernija nastaje posle raznih povreda ili hirurških intervencija. Najčešći oblik dijafragmalne hernije je hijatusna hernija, kod koje kardija i fundus želuca prolaze kroz ezofagusni otvor, u grudnu duplju. Pojačan intraabdominalni pritisak, koji se javlja pri povraćanju, jakom kašlju, fizičkom naprezanju, trudnoći i u prisustvu ascitesa, doprinosi nastanku hijatusne hernije.

Klinička slika

Urođene hernije se odlikuju trijasom: dispneja (otežano disanje), cijanoza (modrilo) i dekstrokardjia (desno lokalizovano srce). Novorođenče najčešće umire nekoliko dana posle rođenja zbog disajnih, želudačnih i cirkulacijskih poremećaja.

Stečene netraumatske hernije imaju različite simptomatologiju, zavisno od stepena suženja otvora, veličine hernije i stepena regurgitacije želudačnog sadržaja. Zbog neupadljivih simptoma ova hernija se često otkriva slučajno, pri rendgenološkom pregledu. Važan simptom je bol koji se javlja kod promene položaja, pri fizičkim naporima i posle uzimanja hrane. Ostali simptomi su štucanje, gorušica, podrigivanje i povraćanje s pojavom krvavljenja, kada dođe do erozije završnog dela jednjaka. Bol se širi naviše, ispod sternuma (grudne kosti) i prema leđima i ramenu, podsećajući na bol kod angine pektoris.

Stečene traumatske hernije posebno su značajne jer se sve češće javljaju pri saobraćajnim nesrećama i povredama na radu. Prisustvo jetre kao čvrstog organa na desnoj strani utiče da se povrede, odnosno rascepi dešavaju skoro uvek na levoj strani. Kod manjih povreda simptomi su oskudni. Kod obimnijih oštećenja javljaju se bol, dispneja, štucanje, povraćanje, krvarenje i šok.
Fizičkim pregledom otkriva se ograničena pokretljivost dijafragme, perkutorna tmulost-ako je u deo grudnog koša ušao organ u kome ima tečnosti, a nekad postoji i potiskivanje srca sa aritmijom.

Dijagnoza

Postavlja se na osnovu anamneze, kliničke slike, fizičkog pregleda i rendgenološkog pregleda u ležećem (Trendelenburgovom) položaju. Ezofagoskopija je potrebna radi potvrde dijagnoze.

Lečenje


Kada hernija ne pravi značajne tegobe, lečenje nije potrebno, već se preporučuje određeni režim života sa češćim uzimanjem manjih obroka hrane bez masti i jakih začina, izbegavanje obroka uveče pred spavanje i ležanje sa uzdignutim gornjim delom tela. Simptomi se mogu ublažiti davanjem antacidnih lekova, a ako postoji sideropenijska anemija, daju se preparati gvožđa.
Urođene i traumatske hernije leče se hirurškom intervencijom

Slika

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=xB7pQpNx-F4&feature=fvst


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 1189 Posta ] 
Idi na stranicu   Prethodni  1 ... 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54 ... 80  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 2 sata


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
 
Besplatno preuzmite doktor.rs aplikaciju za Vaš Android uređaj!
Ili skenirajte QR kôd sa vašim Android uređajem za najbrže preuzimanje: